Na njegovim apostolskim putovanjima Isusa su pratile mnoge žene, koje su zatim s Njim pošle iz Galileje u Jeruzalem. U izvješću o Muci po svetom Luki bilježi se da ga je na putu do Kalvarije s križem pratilo silno mnoštvo, napose žena koje su plakale i naricale. Isus se okrene prema njima pa im reče:
„Kćeri Jeruzalemske, ne plačite nada mnom, nego plačite nad sobom i nad djecom svojom. Jer evo idu dani kad će se govoriti: ‘Blago nerotkinjama, utrobama koje ne rodiše i sisama koje ne dojiše.’ Tada će početi govoriti gorama: ‘Padnite na nas!’ i brjegovima: ‘Pokrijte nas!’ (Hoš 10, 8). Jer ako se tako postupa sa zelenim stablom, što li će biti sa suhim?“ (Lk 23, 28-31).
Isus je učinio nekoliko čuda u korist žena. Primjerice, izliječenje žene koja je „dvanaest godina bolovala od krvarenja, sve svoje imanje potrošila na liječnike i nitko je nije mogao izliječiti“ (Lk 8,43), ozdravljenje Petrove punice od groznice (Mk 1,30-31), suosjećanje s udovicom iz Naina (Lk 7,11-15), uskrišenje Jairove dvanaestogodišnje kćeri (Lk 8,41-42.49-56). Ali kada utemeljuje svoju Crkvu, Gospodin bira muškarce, Dvanaestoricu. Ta činjenica ukazuje na budućnost žena u Crkvi. U nekoliko odlomaka apostolskih poslanica utvrđuju se ili savjetuju stajališta o ženama:
„Žene, pokoravajte se svojim muževima kao što dolikuje u Gospodinu!“ (Kol 3, 18);
„Hoću dakle da… žene [budu] – u doličnu držanju: neka se rese stidljivošću i razborom, ne pletenicama i zlatom ili biserjem ili skupocjenim odijelom, nego – dobrim djelima, kako dolikuje ženama koje ispovijedaju bogoljubnost“ (1Tim 2, 8-10).
Pavao još dodaje:
„Poučavati pak ženi ne dopuštam, ni vladati nad mužem, nego – neka bude na miru“ (1 Tim 2,12).
„A spasit će se rađanjem djece (dià tē̃s teknogonías) ako ustraje u vjeri, ljubavi i posvećivanju, s razborom (sōphrosýnēs)” (1Tim 2,15).
U prvim kršćanskim zajednicama žene imaju svoje mjesto: djevice i udovice žive u nekoj vrsti posvećenosti. Međutim, posvećenje u punom smislu ima samostansko obilježje: ono seže u početak benediktinskoga redovništva, u V.–VI.st.; Pravilo svetoga Benedikta nastalo je oko godine 530., a Skolastika, sestra Benedikta Nursijskoga, početni je lik ženskoga redovništva. Ideal je motrenje koje se temelji na čitanju Svetoga Pisma i ručnim zadatcima: Ora et labora (moli i radi!).
U srednjem vijeku u cistercitskom redu obnavlja se benediktinsko redovništvo obaju spolova, a u XVII. stoljeću nastaje Red cistercita strogoga obdržavanja (OCSO), poznatiji kao Trapistički red. Nakon Tridentskoga sabora umnaža se osnivanje ženskih redovničkih zajednica, a više njihovih utemeljitelja i utemeljiteljica proglašeno je svetima.
Iako na različite načine, u svim oblicima ženskoga redovničkoga posvećenja provjerava se prisutnost Ora et labora, odnosno molitve ili motrenja, te djelovanja i rada. I u benediktinskim opatijama i u karmelićanskim samostanima to se izražava primjerice u širenju bogoslužnoga pjevanja i dužne brige za sve bogoslužje, pa i u izradi svećeničkoga ruha i pripremi drugih proizvoda (kao što su slatkiši), koji se prodaju kao prihod za uzdržavanje tih ustanova. Brojne redovnice raznih kongregacija posvećene su službi odgoja i obrazovanja, siromasima, starcima i bolesnima. One ukazuju na nazočnost Crkve u svijetu; one su novost Evanđelja posred ljudi. To je crkvena stvarnost, neovisno o redovničkoj politici kojom se bavi pontifikat. Svjetovne vlasti znaju poštovati taj prinos Crkve, osim totalitarnih režima, koji ga uglavnom progone.
Osim prinosa redovničkih zajednica, kršćansko poimanje društva uključuje posvećenje žena u braku i njezin lik majke: „teknogonija“,[1] rađanje i odgoj djece (1 Tim 2, 15; 5,14). To je temeljno služenje koja održava čovječanstvo na Zemlji.
Iza profila svake žene, uključujući i posvećene redovnice, krije se svetopisamski lik Eve (ḥawwāh), majke svih živih (Postanak 3, 20). Teknogonija dolazi s prvih stranica Knjige Postanka.
Buenos Aires, petak 28. veljače 2025.
+ Hector Aguer
laplatanski nadbiskup emeritus
Izvor: Crkva na kamenu/https://www.vjeraidjela.com/
