I u ovome nastavku ostajemo kod knjige Nazvao sam vas prijateljima. “Gdje se izgubi razlika između osobnoga i objavljenoga Boga kojega možemo zazivati, i neosobne, nepojmljive tajne, tu se gubi i razlika između Boga i idola, između štovanja i idolatrije.”[1] Kada neki kažu: Ma ima nešto – misleći na Boga, to su zapravo nevjernici. Kršćanski Bog jest Bog koji se objavio, on nije ono: “Ima nešto”. “Ekumenizam će uvijek biti i traženje jedinstva u vjeri, a ne samo nastojanje oko jedinstva u djelovanju.”[2] “U velikoj smo mjeri teologiju zamijenili politikom, dijalog o vjeri diplomacijom.”[3] “Traženje ne završava ni u vječnosti, jer je ljubav prema Beskonačnome vječno traženje i otkrivanje.”[4] “Već nas sada i uvijek mora poticati briga da svojim velikim kršćanskim riječima i ukrasima ne postanemo Antikristove sluge, koji želi svoje kraljevstvo uspostaviti u ovome svijetu, a buduće Kristovo kraljevstvo učiniti suvišnim.”[5] “Ekumenizam zapravo nije ništa drugo do poziv da već sada živimo u eshatološkome svjetlu.”[6] “Ako smo na putu prema Kristu, na putu smo i k jedinstvu.”[7] Ratzinger citira sv. Ireneja: “Bog se naviknuo biti s ljudima, a čovjek se naviknuo na zajedništvo s Bogom”.[8] “Izrael i Crkva bili su i jesu neodvojivi za vjeru kršćanâ.”[9] Čini se kao da i danas mnogi ne shvaćaju kako su Stari i Novi Zavjet jedna cjelina. “Odnos između nastajuće Crkve i Izraela od početka je često bio određivan sukobima. Crkvu je njezina majka promatrala kao izopačenu kćer dok su kršćani držali da je majka slijepa i tvrdokorna.”[10] Posljedice toga nerazumijevanja kroz povijest bile su katastrofalne. “Vjera zasvjedočena u židovskoj Bibliji, kršćanskome Starom zavjetu, za nas nije neka druga religija, nego temelj naše vjere.”[11] “Crkva Isusa Krista ne može se odvojiti od grješnikâ.”[12] “Bio bi manjak iskrenosti kada bi se vidjelo samo naše zlo, a ne i dobro koje je Bog učinio preko vjernika.”[13] Nedostatak iskrenosti vidimo posvuda, pa se često upire prstom u nešto nevaljalo, a prešućuje se ono što vjernici svojim žrtvovanjem i odricanjem čine za boljitak cijeloga čovječanstva. “Gdje nema Boga, tu nastaje pakao, jer pakao je jednostavno odsutnost Boga. To se može ostvariti i u profinjenim formama i gotovo uvijek idejom dobrobiti za čovjeka.”[14] Sotona je lukav, zna zlo upakirati tako da se pričinja kao dobro. “Gdje je Bog tu je nebo, tu i život u mukama naše zemaljske egzistencije postaje svijetao.”[15] Ovo bismo neprestance trebali sebi posvješćivati: Gdje je Bog tu je nebo! “Crkva postoji zato da ljude upozna sa živim Bogom – zato da bi čovjek mogao naučiti živjeti s Bogom, pred njegovim očima i u zajedništvu s njime. Crkva postoji zato da onemogućuje prodiranje pakla na zemlju, da je učini nastanjivom šireći po njoj Božje svjetlo.”[16] “Mir, pravednost, očuvanje stvorenja jesu vrjednote koje su postale nadomjestak za izgubljeni pojam Boga.”[17] Onaj tko ima Boga ima i mir, pravednost i očuvanje stvorenja, a ove vrjednote bez Boga postaju obična farsa. “Vrjednote ne mogu nadomjestiti istinu, ne mogu nadomjestiti Boga.”[18] “Vjera nije protivnik razuma, nego odvjetnik njegove veličine.”[19] “Kada se vjera i razum razdvoje, oboje postaje bolesno.”[20] “Boga ne poznajemo samo umom, nego i voljom i srcem.”[21] “Ako Crkvu poznajemo samo kao Crkvu sjednica i papira, uopće je ne poznajemo.”[22]
Božo Goluža (priredio)
[1] Joseph Ratzinger, Nazvao sam vas prijateljima, Verbum, Split, 2008., str. 69.
[2] Isto, str. 71.
[3] Isto.
[4] Isto, str. 72.
[5] Isto, str. 76.
[6] Isto.
[7] Isto.
[8] Isto, str. 77.
[9] Isto, str. 79.
[10] Isto.
[11] Isto, str. 81.
[12] Isto, str. 86.
[13] Isto, str. 93.
[14] Isto, str. 95.
[15] Isto, str. 96.
[16] Isto, str. 97.
[17] Isto, str. 100.
[18] Isto, str. 101.
[19] Isto, str. 103.
[20] Isto, str. 104.
[21] Isto, str. 105.
[22] Isto, str. 108.
Izvor: Crkva na kamenu


