Nastavljamo s knjigom U početku stvori Bog. “Najdublji je sadržaj grijeha taj da čovjek hoće zanijekati svoju stvorenost jer ne želi prihvatiti mjerilo i granicu koji su u njoj uključeni. Ne želi biti stvorenje, ne želi nikakvo mjerilo, ne želi biti ovisan. Svoju ovisnost o Božjoj stvaralačkoj ljubavi tumači kao otuđenje od sama sebe. A otuđenje od sama sebe je ropstvo kojega se čovjek mora osloboditi. Tako sam čovjek želi postati Bog.”[1] Ovu dramu hrvanja čovjeka s Bogom, a često i protiv Boga, možemo pratiti od prvih stranica Biblije pa sve do danas. Skupljanje novca i bogatstva, čežnja za vlašću, moću i društvenim utjecajem pokazatelji su da čovjek ne prihvaća mjerila i granice, da želi biti neovisan, odnosno želi postati barem “mali bog”. “Za onoga koji bi htio biti Bog, drugi postaje ograničenje, suparnik, prijetnja. Odnos prema njemu postaje međusobno okrivljavanje i borba.”[2] Nisu samo notorni diktatori likvidirali svoje protivnike. To isto čine i moćnici modernoga “demokratskog društva”, samo su metode drukčije. “Čovjek koji ovisnost o najvišoj ljubavi drži ropstvom i koji niječe svoju istinu – svoju stvorenost – nikada ne će postati slobodan, jer razara istinu i ljubav.”[3] Da, čovjek koji svoju “božansku moć” gradi na bogatstvu, novcu i društvenoj moći, a ne na istini i ljubavi, svakim danom sve više postaje rob tih svojih “blagodati”. “Grijeh je po svojoj biti odreknuće od istine.”[4] “Čovjek koji niječe granicu dobra i zla, nutarnje mjerilo stvorenja, niječe istinu. Živi u neistini, u nestvarnosti. Njegov život postaje privid, stoji pod vlašću smrti.”[5] Čovjeku je često lakše živjeti u iluziji, jer život u stvarnosti zahtijeva suočenje s istinom, a istina se ponekad ne uklapa u naše zamisli. “Grijeh povlači za sobom drugi grijeh i svi su grijesi povijesti međusobno povezani.”[6] “Ništa nam se danas ne čini toliko stranim, odnosno apsurdnim, kao prihvaćanje baštinjenoga grijeha, jer krivnja prema našemu poimanju može biti samo nešto posve osobno.”[7] “Nijedan čovjek nije zatvoren u sama sebe, da nitko ne može živjeti sam po sebi i sam za sebe. Čovjek je odnos i ima svoj život, sebe sama, samo na način odnosa.”[8] “Biti istinski čovjek znači: stajati u odnosu ljubavi, živjeti od nekoga i za nekoga. A grijeh znači: ometati ili razarati ovaj odnos. Grijeh je nijekanje odnosa jer čovjeka želi učiniti Bogom. Grijeh je gubitak odnosa, ometanje odnosa i zbog toga on nije uključen samo u pojedinačno ‘ja’.”[9] “Čovjek ne može osloboditi i otkupiti sam sebe. Promašenost je njegove egzistencije upravo u tomu što želi jedino sama sebe.”[10] Ne može utopljenik spasiti sama sebe. “Samo biti-voljen može značiti biti-otkupljen i samo Božja ljubav može očistiti narušenu ljudsku ljubav, ponovo uspostaviti onaj sklop odnosâ koji je iz temelja otuđen i pokvaren.”[11] “Isus Krist ide obrnutim putem od onoga kojim je išao Adam.”[12] “Euharistija je, kao prisutnost križa, trajno drvo života. Primiti je, jesti s drveta života, znači primiti raspetoga Gospodina.”[13] Jesti s Adamova drveta znači umrijeti, jesti s Kristova drveta znači živjeti. “Počinje nam bivati jasno da ne možemo ispravno odgovoriti na pitanje kamo trebamo ići ako isključimo pitanje odakle dolazimo, da na pitanje ‘što možemo učiniti’ odgovaramo pogrješno i izopačeno ako bježimo od pitanja ‘tko smo’.”[14] Danas u svijetu uglavnom prevladava pitanje što možemo uraditi, proizvesti i prodati, a rijetki se bave pitanje tko smo. “Čovjek je ovisan – to je njegova prvotna istina.”[15]
Božo Goluža (priredio)
[1] Joseph Ratzinger, U početku stvori Bog, Verbum, Split, 2008., str. 80-81.
[2] Isto, str. 81.
[3] Isto.
[4] Isto.
[5] Isto, str. 81-82.
[6] Isto, str. 82.
[7] Isto.
[8] Isto, str. 83.
[9] Isto.
[10] Isto, str. 84.
[11] Isto.
[12] Isto, str. 86.
[13] Isto, str. 87.
[14] Isto, str. 93.
[15] Isto, str. 108.
Izvor: Crkva na kamenu
