Čovjek ne smije mrziti ono što Bog ljubi

Još smo u knjizi O vjeri, nadi i ljubavi. “Isus bez svoje svete srdžbe, bez tvrdoće istine i istinske ljubavi, nije istinski Isus kakva pokazuje Pismo.”[1] Istina zna nekada biti bolna, ali ona je jedina kadra čovjeku donijeti mir, sreću i blaženstvo. “Danas se sve više uklanja križ iz teologije, pretvara ga se u puki nesretan slučaj ili u čistu političku stvar.”[2] Time se ruši teologija križa, a bez teologije križa nema ni teologije uskrsnuća. “Čovjek ne smije mrziti ono što Bog ljubi. Ne smije uništavati ono što je određeno za vječnost.”[3] Bog ljubi čovjeka, što znači da čovjek ne smije uništavati čovjeka i ne smije mrziti to ljubljeno stvorenje Božje – svoga brata. “Egoizam i stvarna ljubav prema sebi ne samo da nisu istovjetni, nego se isključuju. Netko može biti velik egoist i, unatoč tomu, nositi u sebi velik nemir. Primjer za ovo je traženje utočišta u drogi.”[4] “Božja ljubav nije nijekanje ili uništavanje ljudske ljubavi, nego njezino produbljenje i njezina radikalizacija, smještanje u jednu novu dimenziju.”[5] “Čovjek može biti vrlo bogat i unatoč tomu živjeti mimo stvarnoga života, sebe i druge činiti nesretnim.”[6] Svakodnevno smo svjedoci ove pojave. Očito, sreća nije u onomu što čovjek ima, nego u onomu što jest. “Ako izgubimo iz vida Božje mjerilo, mjerilo vječnosti, preostaje još samo egoizam kao nit vodilja.”[7] A plodovi egoizma, sebičnosti jesu: nemir u duši, svađe, krađe, prijevare, ratovi i svako drugo zlo. “Ne smijemo samo na neki način teoretski vjerovati da Bog postoji, moramo ga promatrati kao ono najstvarnije u svojem životu.”[8] Ako samo vjerujemo da Bog postoji, a vladamo se kao da ga nema, onda nam ta vjera ništa ne koristi. “Svatko od nas promatra sebe najprije kao malu zemlju oko koje moraju kružiti sva sunca.”[9] Evo nas opet kod sebičnosti, a vidjeli smo što ona rađa. Valjalo bi da konačno shvatimo da nismo mi os oko koje se vrti cijeli svemir. “Neke su starozavjetne skupine ljubav posve premjestile u strukturu.”[10] Strukture su u društvu pa i u Crkvi potrebne, pa su nam onda potrebni zakoni i propisi, međutim, ljubav daleko nadilazi zakone i propise. “Nasilje ne može biti sredstvo ljubavi, kao ni ravnodušnost.”[11] Zanimljivo, ovdje su nasilje i ravnodušnost postavljeni jedno uz drugo. Zašto? Zato jer su to stanja u kojima nema ljubavi. Sada ćemo u pomoć zazvati sv. Pavla: “Kad bih sve jezike ljudske govorio i anđeoske, a ljubavi ne bih imao, bio bih mjed što ječi ili cimbal što zveči. Kad bih imao dar prorokovanja i znao sva otajstva i sve spoznanje; i kad bih imao svu vjeru da bih i gore premještao, a ljubavi ne bih imao – ništa sam! I kad bih razdao sav svoj imutak i kad bih predao tijelo svoje da se sažeže, a ljubavi ne bih imao – ništa mi ne bi koristilo” (1 Kor 13,1-3). “Svijet ne spašavaju velike teorije, nego hrabrost trenutačna djelovanja u potrebi.”[12] Sada ćemo u pomoć zazvati sv. Jakova: “Pokaži mi svoju vjeru bez djela, a ja ću tebi djelima pokazati svoju vjeru” (Jak 2,18). “S milošću je, dakle, sasvim posebno: ne možemo je mjeriti, kao što se broji novac i proračunava imetak. Moramo je učiti prepoznavati kao milost u životu i patnji, u svakodnevnome govoru s Bogom.”[13] Mi Božju milost često shvaćamo kao život u blagostanju. A patnja? A križ? Vrlo brzo i lako ćemo reći: Neka Bog tu milost dade nekome drugome, a neka mene mimoiđe. Zato je naša najčešća uzrečica: “Bože zdravlje”, a neki još dodaju “i ukrupno para”. Očito, Božji putovi, nisu naši putovi. “O, kad bi me narod moj slušao, kad bi putovima mojim hodio” (Ps 81,14).