Prelazimo na knjigu Bog je s nama. “Isus se nije uklapao u mjerila koja su ljudi postavljali i stoga je morao biti uklonjen. Ne poznajemo stvarnoga Isusa ako ga prekrajamo po svojim mjerilima.”[1] Čovjek redovito želi “posvojiti” Boga, umjesto da dozvoli da Bog posvoji njega. Kao što svoja mjerila namećemo ljudima okolo sebe, takva mjerila nastojimo postaviti i samome Bogu. “Ustanovljenje euharistije prethodnica je smrti, duhovno izvršenje smrti.”[2] Zato euharistiju i nazivamo i smatramo žrtvom, poput one žrtve na križu. “Riječi bi posljednje večere bez smrti bile kao novčanica bez pokrića; smrt bi opet bez ovih riječi bila puko pogubljenje bez uočljivoga smisla.”[3] Vidimo kako je povezana Posljednja večera i Kalvarija. “Bog nikoga ne prisiljava na spasenje. On potvrđuje slobodu i onda kad ga ta sloboda ne želi.”[4] Ovo često nemamo na umu, pa onda Boga neki optužuju za sve i svašta. Čovjek svim svojim bićem želi slobodu, a kada mu ta sloboda donese probleme, onda bi trebao biti kriv netko drugi, pa i sami Bog. “Smrt bi ostala prazna, poništila bi i riječi da nije došlo uskrsnuće.”[5] Vidjeli smo kako je povezana Posljednja večera s Kalvarijom, ali tek u uskrsnuću sve je dobilo puni smisao. “Kršćansko slavlje, euharistija, seže do dubine smrti. Ona nije pobožna zabava i razonoda, religiozno uljepšavanje i urešavanje svijeta, nego seže do krajnjeg dna koji se naziva smrt, i otvara put u život koji nadilazi smrt.”[6] Da, kako smo često skloni euharistiju pretvoriti u zabavu. “Bog daruje da bismo mi mogli darivati. To je bit euharistijske žrtve.”[7] “Euharistija nikada nije sredstvo što ga možemo upotrijebiti; ona je Gospodinov dar, središte same Crkve, kojim ne možemo raspolagati.”[8] “Euharistija je sakrament pomirenih.”[9] “Mi uopće ne želimo da nam Bog bude tako blizu; ne želimo ga tako malena, da se saginje k nama; želimo da bude velik i daleko od nas.”[10] Uglavnom sve religije tako Boga (bogove) shvaćaju – neki daleki Bog. Jedino kršćanstvo u osobi Isusa Krista ima Boga s nama – Boga koji je blizu. “Ono što nam se u euharistiji daje nije komad tijela, nije stvar, nego on sam, Uskrsli – osoba koja nam se daje svojom ljubavlju koja je prošla kroz križ.”[11] “Crkva nije samo prostor u kojemu se u rano jutro nešto događa, dok ostatak dana ostaje prazan, ‘bez funkcije’.”[12] Euharistija treba prožeti cijelo ljudsko biće i ispuniti svaki trenutak života. “Ponekad ova misao okupljanja izblijedi, bude odvojena od misli žrtve i tako se euharistija svodi na puki znak bratskoga zajedništva.”[13] Često svetu misu doživljavamo kao obvezu ili kao mjesto okupljanja, upoznavanja i druženja i zajedništva, ne uočavajući uopće njezinu bit žrtve. “Euharistija nije privatna stvar u krugu prijatelja, u nekom klubu istomišljenika.”[14]
Božo Goluža (priredio)
[1] Joseph Ratzinger, Bog je s nama, Verbum, Split, 2005., str. 23.
[2] Isto, str. 24.
[3] Isto, str. 24-25.
[4] Isto, str. 32-33.
[5] Isto, str. 39.
[6] Isto, str. 40-41.
[7] Isto, str. 44.
[8] Isto, str. 53.
[9] Isto, str. 59.
[10] Isto, str. 76-77.
[11] Isto, str. 84.
[12] Isto, str. 93.
[13] Isto, str. 101.
[14] Isto, str. 116.
