Nastavljamo slijediti knjigu Naučiti vjerovati. “Čovjek postaje prijetnjom i za sebe i za stvoreni svijet” (str. 50). To je cijena tehnološkoga razvitka, koji očito osim mnogo dobra sa sobom donosi strahovite opasnosti. “Čovjek treba Boga, inače će ostati bez nade” (str. 50). Čovjek bez nade, makar i čisto ovozemaljske, ne može živjeti. “Razum i vjera trebaju jedno drugo da bi ostvarili svoju pravu narav i svoje poslanje” (str. 51). Vidimo kako je besmisleno suprotstavljati vjeru i razum. “Sloboda se može krivo shvatiti ili loše koristiti tako da ne vodi sreći, koju od nje svi očekuju, nego mračnu scenariju manipulacije” (str. 51). Da, sloboda i sreća trebale bi biti usko povezane, a krivo shvaćena sloboda donosi nesreću. “Ima ih koji danas tvrde kako je, radi poštivanja slobode pojedinca, traženje istine, uključujući i istinu o tome što je dobro, nepravedno” (str. 52). Čovjek istinu često “privatizira”, pa se u tom slučaju istina predstavlja kao ono što je korisno dotičnom pojedincu, skupini ili narodu. “Istina nije teret. Niti je običan zbir pravila. Ona je otkriće Jedinoga koji nas nikada ne izdaje; Jedinoga u koga se uvijek možemo pouzdati” (str. 52). Istina jest sami Bog, ali često i oni koji kažu da vjeruju u Boga istinom smatraju samo ono što je njima korisno. “‘Smrt Boga’, što su je prethodnih desetljeća naviještali mnogi intelektualci, ustupa mjesto jalovu kultu pojedinca” (str. 53). Razne bezbožne ideologije nisu izmislili tvornički radnici i seljaci, nego naobraženi ljudi. Zato je začuđujuće kako su ti intelektualci mogli pristati na stvaranje kulta ličnosti. “Laičnost je tijekom srednjega vijeka poprimila značenje oporbe u odnosu na civilne vlasti i crkvenu hijerarhiju, a u moderno je doba poprimila značenje isključenja religije i njezinih simbola iz javnoga života uz njihovo ograničavanje na područje privatnosti i pojedinačne savjesti. Tako je došlo do toga da se izrazu laičnost pridaje ideološko značenje” (str. 54). I u hrvatskom društvu često se čuje kako smo mi “laičko društvo”, što bi u pojašnjenju moglo značiti da religiji nema mjesta izvan crkvenoga dvorišta. Po svome poslanju Crkva je dužna brinuti se i za socijalno-društvena pitanja. “Laičnost podrazumijeva čak uklanjanje religijskih simbola iz javnih prostora” (str. 55). “Jesmo li svjesni da pohlepa i idolopoklonstvo zahvaćaju i naše srce i našu životnu praksu? Zar na razne načine ne dopuštamo da idoli ulaze i u svijet naše vjere?” (str. 58). Ovo pitanje vrlo ozbiljno sebi trebaju postaviti ne samo laici u Crkvi, nego i svećenstvo. “Konačni je smisao križa: ne uzimati za sebe, nego život dati” (str. 59). Na načelu davanja života sve je zasnovano, ne samo ovdje na zemlji nego i u vječnosti. “Nitko ne vjeruje sam od sebe. Uvijek vjerujemo u Crkvi i s Crkvom” (str. 67). Zato se ne može prihvatiti ona sintagma: Krist da – Crkva ne! “Tko vjeruje u Isusa, zacijelo u životu ne vidi uvijek samo sunce, kao da bi bio pošteđen od patnja i teškoća, nego uvijek ima jasno svjetlo koje mu pokazuje put, put koji vodi u život” (str. 69). U teškim trenutcima života možemo s Isusom zavapiti: Bože moj, zašto si me ostavio? Ali Isusa trebamo slijediti i dalje te nadodati: Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj! “U vjeri nismo sami, nego smo karike dugačka lanca vjernika” (str. 69). Vjernik je dužan pomagati svoga bližnjega ne samo u ovozemaljskim stvarima, nego prije svega u duhovnom rastu. “Ljubav je besplatna; djela ljubavi ne čine se radi postizanja drugih ciljeva. Ali to ne znači da karitativna djelatnost mora, da tako kažemo, ostaviti Boga i Krista po strani” (str. 76). Pojedinci i razne organizacije koje djeluju izvan Crkve, često Crkvi pokušavaju nametnuti načela djelovanja, pa caritas ističu kao jedinu vrjednotu u crkvenom životu. Caritas je samo sredstvo da se dođe do Boga. “Često je najdublji uzrok čovjekova trpljenja upravo odsutnost Boga” (str. 77). Kada bi Bog bio prisutan u svakoj sekundi našega života, ne samo da bismo uvijek bili ispunjeni smislom, nego bi naše djelovanje bilo isključivo na dobrobit brata čovjeka. “Kršćanin nikada ne smije smatrati vjeru privatnim činom” (str. 78). Čovjek je socijalno biće, pa je i kršćanin dio vjerničke zajednice. “Ispovijedanje vjere je osobni i u isti mah zajednički čin” (str. 79).
Božo Goluža (priredio)
Izvor: Crkva na kamenu
