Ljudska prava pripadaju čovjeku po naravi

Družimo se s knjigom Kršćanstvo i kriza kultura. “Sada vrijedi načelo da su čovjekove sposobnosti mjera njegova djelovanja. Ono što se znade učiniti, to se i može činiti.”[1] Ovo je načelo vrlo opasno za ljudski opstanak na zemlji. “Terorizam se temelji na načinu ‘samo-ovlaštenja’ čovjeka, a ne na učenju Kurana.”[2] Teroristi su sami sebe ovlastili “uvoditi red i islam” u svijetu. Samovolja s teškim posljedicama. “Sučeljavanje koje obilježava današnji svijet nije ono između različitih religijskih kultura, nego ono između korjenita odvajanja čovjeka od Boga i od korijena života, s jedne, i velikih religijskih kultura, s druge strane.”[3] Može se netko pozivati na ime Božje, a raditi zapravo ne samo protiv čovjeka nego i protiv samoga Boga. “Odbijanje spominjanja Boga nije izraz tolerancije koja želi zaštititi neteističke religije i dostojanstvo ateista i agnostika, nego zapravo izraz svijesti koja bi htjela Boga definitivno izbrisati iz javnoga života čovječanstva i potisnuti ga u subjektivno područje preostalih kultura iz prošlosti.”[4] Neki krugovi svjetskih moćnika u ime tolerancije prema nevjernicima zagovaraju potpunu netoleranciju prema vjernicima. “Relativizam postaje dogmatizam.”[5] Boreći se protiv vjerskih dogmi, moderni svijet upada u ateistički dogmatizam. “Potrebni su nam korijeni da bismo preživjeli.”[6] Korijeni zapadnjačke civilizacije jesu u kršćanstvu, pa ako ta civilizacija želi preživjeti, treba se vratiti svojim korijenima. “Kant je nijekao da se Boga može spoznati na području čistoga razuma, ali je istodobno predstavio Boga, slobodu i besmrtnost kao postulate praktičnoga razuma, bez kojih ne bi bilo moguće nikakvo moralno djelovanje.”[7] Njemački filozof Immanuel Kant, govorio je da se Boga ne može spoznati čistim razumom, ali bez obzira na to ustvrdio je da je nemoguće živjeti bez Boga. “Negativno svjedočanstvo kršćana koji su govorili o Bogu, a živjeli protivno njemu, potamnili su sliku Božju i otvorili vrata nevjeri.”[8] O Bogu se najbolje i najviše govori vlastitim životom. “Samo po ljudima koji su u dodiru s Bogom Bog se može vratiti među ljude.”[9] Zato su nam danas kao možda nikada u povijesti potrebni ljudi sveta života. “Ne postoje ‘mala ubojstva’.”[10] Ne samo da neki pobačaj smatraju “malim ubojstvom”, nego ga uopće ne smatraju ubojstvom. “Provođenje stvarnih prava neke osobe zahtjeva se nauštrb života nedužna ljudskoga bića, a njegova se prava uopće ne uzimaju u razmatranje.”[11] Pravo svakoga čovjeka završava tamo gdje počinje ugrozba prava drugoga čovjeka, ljudskoga bića. “Tako ispada da je snaga ono na čemu se temelji pravo.”[12] Da, i danas mnogi pravo temelje na sili, kako na pojedinačnom tako i na globalnom planu. “Ljudska prava pripadaju čovjeku po naravi, a država ih priznaje, ali ih ne dodjeljuje.”[13] Znači, čovjek ima prava po tomu što je čovjek i automatizmom ona mu moraju biti priznata. “Prihvaćajući povrjedu prava slabijih, država prihvaća nadmoć prava snage nad snagom prava.”[14] To su državni zakoni o legalizaciji pobačaja. “Zbog čega se danas gotovo jednodušno odbacuje čedomorstvo dok smo pred pobačajem gotovo bezosjećajni? Možda samo zato što se u pobačaju ne vidi lice onoga koji je osuđen da nikada ne ugleda svjetlo.”[15] “Pitamo se tko je čovjek? Iako nemamo preciznu definiciju čovjeka, u iskustvu konkretna života dobro znademo tko je čovjek. Znamo to pogotovo kada se nađemo pred nekim tko trpi, tko je žrtva moći, tko je neobranjen i osuđen na smrt: ‘Ecce homo!’ (Evo čovjeka). Ove je riječi izrekao Pilat, čovjek koji je imao svu moć pred Isusom, golim, izbičevanim, okrunjenim trnjem i već osuđenim na križ. Tko je čovjek? To je upravo onaj najslabiji i nezaštićeni, onaj koji nema ni moći ni glasa kako bi se branio, onaj kraj kojega u životu možemo proći praveći se da ga ne vidimo. Onaj pred kojim možemo zatvoriti svoje srce i reći kako nikada nije postojao.”[16]