Prividna i stvarna sreća - Crkva na kamenu

Još smo s knjigom Bog je s nama. “Riječ ‘napredak’ je poprimila gotovo magičan prizvuk. Ali mi istodobno također znamo da napredak može biti smislen pojam jedino ako znamo kamo želimo ići. Samo puko kretanje nije napredak. Ono može predstavljati brzu vožnju u ponor. Kad je o napretku riječ, moramo se zapitati koje je njegovo mjerilo i koji je njegov cilj, a zacijelo to nije puko ‘više’ materijalnih proizvoda.”[1] Čini se da današnja zapadnjačka civilizacija svojim “napretkom” uistinu brzo vozi u ponor. “Ljudski je život najprije traganje za smislom, traganje za riječju koja mi može dati put i darovati pravac.”[2] Nasuprot ovomu ljudi često tragaju za nečim drugim (novac, moć, vlast), zato ostaju bez puta i pravca, a onda i bez smisla života. “Ponekad mi se čini da danas postoji kušnja da se pored ili čak protiv pastorala vjere stavlja pastoral puke vlastite pameti, koji se zapravo više ne oslanja na vjeru, da ona može danas pozvati i ujediniti ljude.”[3] Zbog ovoga često smo skloni svetu misu poistovjetiti s propovijedi, pa onda čujemo: Bila je “dobra” (zanimljiva) sveta misa, što će reći da se nekomu svidjela nečija propovijed. “Ljudima u njihovoj pustoši nije potrebna zabava, koja na koncu opet dosadi, oni čeznu za otajstvom.”[4] Djeci prirediti neku zabavu još ima smisla, ali odrastao čovjek traži puno više od toga – otajstvo! “Čovjek koji više ništa ne očekuje, ne može ni živjeti. Ljudska je egzistencija po svojoj biti protegnuta prema nečemu većem.”[5] “Jednostavno se ne možemo pomiriti s time da uvijek jaki imaju pravo i da tlače slabe; ne možemo se pomiriti s time da nedužni moraju trpjeti, često na tako užasan način, dok nam se čini da krivcima pada u krilo sva sreća svijeta. Čežnja za pravdom, koja se u svim vremenima tako snažno izražavala u borbi ljudi koji razmišljaju i pate, ne može biti oduzeta ni nama. Mi čeznemo za pravdom; stoga čeznemo i za istinom. Vidimo da se laž širi, probija i da joj se uopće nije moguće suprotstaviti. Mi očekujemo da ne ostane tako: da se istina domogne svoga prava.”[6] “‘Vječni život’ nije neko dugo trajanje, nego izriče kvalitetu egzistencije u kojoj iščezava trajanje kao beskonačni slijed trenutaka.”[7] Ovdje živimo u vremenu pa su sva naša razmišljanja u kategoriji vremena, ali vidimo vječni je život kvaliteta egzistencije. “Vječnost nije tek beskonačno vrijeme, nego drukčija razina postojanja.”[8] “Čini se da život nagrađuje ciničke i ohole ljude, koji kažu: Boga ne zanima što se događa na zemlji. Ne reagira. Ovi ljudi, koji sami sebe načiniše bogovima, govore kao da su se popeli na nebo, svisoka. Narod pohlepno prihvaća njihove razmetljive i ohole riječi. Oni ne pate. Zdravi su i ugojeni. Muku života ne poznaju. Pravedni patnik je u opasnosti da poludi. Rješenje se molitelju otkriva u svetištu, to jest u molitvenom obraćenju živome Bogu.”[9] “Sreća pukog uspjeha, puke moći, pukog posjedovanja uvijek je tek prividna sreća; koliko je to istina pokazuje nam pogled u današnji svijet, u tragedije onih uspješnih i moćnih ljudi koji su svoje duše prodali posjedovanju, i koje su tako postale prazne. Jer do velikoga očaja, protiv kojega se uzaludno primjenjuju sve najraznovrsnije požude i njihovo zadovoljenje, ne dolazi među siromašnima i slabima, nego među onima koji naoko ne poznaju muku života. Sve bi na nebu i na zemlji ostalo prazno kad ne bi bilo Boga koji je postao naša baština dovijeka.”[10] “Sadašnjost i vječnost nisu pored i mimo jedno drugog kao sadašnjost i budućnost, nego jedno u drugome. To je istinska razlika između utopije i eshatologije. Dugo nam se umjesto eshatologije, umjesto vječnoga života nudila utopija, to jest očekivanje budućega boljeg svijeta. Vječni život da je nestvaran, da nas samo otuđuje vremenu. A utopija da je realan cilj, za koji bismo trebali raditi svim svojim silama. No ova je misao varljiv zaključak koji vodi uništenju naših nada. Jer ovaj nas budući svijet za koji trošimo sadašnjost nikada sam ne dotiče; on je uvijek tu samo za neko buduće, još nepoznato pokoljenje.”[11] “Utopija uvijek izgleda sasvim blizu, ali nikada ne dolazi.”[12] “Trebali bismo se konačno oprostiti od predodžbe da se može izgraditi buduće idealno društvo, jer ona je mit, i umjesto toga svim silama raditi na ojačanju onih snaga koje se u sadašnjici odupiru zlu.”[13] “Riječ ‘duša’ stavljena je na listu zabranjenih riječi; pokušava je se zaobići.”[14]