Pouke i misli velikoga Ratzingera

Kada se čovjek uskraćuje Bogu, onda ga spopadaju bogovi

Nastavljamo s iznošenjem nekih misli iz knjige Uvod u kršćanstvo. “Tema Boga prožima svu ljudsku povijest. Bog je najteža preokupacija povijesti.”[1] “Ateizam je tek jedan od načina čovjekova bavljenja problemom Boga.”[2] Ni u jednoj povijesnoj epohi ateizam nije bio dominantna društvena pojava, pa čak i onaj deklarativni ateizam uvijek je bio na društvenim marginama. Počevši od Francuske revolucije (1789.) deklarativni ateizam raširio se po svijetu kao nikada prije. Upravo iz toga deklarativnog ateizma razvili su se totalitarni sustavi 20. stoljeća (komunizam, fašizam, nacizam) koji su čovječanstvu donijeli neviđene patnje. S druge strane, stvarni ateizam zapravo i ne postoji, jer ne postoji niti jedan čovjek koji bi živio tako kao da Boga nema, jedni ga prihvaćaju, drugi ga odbacuju, ali svi se njime “bave”, jedni s pozitivnim, drugi s negativnim predznakom. “Čovjekova težnja za bezgraničnim i otvorenim sprječava ga da nađe mir u sebi samome.”[3] Znači, čovjek traži mir, ali ga ne može naći u sebi niti u svijetu, može ga naći jedino u Bezgraničnom. “U povijesti postoje tri teme o Bogu: monoteizam, politeizam, ateizam. Između ova tri puta postoji dubinsko jedinstvo.”[4] Svi se “bave” Bogom. “Marksizam je najsnažniji oblik ateizma.”[5] Vjerojatno onda nije slučajno da je upravo ta ideologija prouzročila najviše zla u 20. stoljeću (preko 100 milijuna ubijenih). “Filozofski ateisti (Epikur…) i filozofski monoteisti (Platon, Aristotel…) religiozno su bili politeisti. U kršćana filozofska i religiozna orijentacija identične su” (Bilješka 34).[6] U nauci Isusa Krista ne ostavlja se prostor za razdvajanje misli i vjere. Misao treba pratiti vjeru. “Glad, ljubav i moć snage su koje pokreću čovječanstvo pa je politeizam: obožavanje kruha, obožavanje erosa i obožavanje moći. Već je SZ naviještanje rata ovom trostrukom obožavanju.”[7] Iz ovoga bismo mogli iščitati da je današnji svijet dobrano izgubio vjeru u jednoga Boga, zato su “na cijeni” božanstava. “Stav nekadašnjih kršćana nije imao ništa zajedničko s nekim glupim fanatizmom. Svijet su izmijenili tako kako ga je samo moguće izmijeniti – trpljenjem. Vjera nije igra misli”,[8] nego ona podrazumijeva životni stav. “Kada se čovjek uskraćuje Bogu, onda ga spopadaju bogovi. Do oslobođenja čovjeka ne može se doći drukčije nego da se dopusti da bude oslobođen i da prestane tražiti uporište u samome sebi.”[9] Očito, današnji su svijet “spopali bogovi” gomilanja materije (koja ne može zasititi), obožavanje erosa i na kraju vječita čovjekova težnja za moću. Ovo se zadnje čak prestaje smatrati nenormalnim. Biti u društvu pa i politički moćan mnogi (čak i neki klerici) smatraju sasvim opravdanim i normalnim. Bez obzira na sva razmišljanja, i obožavanje moći pripada u politeizam. “Bog nije Bog jednoga mjesta, nego Bog ljudi.”[10] U neka davna vremena bogovima su smatrane planine, rijeke i prirodne sile, ali istinski Bog jest Bog-Osoba. “Boga čovjek ima samo onda kad više nema vlastitoga Boga, nego vjeruje jedino u onoga Boga koji je jednako Bog drugoga kao što i moj Bog, jer njemu obojica pripadamo.”[11] Kada bismo se držali ove misli u svijetu bi bilo puno više ljubavi, praštanja i dobrote, a terorizma uopće ne bi bilo.

Božo Goluža (priredio)

[1] Joseph Ratzinger, Uvod u kršćanstvo, KS, Zagreb, 1972., str. 77.

[2] Isto, str. 78.

[3] Isto, str. 80.

[4] Isto, str. 81.

[5] Isto, str. 82.

[6] Isto, str. 83.

[7] Isto, str. 85.

[8] Isto, str. 86.

[9] Isto, str. 88.

[10] Isto, str. 96.

[11] Isto, str. 108.

Izvor: Crkva na kamenu