Nastavljamo s poukama i mislima Josepha Ratzingera Velikog (pape Benedikta XVI. Velikog) slijedeći sadržaj knjige O savjesti. “Tko god više nije sposoban osjećati krivnju, duhovno je bolestan.”[1] Ne samo pojedinci, nego i čitavi narodi kao da su izgubili osjećaj za krivnju. Vidimo što se sve u svijetu radi, a kajanja nigdje. Štoviše, često se krivnja pokušava prebaciti na žrtvu. To se događa i hrvatskom narodu kada ga se pokušava optužiti i okriviti zbog oslobođenja vlastite zemlje. “Tko više ne primjećuje da je ubijanje grijeh, pao je dublje od onoga koji još uvijek prepoznaje sramotnost svojih čina, jer je onaj prvi udaljeniji od istine i obraćenja.”[2] Da, ubijanje je grijeh, pa je svaka žrtva bilo čijega nasilja vrijedna poštovanja i sažaljenja. “Moć opažanja ljudi koji su živjeli u sustavu obmane bila je zamračena.”[3] U tome mraku živjeli smo i mi punih 45 godina, a na žalost moć opažanja ostala je zamračena i danas kod mnogih ljudi u hrvatskom narodu. To su svi oni koji ni danas ne opažaju kakvo se zlo događalo u vrijeme komunističke strahovlade. Kako i koliko je zamračena moć opažanja u totalitarnim sustavima možemo danas najbolje vidjeti kod građana Sjeverne Koreje. Gledano sa strane, izgleda nevjerojatno, ali ljudi koji se nalaze u tome mraku, jednostavno ništa ne vide. “Zabluda, savjest koja je u zabludi, ugodna je samo na početku.”[4] Ovo vrijedi za osobnu, ali i za kolektivnu zabludu. “Pojedinac ne može postići napredovanje u vlastitome blagostanju po cijenu odricanja od spoznate istine; isto vrijedi i za čovječanstvo u cjelini.”[5] Vraćajući se Ponciju Pilatu, vidimo da je za neke istina uvijek bila upitna. Čini se da je i danas istina, rijetko tražena “roba”, a blagostanje je zadobilo status nedodirljivoga “božanstva”. Usprkos svemu, jedino nas je istina kadra osloboditi svakoga zla. “Pojam istine gotovo je napušten i zamijenjen pojmom napretka.”[6] Ovo je najveći problem današnje zapadnjačke civilizacije. “Nikada nije pogrješno slijediti uvjerenja do kojih je osoba došla, štoviše, upravo ih valja slijediti. No, svakako može biti posve pogrješan put kojim se došlo do takvih krivih uvjerenja. Krivnja tada leži na drugome mjestu.”[7] Znamo da postoji ispravno formirana savjest, ali postoji i krivo formirana savjest. Ako je nečija savjest krivo formirana, kriv je onaj koji je utjecao na formiranje nečije krive savjesti. “Logos, uosobljena istina, ujedno je i iskupljenje, preobražujuće praštanje koje daleko nadilazi kako naše sposobnosti, tako i naše nesposobnosti.”[8] Uosobljena Istina, Isus Krist, jedini je kadar ponuditi cjelovitu istinu o Bogu i čovjeku. “Postaje sve jasnije kako ne bismo trebali činiti sve ono što možemo činiti.”[9] Pojedinci, ali i moderno zapadnjačko društvo u cjelini vrlo često misle kako je dopušteno sve što je moguće. Ovo je poražavajuće razmišljanje, jer vodi u kaos. Čovjek može paliti, rušiti, ubijati i mnoga druga zla nanijeti, ali to ne znači da to smije činiti. Ovo se posebno odnosi na područje genetike. “Obnova morala nije tek zaštitnički čin nekoga fanatika koji se protivi napretku, nego upravo ono ključno pitanje o kojemu ovisi svaki stvaran napredak.”[10] Ovo bi trebali čuti odgovorni ljudi u svakome društvu. “Savjest zahtijeva oblikovanje i obrazovanje. Ona može zakržljati, može ju se pogaziti, iskriviti tako da govori jedvice ili izopačeno. Šutnja savjesti može postati smrtonosna bolest čitave jedne civilizacije.”[11] “Crkva bi iznevjerila ne samo svoju vlastitu poruku, nego i budućnost čovječanstva kada bi se odrekla svoga položaja čuvarice bića i njegove moralne poruke.”[12] “Svjedočiti možemo samo nešto što poznajemo.”[13]
Božo Goluža (priredio)
[1] Joseph Ratzinger, O savjesti, Verbum, Split, 2014., str. 27.
[2] Isto, str. 28.
[3] Isto, str. 31.
[4] Isto.
[5] Isto, str. 37.
[6] Isto.
[7] Isto, str. 50.
[8] Isto, str. 53.
[9] Isto, str. 57.
[10] Isto, str. 58.
[11] Isto, str. 79.
[12] Isto, str. 85.
[13] Isto, str. 88.
Izvor: Crkva na kamenu
