Prelazimo na knjigu U početku stvori Bog. “Biblija nije udžbenik prirodne znanosti, niti to želi biti.”[1] Biblija je teološka knjiga, ili “knjiga s ključem”. “Sveto pismo u cjelini nije napisano kao roman ili kao priručnik od početka do kraja. Ono je odjek Božje povijesti s njegovim narodom.”[2] “Bog je stvorio svijet da bi s čovjekom išao putem ljubavi, da bi stvarao povijest ljubavi.”[3] “Ljudski život stoji pod posebnom Božjom zaštitom, jer svaki čovjek – koliko god bio bijedan ili uzvišen, bolestan ili napaćen, beskoristan ili značajan, rođen ili nerođen, neizlječivo bolestan ili prepun životne snage – u sebi nosi Božji dah, svaki je Božja slika.”[4] Upravo zato što je čovjek Božja slika, ljudski je život nedodirljiv. “Sličnost s Bogom znači i da je čovjek biće riječi i ljubavi.”[5] “Pripovijest o zemljinu prahu i Božjemu dahu ne pripovijeda o tomu kako nastaje čovjek. Ona pripovijeda o tomu što on jest.”[6] Biblijska Knjiga Postanka nastala je mnogo, mnogo kasnije od postanka svijeta i čovjeka, te ne opisuje povijesni događaj stvaranja, nego je to Objava o svijetu i čovjeku u njemu. “Tema grijeha je postala jedna od najprešućivanijih tema našega vremena. Religijsko naviještanje je nastoji izbjeći svim silama.”[7] Zato umjesto riječi grijeh najčešće čujemo: slabost, propust, aljkavost… “Današnji čovjek ne poznaje nikakva mjerila i uopće ih ne želi poznavati jer u mjerilu vidi ugrožavanje svoje slobode.”[8] Čovjek našega vremena ne priznaje i ne prihvaća nikakva mjerila, zato u današnjemu svijetu imamo “duhovni kaos”. Svatko misli da ima pravo na “svoju istinu”. “Dobro spoznajemo samo kada ga činimo. Zlo spoznajemo samo ako ga ne činimo.”[9] “Tako je tema grijeha postala potiskivana tema, ali se ipak na drugoj strani pokazuje da je samo potisnuta, ali je ostala prisutna. Čini mi se znakovitim to što je agresivnost postala u svakomu trenutku spremna na skok, agresivnost koju sve više doživljavamo u našemu društvu – onu uvijek vrebajuću spremnost da izgrdimo drugoga, da ga proglasimo krivcem njegove vlastite nesreće, da okrivljujemo društvo i svijet pokušavamo promijeniti nasiljem.”[10] Kroz povijest su postojali društveni sustavi koji su nijekali Boga, te je čovjek iz toga svoga duševnoga stanja činio razna zla, ali vidimo da postoje i društvene pojave u kojima ljudi svoje činjenje zla pokušavaju staviti pod plašt religioznosti. Najbolji primjer za to jest moderni terorizam. “Čovjek istinu može potisnuti, ali je ne može odstraniti, budući da zbog potiskivanja istine obolijeva. Čovjek može biti izliječen samo ako postane istinit, ako prestane potiskivati i gaziti istinu.”[11] Ponovo se vraćamo problemu istine. Često čujemo riječi: “to je njegova istina”. Naime, ne postoji više istina o nekoj stvari i događaju. Ili je nešto istina ili je laž. “Kušnja ne počinje s nijekanjem Boga, s padom u otvoreni ateizam. Zmija ne niječe Boga. Štoviše, ona započinje s prividno posve smislenim informativnim pitanjem, koje u sebi zapravo sadrži podvalu i čovjeka uvlači u prijevaru, izvlači ga iz povjerenja i uvlači u nepovjerenje.”[12] Zato je poluistina mnogo opasnija od čiste, evidentne laži. “Zmija samo daje prijedlog čovjeku da ne smije prihvatiti granicu svoga bića.”[13] Prema ovomu, moderni je čovjek teško nasjeo na zmijinu prijevaru, jer je sebi postavio zadatak srušiti sve granice, te pokušava dosegnuti beskonačnost. “Sve što čovjek čini, čini samome sebi. Zbog toga je mjerilo koje je uvijek prisutno on sam, stvorenje, dobro i zlo, i ako zaniječe to mjerilo, vara sama sebe. Ne postaje slobodan, nego se suprotstavlja istini. A to znači: razara sebe i svoj svijet.”[14]
Božo Goluža (priredio)
[1] Joseph Ratzinger, U početku stvori Bog, Verbum, Split, 2008., str. 17.
[2] Isto, str. 21.
[3] Isto, str. 41.
[4] Isto, str. 56.
[5] Isto, str. 59.
[6] Isto, str. 61.
[7] Isto, str. 73.
[8] Isto, str. 74.
[9] Isto.
[10] Isto.
[11] Isto, str. 75.
[12] Isto, str. 77.
[13] Isto, str. 78.
[14] Isto, str. 80.
Izvor: Crkva na kamenu