Biblija i bioetika – je li dijalog moguć?

Foto: Erzdiözese Wien

U bioetičkoj je enciklopediji ova znanost definirana kao “sistematično proučavanje čovjekova djelovanja na području znanosti o životu i zdravlju, promatranih u svjetlu vrijednosti i moralnih načela”. Ona je mjesto susreta i suočavanja različitih znanja među koje svakako ulazi i religija, odnosno kršćanstvo. Interdisciplinarni karakter bioetike obilježava je kao znanost koja je ujedno zajedništvo saznanja, te kao svjesnu djelomičnosti i necjelovitosti ljudskoga znanja, približavajući je onome što kaže sv. Pavao: “Jer djelomično je naše spoznanje, i djelomično prorokovanje” (1 Kor 13,9).

Bioetika je kroz svoju poprilično kratku povijest preko suradnje s ostalim disciplinama koja ju čini poniznom tražiti istinski i konstruktivni dijalog, nastojala iznaći načine kako bi se stavila u službu čovjeku. To sigurno nije lako, jer se uvijek traže prikladni kriteriji, prihvatljivi za vjernike i nevjernike. Potrebno je otkriti srce bioetike, sve njezino bogatstvo s naglaskom na pravedno, više nego na dopušteno ili zabranjeno. Time joj se daje dostojanstvo discipline kojoj nije zadatak kontrolirati napredak biomedicine, nego nastoji biti svjetlo koje će je voditi k cilju, a on je čovjekovo blagostanje.

Kada se govori o bioetici već je poznato da postoje različiti smjerovi od kojih svaki zastupa različitu filozofiju i filozofsku antropologiju koje nerijetko nemaju ništa zajedničko s kršćanskim načelima, jer stavljaju relativizam ili ekonomski interes ispred dobra osobe. Već je bilo govora o različitim bioetičkim modelima i već poznatoj razlici između katoličke i laičke bioetike. No, važno je istaknuti kako zastupanje i prakticiranje bioetike koja je otvorena stvarnosti vjere i kršćanskim vrijednostima nikako ne znači nedostatak njezina racionalnog utemeljenja, budući da uvijek zastupa središnje mjesto osobe s njezinim biološkim i metafizičkim karakteristikama. Suočavanje Biblije i različitih svjetovnih ili laičkih bioetičkih modela nije beskorisno, no ne može se govoriti o jednoznačnom dijalogu među njima jer ne polaze od jednakih vrijednosti. Dijalog je moguć između Biblije, koja uvijek u središte stavlja osobu s njezinim vrijednostima, i bioetike koja dijeli takvo viđenje čovjeka i koju možemo nazivati personalističkom.

Sveto je pismo nepresušni izvor mudrosti i odgovora za čovjeka u svim situacijama njegova života. Pisano stoljećima prije postmodernoga doba, i danas je pogodno, ako ne i odlučujuće mjesto dijaloga s čovjekom današnjice kada se radi o pitanjima morala i etike života. U vremenu globalizacije, vrtoglava razvoja znanosti i biotehnologija, u međuljudskim se i međunarodnim odnosima očituje nasilje i netrpeljivost, neosjetljivost za najugroženije, što se posebice očituje u ozakonjenju pobačaja i eutanazije. Odakle takva neosjetljivost savjesti današnjega čovjeka? Rabin Giuseppe Laras uvjeren je da kriza kojoj smo svjedoci nije samo ekonomska i demografska, nego je kriza kulture i vrijednosti, povezana s krizom kršćanstva, odnosno s poznavanjem Biblije, temeljem naše kulture.

Na prvi se pogled čini da su Biblija i bioetika dva različita i udaljena svijeta različitih rječnika, te se pitamo je li dijalog među njima moguć. Na to se pitanje može odgovoriti uspoređujući ih i pronalazeći im dodirne točke. Kako bi se preuzela briga o životu, potrebna je suradnja dviju mudrosti, one biblijske i znanstvene. Sam pojam bioetika pojavljuje se tri puta u Novome Zavjetu, od kojih ga jednom koristi Isus u Lk 21,34, a dvadeset godina kasnije sv. Pavao, i to dva puta u 1 Kor 6,2-4. U obje je tradicije jaka veza između pojmova bioetika i mudrost. Postoji i povijesna povezanost, odnosno blizina između rođenja bioetike kao “nove mudrosti” i istraživanja biblijske mudrosti, posebice ponovna otkrića važnosti mudrosnih knjiga (Mudre izreke, Job, Propovjednik, Knjiga Sirahova, Knjiga Mudrosti, Pjesma nad pjesmama) 70-ih godina 20. stoljeća.

Bioetika je po naravi svoga utemeljenja strukturirana na dijaloškom modelu različitih disciplina kojima je objekt istraživanja život. Kada je u pitanju interdisciplinarni pristup, onda svakako postoji sličnost sa židovsko-kršćanskom etikom koja nije isključivala doprinos različitih znanosti onoga vremena, posebice filozofije i prava. Tako je i s Novim Zavjetom, ako se samo prisjetimo sv. Pavla koji se govorom na Areopagu približava slušateljima pozivajući se na njihove pjesnike (usp. Dj 17,22-31). Već u prvim pripovijestima knjige Postanka (1-3) prisutni su elementi mitova o stvaranju iz susjednih kultura, s time da je uvijek sačuvana snaga hebrejskog monoteizma. Isusovo poštovanje izraženo više puta u susretu s poganima, ili točnije rečeno, divljenje njihovoj otvorenosti, jasno je iz činjenice što ih stavlja kao uzor vjere kakvu nije našao nigdje u Izraelu (usp. Mt 8,10; Lk 7,9).

U socio-kulturalnoj klimi trećega tisućljeća potreban je i moguć dijalog između Biblije i bioetike, jer nam je potrebna mudrost koja nikoga ne isključuje, nego je sposobna osluhnuti potrebe onoga drugog pored nas. U Bibliji čovjekov život, povezan sa Stvoriteljem i svim stvorenjima, zauzima središnje mjesto. Bog je Stvoritelj života u njegovu dostojanstvu, te ga i osvećuje (usp. Post 4,9). Stoga se u Božjoj riječi mogu pronaći temeljne premise kako bi se moglo suočiti s problemima u dijalogu između znanosti, bioetike i osobe pozvane na odluku u ovome novom složenom i nerijetko zbunjujućem kontekstu. Za pojedine situacije u kojima čovjek treba donijeti konkretnu odluku postoje biblijski tekstovi koji se mogu uzeti kao kriterij i etički model, kao što je zapovijed “Ne ubij”. Za druge situacije, kada se nijedan biblijski tekst izričito ne bavi konkretnim problemom, svjedočanstvo Biblije uzeto u svojoj cjelini može biti od velike pomoći u pronalaženju temeljnoga pravca. Danas stojimo pred novim izazovima koji su posljedica razvijene tehnologije primijenjene na području konkretna života, te istovremeno utječu na promjenu zakona utemeljenih, barem na Zapadu, na kršćanskoj tradiciji. Biblija u ovoj situaciji može dati svoj doprinos, nudeći čvrsta i jasna uporišta, jer je ona od početka vrsta kritičke literature, nerijetko protestirajuće, i takva je ostala do danas, štiteći uvijek život.

Biblija sadržava antropološke, filozofske i etičke vrijednosti koje su pozitivno utjecale na cijelo čovječanstvo i stoga je s pravom obnovljeno viđenje Biblije kao velikog kodeksa za kulture.

Isus kaže da je došao “da život imaju, u izobilju da ga imaju” (Iv 10,10). Radi se o životu u punini na koji je svaki čovjek pozvan, a koji se sastoji u zajedništvu s Ocem po djelovanju Duha Svetoga. U punini, na koju Isus poziva, svi aspekti ljudskoga života poprimaju puno značenje. Biblija je mnogo više od zbornika pravila ljudskoga ponašanja. Ona je put, objavljen i darovan, plod inicijative Boga koji se priginje nad čovjekom i sklapa s njime savez. Stoga u čovjekovu životu prvo mjesto ne zauzimaju moralni propisi i zakoni, nego susret s Bogom. Iz toga susreta i osobnog iskustva Boga proizlazi čovjekovo moralno djelovanje. Drugo mjesto ne daje moralu drugotno značenje, nego se želi istaknuti da je Bog onaj koji prvi djeluje darujući čovjeku život i objavljujući mu samoga sebe. Tek nakon toga slijedi čovjekov odgovor. Prvotni dar koji Bog daje čovjeku jest život, a njegovo podrijetlo ostaje tajna, otajstvo, mystērion, koja se postupno objavljuje u povijesti svakoga čovjeka, pa tako i u Bibliji, počevši od Postanka pa do Apokalipse. Albert Einstein kaže kako je upravo “svjesnost tajanstvene strane života najbolji osjećaj koji čovjek može iskusiti. On stoji u korijenu svake prave umjetnosti i znanosti”. Ta svjesnost povećava čovjekovu odgovornost prema životu koji uvijek ostaje svet. U sljedećem ćemo prilogu vidjeti što o ljudskome životu svojim sugovornicima kaže Isus.

s. Branka Perković

Izvor: Crkva na kamenu