Bojimo se da se pitanje iz naslova moglo i drugačije formulirati, bez upitnika s uskličnikom: 7. listopada 2018. Hrvati u BiH prestali su biti politički narod! Na ovakvo razmišljanje nuka nas desetljetni proces, ne samo političkoga izgona nego i fizičkoga progona Hrvata s vjekovnih ognjišta, koji je započeo 1994. godine s Washingtonskim sporazumom kada je ugašena HR Herceg-Bosna nakon kojega je uslijedio i onaj Daytonski 1995. godine, a kojega je jedan dio (Aneks IV.) Ustav Bosne i Hercegovine. Istina, po ovim sporazumima, Hrvatima se u BiH deklarativno priznaje ustavnost, konstitutivnost i jednakopravnost s ostalim narodima koji u BiH žive. No, u praksi sve je to samo mrtvo slovo na papiru. Mrtvo do razine da se ne samo sustavno onemogućuje jednom narodu pravo na vlastiti identitet u jednakopravnom entitetu, nego, što se na ovim izborima pokazala bezvrijednom legitimna i legalna izražena volja da taj narod izabere svoga predstavnika u najviše tijelo vlasti ove države.
Slušajući komentare “analitičara”, kao i samoga “pobjednika iz reda hrvatskoga naroda”, ispada da je sve zakonito i u skladu s “najvišim aktom” ove države, tj. s Ustavom. A je li tomu tako? Analizirajući, još uvijek djelomične i neslužbene rezultate izbora (u trenutku pisanja ovoga teksta prebrojeno je oko 85% glasačkih listića), “pobjednik” iz reda hrvatskoga naroda na razini FBiH, koja je jedna izborna jedinca kada se radi o izboru dvojice članova Predsjedništva BiH, osvojio je 177.638 glasova, dok njegov po glasovima prvi politički protivnik ima 127.172 glasa. No, osim ove računice na koju se pozivaju “pobjednici” valja imati na umu da je snaga “pobjednika” (DF i Građanska stranka) na tom istom prostoru ispod 10%, točnije 8,65% (56.110 glasova!), a snaga prvoga političkoga protivnika u hrvatskom narodu zajedno s njegovom prvom pratiteljicom (22.000 glasova) prelazi 90% od ukupnoga broja glasača Hrvata koji su taj dan izišli na izbore. Kada se ovim znamenkama dodaju i glasovi u odsutnosti, onda će biti još jasnije tko je koga birao, odnosno izabrao.
Da bismo riješili ovu enigmu s brojkama, nužno je ovdje naglasak staviti na pitanje: Što je Bosna i Hercegovina – građanska država ili država triju jednakopravnih i ustavnih naroda i, dakako, zemlja i drugih nacionalnih manjina koje u njoj žive? Ako je građanska i istambulski emancipirana (ta među prvima je usvojila Istambulsku konvenciju, 2013.!) gdje se pripadnik bilo kojega naroda mogao izjasniti kao Hrvat (prema Istambulskoj bez obzira na spol može se izabrati rod), onda je izbor “pobjednika” za člana Predsjedništva BiH iz reda hrvatskoga naroda legalan i legitiman. Međutim, ako je još uvijek država konstitutivnih naroda – a to je ustavna odrednica – što uključuje izvorno pravo svakoga naroda da bira svoje političke predstavnike, onda je njegov izbor nelegitiman i nelegalan. Ako je namjera “kandidata hrvatskoga naroda” i njegova izbornoga nehrvatskoga tijela u tome da se i ovaj reducirani dio hrvatskoga naroda protjera iz ove zemlje ili svede na politički zanemariv subjekt onda je njihov izbor i njegov prihvaćeni izbor bezočno “politički korektan”!
Sve ovo gore rečeno bolje znaju svi oni koji su iskoristili “pravo” biti birani i drugima birati – nametnuti političkoga predstavnika. Stoga nas ovdje više zanimaju unutarnji odnosi, pa i odgovornost u hrvatskom narodu. U raščlambi ovoga pitanja ne možemo pobjeći od političke ne/odgovornosti i ne/doraslosti trenutku kako samih političkih natjecatelja (pojedinaca i stranaka) tako i birača. Naime, kako nam se čini, ni jedni ni drugi nisu dorasli povijesnosti trenutka. Jer da jesu, onda bi nacionalni interesi imali prednost pred osobnima i stranačkima; a kada se radi o biračima, taj isti nacionalni interes, imao bi prednost pred nagomilanim frustracijama, eventualnim nezadovoljstvom političkom ponudom ili nerazumljivom komotnošću. Dakako, da su iz ovoga isključeni oni koji su taj dan bili opravdano spriječeni. Da je bilo više političke širine a manje osobne i stranačke usredotočenosti na same sebe – to više što su im bolje, i prije nego nama, bile poznate namjere bošnjačke politike – onda bi stranke koje tvore Hrvatski narodni sabor na glasački listić istaknule samo jednoga kandidata. Ovo zajedništvo oko izbora kandidata za Predsjedništvo nije nužno uključivalo i stranačko-političko jedinstvo na drugim listama. Svatko je mogao ići sa svojim programima i kandidatima poštujući uvijek načelo, da parafraziramo sv. Augustina (ili Petera Meiderina, svejedno), da u bitnom, tj. zaštiti vitalnih nacionalnih interesa – bude jedinstvo, u nebitnom sloboda, a u svemu zajedništvo (izreka govori o ljubavi), što je bila glavna poruka s plakata najbrojnijih političkih koalicija s hrvatskim predznakom na ovim izborima. A sve bi to, uvjereni smo, rezultiralo barem s 15-ak% većom izlaznošću i samim time tema koja ovih dana puni medijski prostor i osobne razgovore bila bi passé.
Danas imamo što imamo. I nema nikakve koristi plakati nad propuštenom prilikom. Ono što slijedi jest umijeće da se iz postojeće političke stvarnosti izvuče maksimum (a to je i definicija same politike) za ostanak i održiv opstanak Naroda na ovim prostorima. Stoga i naš poziv da se zakopaju “ratne sjekire”, prijeđe preko izgovorenih riječi uvrjeda, potisne sebeljublje, skupe glave i nađu najbolja politička rješenja.
U Ispovijestima sv. Augustina čitamo: “Kao što laskavi prijatelji iskvare, tako svadljivi neprijatelji često poprave čovjeka.” Jednako u izbornim kampanjama kao i u političkom djelovanju pojedinih stranaka, predstavnici Crkve u Hercegovini nikada nisu bili laskavi prijatelji niti jednoj političkoj opciji. Jednako tako ni svadljivi neprijatelji. Svaka politička briga za pojedinca i narod imala je crkveno poštovanje. Kada se to nije primjećivalo, nužno je bilo odstojanje. Zato i danas, u duhu Učiteljstva Crkve, koje priznaje autonomiju vremenite stvarnosti i naglasak stavlja na odgovornost prema svijetu, poziv svima izabranim političkim predstavnicima da odgovorno dvore svoj narod. Čini nam se i ovdje uputnim podsjetiti na uvijek važeću izreku s pročelja Kneževa dvora u Dubrovniku: obliti privatorum publica curate (zaboravivši privatne stvari, brinite se za javne – zajedničke, za opće dobro). To je jedini put da se iz ove sumračne demokracije iziđe na svjetlo života.
Don Željko Majić
Izvor: Crkva na kamenu
