Mnogo se i u različitim kontekstima, od televizijskih rasprava do onih u parlamentarnim dvoranama, od neozbiljnih časopisa pa do znanstvenih kongresa, govori o bioetici. Oni koji o njoj raspravljaju nemaju jasne ideje o njezinim karakteristikama, metodama, granicama. Prije nego li se počne govoriti o bioetičkim pitanjima, neizostavno je progovoriti o samoj bioetici, posebice iz teološke perspektive.
Pojam bioetika prvi put koristi protestantski teolog Fritz Jahr 1927. izučavajući “etički odnos čovjeka prema životinjama i biljkama”. Tek nakon četrdesetak godina pojam biva uspješno uveden u svijet znanosti i kulture s onkologom Van Rensselaer Potterom. Sedamdesete godine, godine su znanosti, novih tehnika, godine straha, a Potter vidi čovjeka kao “karcinom koji nastanjuje zemlju. On mora naučiti prebivati na zemlji na jedan drugačiji način”. S njim se pojam bioetika odnosi na etičko znanje usmjereno sistematičnom proučavanju ljudskih zahvata na području biosa, života. Etimologija riječi vodi nas definiciji da je bioetika znanost koja izučava ljudsko djelovanje na području života i zdravlja (bios = život + etos = običaj, navika, ukupnost moralnoga ponašanja).
Iako je sam pojam poprilično mlad, disciplina posjeduje svoju dugu prapovijest jer su ljudi oduvijek nastojali brinuti se o životu i zdravlju posredstvom različitih zakona, navika i normi ponašanja. Početci su joj u zakonima Mezopotamije i Egipta koji su kažnjavali ubojstva i napade na tjelesni integritet osoba te bili usmjereni napretku primitivne medicinske prakse. Neizostavno je spomenuti onoga koji je dao najveći doprinos u nastanku prave medicinske etike, grčkog liječnika Hipokrata (460. pr. Kr – 380. pr. Kr), što potvrđuje i Hipokratova zakletva, izvor svih liječničkih kodeksa. Grčki etos jest etos pobjednika gdje je ideal bilo postojati kao: Grk, muškarac i slobodan. Uočljiva je nejednakost i diskriminacija mnogobrojnih koji nisu “pobjednici”: negrka, novorođenčadi, staraca, bolesnika, siromaha, robova, žena.
S kršćanstvom, koje nadilazi ovaj klasični etos, “nema više: Židov – Grk! Nema više: rob – slobodnjak! Nema više: muško – žensko, nego sve i u svima – Krist” (Kol 3,11; Gal 3,27). Kršćanski etos progovara o vrijednosti svakoga ljudskog života, stvorena na sliku Božju, te o mogućnosti prepoznavanja smisla i u bolesti i nemoći. Dužnost je kršćanina pomoći bolesniku i siromahu, a model je uvijek Krist koji se poput milosrdnog Samarijanca prigiba nad ranama čovječanstva i previja ih. Poruka je kršćanskoga etosa da ljudski život nije uvijek lijep ni lagan, no uvijek je ogrnut dostojanstvom. Još sv. Augustin (354.-430.) progovara o vrijednosti života, a sv. Toma Akvinski (1221.-1274.) u drugome dijelu svoje Sume govori o specijalnoj etici. Dok tumači krjepost pravednosti, progovara o ubojstvu, samoubojstvu, samoobrani, smrtnoj kazni, sakaćenju.
Njegov nauk nastavljen je kroz XVI. i XVII. stoljeće kada tomisti pišu komentare i monografije na temu pravednosti, unutar kojih su smještena pitanja o tjelesnosti i njezinu integritetu. Tridentski sabor (1545.-1563.) donosi odluku o naučavanju moralne teologije u bogoslovijama, a njezina je svrha bila pripremanje svećeničkih kandidata na podjeljivanje sakramenta pokore. Moral je predstavljan tako što su se slijedili propisi Dekaloga te mu je orijentacija bila poprilično negativna, usmjerena traženju prekršaja. Pitanja morala tjelesnoga života promatrana su u kontekstu pete Božje zapovijedi, “Ne ubij”. Ovo je vrijeme napretka znanosti te se više nije zadovoljavalo onim što je u nasljedstvo ostavila skolastika, nego se sve više pouzdanje stavlja u recta ratio, u ispravno zaključivanje i prosuđivanje koje objavljuje ono izvorno ljudsko dobro. Govori se o savjesti kao posrednici između zakona i konkretne situacije. Važno je spomenuti sv. Alfonza Liguorija (1696.-1787.) koji se, vođen konkretnim pastoralnim potrebama, u svome najpoznatijem djelu Theologia moralis, bavi temama vezanim za medicinu i etiku života, posebice govoreći o braku, o krštenju, brizi za bolesnike i umiruće.
Od XVIII. stoljeća kršćanskom se promišljanju o etici praktične medicine pridružuje i laičko te nastaje ono što će se kasnije nazvati medicinska deontologija, znanost koja se bavi proučavanjem prava i dužnosti medicinskih djelatnika (gr. deon = dužnost).
Devetnaesto je stoljeće obilježeno razvojem pastoralne medicine i medicinske etike koja se, iz perspektive katoličkoga morala, bavi studijem osjetljivih medicinskih pitanja. Cilj je dvostruk: ispovjednicima pružiti dostatne informacije o medicini kako bi što bolje obavljali svoju službu te pomoći liječnicima kako bi djelovali prema katoličkome moralu. Najpoznatiji autori i njihova djela s kraja XIX. te početka XX. stoljeća jesu: K. Capellmann, Pastoral Medizin; A. Eschbach, Quaestiones physiologico-theologica te G. Antonelli, Medicina pastoralis.
Veliki zamah medicinskoj etici u prvoj je polovici XX. stoljeća došao od crkvenoga učiteljstva, posebice od pape Pia XII. (1939.-1958.). U svojim govorima iz godina 40-ih i 50-ih prošloga stoljeća, pokazuje iznimno zanimanje za moralna pitanja potaknuta razvojem medicinskih znanosti (presađivanje organa, reanimacija, umjetna oplodnja…).
Nastanak se bioetike smješta u drugu polovicu XX. stoljeća, u vrijeme kada više nije bilo dovoljno iznova promisliti, prereći i prilagoditi medicinsku etiku novim zahtjevima, nego se rađa potreba za nastankom nove discipline.
s. Branka Perković
Izvor: Crkva na kamenu
