Za tjedan dana Hrvati u Hrvatskoj i u ostatku svijeta moći će ponovo izraziti svoje demokratsko pravo kada je riječ o izboru zastupnika u Hrvatski sabor. Za Hrvate u BiH i dijaspori ovi izbori mogu biti samo simbolični, jer tri saborska mandata, koliko se bira u 11. izbornoj jedinici, tzv. dijaspori, nemaju značajan utjecaj na formiranje vlasti. Stavljanje Hrvata iz BiH u 11. izbornu jedinicu s dijasporom neprirodno je a i politički nije mudro. Da su u Hrvatskoj i “desni” i “lijevi” imali razumijevanja za Hrvate u BiH onda bi svakako posebno trebalo birati predstavnike Hrvata iz BiH u Hrvatski sabor s obzirom na broj Hrvata koji žive na tim prostorima, a posebno predstavnike dijaspore. Međutim u trgovačkom mešetarenju koje se odvijalo između HDZ-a i SDP-a Hrvatima u tzv. dijaspori osigurano je tri zastupnička mandata kao i jednoj nacionalnoj manjini u Hrvatskoj. Toliko o brizi za pola milijuna Hrvata u BiH koliko ih danas tu živi. Samo u izbornim kampanjama možemo čuti kako će kada preuzmu vlast nastaviti brigu o Hrvatima izvan Hrvatske i kako im je to jedno od važnijih i strateških pitanja u vanjskoj politici. Međutim, koliko se brinu svjedoci smo da se nakon “ustoličenja”, bez obzira o kojoj se političkoj opciji radi, od silne pomoći događa se samo jedna velika promenada kroz BiH kako bi se za medije fotografirali a ujedno i hrvatskoj javnosti predstavili eto kao oni se brinu o Hrvatima izvan Hrvatske. Koliko se brinu svjedoci smo da se broj Hrvata u BiH prepolovio od silne brige. Često su hrvatski političari u Hrvatskoj, kako bi dobili plus od europskih ili američkih trećerazrednih diplomata znali raditi na štetu interesa samih Hrvata u BiH. Međutim, nikada nitko od njih nije javno prozvan u hrvatskim medijima, niti u Hrvatskom saboru, jer je ionako stvorena klima u Hrvatskoj da su Hrvati u BiH uteg oko vrata a ne nešto drugo. Ono što je još čudnije i zabrinjavajuće da se mnogi od zastupnika koji su predstavljali tzv. dijasporu u Saboru nisu usudili progovoriti o odnosu hrvatske politike prema Hrvatima u BiH, nego su šutljivo slušali napade na Hrvate u BiH kako su oni remetilački faktor u stabilizaciji BiH i kako oni otežavaju put Hrvatske da postane članica NATO-a i EU-a. Čak su znali pobjeći iz sabornice u saborski restoran kako ne bi morali te napade slušati ili kako ih ne bi netko prozvao zašto nisu stali u obranu onih koji su ih izabrali. E sada, kada se sve to dogodilo (razne integracije) s i bez Hrvata iz BiH bit će zanimljivo čuti što se sada misli o preostalim Hrvatima u BiH i njihovu položaju. Nije dovoljno poslati Hrvatima u BiH nekoliko milijuna kuna tzv. pomoći i na taj način oprati ruke od odgovornosti. Ta pogrješna politika prisutna je već duže vremena i treba ju mijenjati, jer nove su okolnosti u međunarodnim odnosima, a koje utječu i na odnose u samoj BiH. Bilo bi dobro kada bi napokon nova hrvatska vlast odlučila u BiH poslati diplomate od ugleda i znanja koji razumiju stanje u BiH i koji razumiju događanja i na širem području bivše države. A to se do sada uglavnom nije događalo. Nije dobro stranačke kadrove nagraditi (uhljebiti) jednim mirnim veleposlaničkim mjestom koji je vrlo blizu svoga doma, a kada se stanje počinje komplicirati u BiH najlakše je po staroj dobro isprobanoj matrici okrenuti se protiv svojih, a tada si po volji bošnjačke i srpske politike te međunarodne zajednice, a sigurno i dijela hrvatske politike.
Što nije dobro na listama za tzv. dijasporu? Prvo, BiH nije dijaspora i o tome se uopće ne bi smjelo polemizirati, iako većina hrvatskih zastupnika u Saboru isključivo govori o dijaspori. Drugo, politički nije mudro, a nije ni dobro za Hrvate koji žive u BiH i dijaspori da se na liste stavljaju kandidati koji nemaju veze s Hrvatima iz BiH ili dijaspore osim što imaju podrijetlo s tih prostora, a neki čak ni to. Nije dovoljno da se netko rodi na određenom prostoru pa da se smatra i predstavnikom tih Hrvata, jer potrebno je i živjeti s narodom i razumjeti njegove probleme u svakodnevnom životu. Treće, nije dobro što su Hrvati koji su rođeni u BiH, a danas žive u Zagrebu ili drugim dijelovima Hrvatske, stavljeni na stranačke liste za 11. izbornu jedinicu, tzv. dijasporu. S pravom se možemo pitati kako netko tko živi u Zagrebu može razumjeti život Hrvata u Jajcu, Tuzli, Mostaru ili nekom drugom mjestu. Četvrto, nije dobro što su na liste stavljeni Hrvati koji privremeno žive u BiH, a veći dio godine su u Hrvatskoj, jer tamo posjeduju nekretnine pa eto ako “upadnu” u Sabor bit će im blizu do stana koji se nalazi u nekoj od zagrebačkih četvrti, primjerice na Kajzerici ili Trešnjevci. A kako su već i djecu “prebacili” da žive i rade u Hrvatskoj, onda se s pravom možemo pitati kako su ti mogući zastupnici stvarni izraz težnji Hrvata iz BiH i dijaspore da ih oni predstavljaju? Napokon bi hrvatske političke stranke u Hrvatskoj trebale razumjeti koga mogu stavljati na izborne liste da predstavlja Hrvate izvan Hrvatske. Ako im je uistinu stalo do razumijevanja položaja Hrvata izvan Hrvatske i ako im je uistinu stalo da se taj položaj poboljša, onda će svakako na listama biti kandidati koji stvarno žive u BiH ili dijaspori, oni koji dijele sudbinu Hrvata na tim prostorima. Ukoliko su hrvatske političke stranke iz BiH imale utjecaja na sastavljanje stranačkih lista onda svakako se trebalo voditi računa da su to kandidati koji su u narodu prihvaćeni i koji žive sa svojim obiteljima i rade na prostorima BiH, odnosno dijele sudbinu svoga naroda. Ukoliko se ovi navodi nastave zanemarivati i na sljedećim izborima, Hrvatima izvan Hrvatske biti će još gore nego što je danas, a predstavnici hrvatske vlasti na Pantovčaku, u Banskim dvorima ili Hrvatskom saboru imat će krivu sliku o položaju Hrvata u BiH i dijaspori. Pridodamo li još ovomu da i većina hrvatskih medija nije sklona Hrvatima u BiH, jer o njima se uglavnom piše na jedan ružan način, a preko toga se stvara iskrivljena slika u javnosti o stvarnom položaju Hrvata izvan Hrvatske, onda je još važnije imati u vidu tko će sjediti u Hrvatskom saboru u ime Hrvata izvan Hrvatske. Na kraju, trebaju se zapitati i Hrvati izvan Hrvatske koliko su sami doprinijeli takvu stanju, svojom šutnjom i podaničkim odnosom i bespogovornim prihvaćanjem stavova službenoga Zagreba. Bez obzira tko bude pobjednik na predstojećim izborima u Republici Hrvatskoj, Hrvati u BiH i dijaspori s pravom moraju tražiti veću podršku i razumijevanje hrvatskih vlasti. Ako ništa drugo onda barem da ih se sasluša, jer da se ne bi ponovila povijesna pogrješka “oprostite ali mi nismo znali”.
Ivica Glibušić
Izvor: Crkva na kamenu