Nerijetko se u ovim politički turbulentnim vremenima u RH pozivalo Crkvu da se oglasi. A ona je sukladno svomu poslanju i praksi dugo vremena ostala “po strani”. A onda se “na vrhuncu krize” službeno oglasila. Naime, u Priopćenju Tajništva HBK-a, nakon izvanredna zasjedanja članova Hrvatske biskupske konferencije koje je održano 7. lipnja 2016. u Zagrebu, čita se “duboka zabrinutost” zbog poteškoća demokratskoga funkcioniranja vlasti. Biskupima je “bolno promatrati postupke s nedostatkom odgovornosti i nebrige za vrijednosti koje su u temelju slobodne hrvatske države, a za koje su podnesene tolike žrtve hrvatskih branitelja. Važno je to imati pred očima”, nastavljaju biskupi, “upravo u danima kada se spominjemo 25. obljetnice hrvatske državnosti”. Nadalje: “Biskupi smatraju kako je pogubno dopustiti da se produbljuju postojeće podjele, temeljem otklona od istine i uskih sebičnih ili političkih interesa, te stranačkih probitaka. Stoga se pozivaju vjernici neka u svoje molitvene nakane uključe rad odgovornih za politički život i brigu za opće dobro naroda i Domovine.”
Iz Priopćenja je vidljivo da Crkva ne zatvara oči pred činjenicama i ima snage, sukladno svomu poslanju, konkretno i korektno, upozoriti na pogubnost podjela koje su uvijek izraz sebičnih političkih i stranačkih probitaka. Svjesna je da za novonastalu situaciju nije kriva jedna osoba ili politička i svjetonazorska zajednica. Da je to politička arena u kojoj se ne biraju sredstva i ne preže ni od udaraca “ispod pojasa”. Ući u takvu arenu, značilo bi i samu sebe izvrgnuti bespotrebnim udarcima i manipuliranjima. Stoga i poziva na molitvu kako bi “svi odgovorni za politički život” izišli iz ovoga samoubilačkog ringa i posvetili se nastojanju oko općega dobra naroda i Domovine.
Ovakvo stajalište – govor biskupa, u režiji medija gotovo je ignoriran. Nije ostavio prostora manipulaciji pa je stoga i zaobiđen. No, komentar msgr. Ivana Miklenića, urednika Glasa Koncila (“Izigravanje općega dobra”, 12. VI. 2016., str. 2), zadobio je nemalu medijsku pozornost. Udarna tema gotovo svih elektronskih, tiskovnih i digitalnih medija bila je njegovo osobno viđenje trenutačne situacije u kojem, rječnikom nepoznatim dosadašnjemu crkvenom diskursu, svu krivnju svaljuje na jednu političku osobu i stranku. Kvalifikacija da se radi o osobi i osobama nečiste prošlosti, na nedemokratski način izabranima sa zadaćom da naštete Hrvatskoj, a da se ne podastre nikakav suvisao argument osim medijskoga pisanja, zvuči skandalozno. Stoga Hrvatska biskupska konferencija i nije mogla učiniti ništa drugo nego se od ovakva pisanja ograditi. U službenom dopisu HBK, koji je potpisao generalni tajnik msgr. Enco Rodinis, jasno se kaže: “Ti stavovi nisu službeni stav Katoličke Crkve u Hrvatskoj, već mišljenje pojedinca, osobni i potpisani stav gosp. Ivana Miklenića, glavnog urednika Glasa Koncila koji za te napise i odgovara.” Još se dodaje: “Gosp. Miklenić za iznošenje takvih stavova nije ovlašten ni od jedne mjerodavne vlasti Katoličke Crkve u Hrvatskoj” (Tajništvo HBK, 13. lipnja 2016.).
Čini nam se ovdje korisnim, jer se u javnosti uvriježilo kako je mišljenje i gledište Glasa Koncila ili Kaptola mišljenje i gledište cijele Crkve, ne samo u Hrvatskoj nego i u Hrvata, protumačiti kako stvari stoje na crkveno-pravnoj razini.
Ne oduzimajući ništa od značenja Kaptola i Glasa Koncila, i ne umanjujući njihovu povijesnu i sadašnju ulogu u Crkvi, valja znati da je “Kaptol” sjedište mjesne Crkve zagrebačke, a Glas Koncila glasilo – tjednik te iste mjesne Crkve i kao takav nije i ne može biti prihvaćen, a ni sam pretendirati, da bude stajalište i mišljenje cijele Crkve u Hrvata. Crkveni zakon jasno definira mjesto i ulogu pojedinih mjesnih Crkava, njihovo udruživanje, mjerodavnosti i prenošenje ovlasti, odnosno preuzimanje odredaba usuglašenih i izglasanih na metropolijskoj razini ili na plenumu biskupskih konferencija. Sve što nije preneseno, na zajedničkim sjednicama usuglašeno i izglasano, ne obvezuje niti jednu mjesnu Crkvu i ne smije se tumačiti kao stajalište cijele Crkve. Pogotovo kada se radi o političkim i vremenitim stvarima.
Komentator ili kolumnist u medijima nije tip novinara koji ima zadatak da dnevno u redakciju dostavi određen broj vijesti u kojima se, iako je i to teško opravdati, može potkrasti koja materijalna pogrješka. On ima vremena, barem tjedan dana, da sve pomno ispita. Njegovo pisanje – osvrt ili komentar – pretpostavlja šire znanje od medijske dnevne vijesti. On analizira, istražuje, razgovara, osluškuje i tek onda sine ira et studio piše. Na žalost, danas je takvih kolumnista i komentatora vrlo malo. Istina, kolumnist ima pravo i usmjeravanja, ima pravo iskoristiti svoje znanje i moć – medijski prostor – da predstavi svoje ideje; da u svojoj čitalačkoj publici, uz ideje, promovira i svoj svjetonazor i političko opredjeljenje i ponudi rješenje. No, nikada se ne smije odmaknuti od elementarne istine i poštenja. Ako se od ovoga odmakne, onda se ne radi o ozbiljnu kolumnistu nego o interesnu žurnalistu. A msgr. Miklenić, kao uostalom i svi, u prvom redu katolički, novinari trebali bi uvijek imati na umu Proslov Lukina evanđelja: “Budući da već mnogi poduzeše sastaviti prikaz o događajima koji su se ispunili među nama, onako kako nam ih predadoše oni koji su od početka bili očevici i sluge Riječi, to i ja odlučih – pošto sam pomno ispitao sve od početka – da ti to po redu napišem, vrli Teofile, da se osvjedočiš o pouzdanosti riječi o kojima si poučen” (Lk 1,1-4), a ne dopustiti da ih ovozemaljski sud, pogotovo crkveni, oštro opovrgne ili se od njega distancira.
Glas Koncila, barem koliko se nama čini, do sada se držao ovih načela i zato je, kako u prošlosti tako i sadašnjosti, imao i ima iznimno važnu ulogu, ne samo u Crkvi nego i u hrvatskom društvu. Biskupi, iako se pokatkada sa svime što je Glas Koncila objavljivano nisu slagali, od njegova se pisanja nisu ograđivali. No, evo dogodilo se i to. Ne samo da se ograđuju od posljednjega komentara nego se jasno kaže da komentator nema ni od jedne institucije Crkve u Hrvatskoj ovlast da u njezino ime iznosi takva gledišta. Ovo valja istaknuti, ne samo u ovoj konkretnosti, nego i za budućnost.
Zašto je bilo potrebno ograditi se? Radi li se o interesnoj nespremnosti Crkve da se priključi “plebiscitarnoj osudi” bez suda jedne osobe i stranke ili je riječ ipak o nečemu sadržajnijem i Crkvi svojstvenom što je u komentaru zanemareno, da ne kažemo narušeno?
Kada bi se radilo i o nespremnosti Crkve, pa makar u javnosti protumačenoj i interesnoj, da se ne prikloni plebiscitarnoj osudi bez suda, dobronamjernik ne bi imao prostora za prigovor. Naime, dok ovo pišemo, i prema Miklenićevu pisanju, glavnomu generatoru krize krivnja nije dokazana. Povjerenstvo za sukob interesa na čiji su se sud pozivali i oni koji su ga u početku podržavali a danas su najglasniji za njegov odlazak, još se nije oglasilo. Stoga očekivati od Crkve da se prikloni medijskom progonu i obezvrijedi glavno mjerilo koje je sam Isus izrekao pred Anom: “Ako sam krivo rekao, dokaži da je krivo! Ako li pravo, zašto me udaraš?” (Iv 18,23), nitko dobronamjeran i pravedan to ne čini. Ako bi se sutra, pa i po ljudskom sudu, dokazala krivnja, a Crkva i dalje “uz njega stajala”, onda bi prigovor bio ne samo opravdan. Ovako svaki dosadašnji napis jest pucanj ututanj.
Dakle, radi se o sadržaju. Umjesto sadržaja, utemeljena na dokazima, komentator GK poziva se na medijske navode: “kako mediji navode”, reći će više puta. On priznaje i površnost vlastite analize: “makar i površno analizirati”. Postavlja retorička pitanja “koja će vjerojatno ostati neodgovorena”. Jasno od sadržaja utemeljena na medijskim navodima, površnim analizama i postavljanju retoričkih pitanja koja će ostati vjerojatno neodgovorena, a u kojima se čita moralno nedopustiva diskvalifikacija skupine osoba i uplitanje u stranačke izborne procese, Crkva se nije mogla ne ograditi.
Svi mi koji smo redovito čitali komentare GK, sada postavljamo pitanje za koje se nadamo da ne će ostati neodgovoreno: Što je to trebalo, unatoč svemu ovomu, priznatu komentatoru Glasa Koncila, da komentatorski izoštreno pero i prostor posudi političkom pamfletu? Nadamo se da će se sam komentator protumačiti i, koliko je moguće, ugled stečen u uređivanju Glasa Koncila, uspješno vratiti.
Don Željko Majić
Izvor: Crkva na kamenu
