Dobro je poznato kako su se religija i politika u raznim narodima i civilizacijama dodirivale na ovaj ili onaj način. Nekada su hodile ruku pod ruku, a nekada su bile ljuti neprijatelji. Još u starih mnogobožačkih naroda religija je bila važan društveni faktor. Ništa se nije promijenilo ni pojavkom monoteističkih religija. Za starozavjetni izabrani Božji narod Mojsijev zakon bio je polazišna točka svega društvenog djelovanja. Isto tako, nakon dobivanja slobode 313. godine, kršćanstvo je u raznim carstvima igralo vrlo važnu ulogu. U islamu Kuran, kao sveta knjiga te religije, definira islamski vjerozakon – šerijat. Neke zemlje i danas imaju društvena uređenja prema šerijatskom pravu.
Između ova četiri religijska sustava (mnogoboštvo, judaizam, kršćanstvo i islam) često su kroz povijest vođeni okrutni ratovi do istrebljenja. Svatko je svakomu stajao na putu do ostvarenja prevlasti na nekom području. Najgori su progoni kršćana bili do 313. godine, kada je poganski (pa i židovski) društveno-religijski sustav progonio sve one koji su vjerovali u Krista kao Mesiju i Spasitelja. Neprijatelji zapadnoga kršćanstva najčešće spominju križarske ratove od kraja 11. do kraja 13. stoljeća kao jedno od najmračnijih poglavlja povijesti čovječanstva. U osnovi, to je bio pokret za oslobođenje svetih mjesta od islama u Palestini, a druga je stvar što se ta ideja s vremenom izvitoperila. S druge strane, džihad, zasnovan na Kuranu, bio je misao vodilja mnogih muslimanskih vladara, a radi se o vjersko-političkom stajalištu da treba uništiti sve neprijatelje Božje, tj. sve koji nisu muslimani. Iz ovoga bismo mogli zaključiti da su svi svima neprijatelji. Ovo se neprijateljstvo proteže sve do danas, a njegov najočitiji primjer jest stanje neprekidnoga rata između Izraela i palestinskoga, većinski muslimanskoga, naroda. U te ratove uključene su i okolne muslimanske zemlje, ponajprije Iran.
Izražene obrise političke religije nalazimo ne samo u islamu nego i u nekim kršćanskim Crkvama. Srpsko pravoslavlje (svetosavlje) ima jasne naznake da se radi o političkoj religiji. Nešto slično tomu nalazimo i u zapadnom dijelu kršćanstva u vrijeme protestantske reformacije (revolucije).
Zanimljiv je revolucionarni žar pripadnika svih, bilo vjerskih, bilo društveno-političkih revolucionarnih pokreta. Svi imaju jednu zajedničku karakteristiku – žele izvesti svoju revoluciju u druge krajeve svijeta. Protestantizam je iz Njemačke uspješno izvezao svoju revoluciju u susjedne zemlje, a tijekom vremena i šire. Francuzi su dosege svoje Velike revolucije iz 1789. godine izvozili na sve strane, a njezin utjecaj prisutan je i danas. Sovjeti, boljševici također su nastojali izvesti svoju revoluciju ponajprije u Europu, a onda i diljem svijeta.
Najočitiji primjer političke religije u moderno vrijeme jest religijsko-društveni sustav koji danas vlada u Iranu. Temelji toga sustava postavljeni su 1979. godine, kada je izvedena tzv. islamska revolucija u toj zemlji. U Iranu većina stanovništva pripada šijitskoj sljedbi islama. S obzirom na to da gotovo sve države u iranskom okruženju imaju sunitsku sljedbu islama, Iran je svima njima postao zakleti neprijatelj. Taj oblik radikalnog islama iranski revolucionari pokušavaju izvesti ponajprije u susjedne zemlje, a onda i diljem svijeta. Jedan krak te islamske revolucije došao je i do naših krajeva, što je posebno bilo naglašeno u vrijeme posljednjega rata u BiH. Jasno, razne iranske organizacije nastavile su ovdje svoje djelovanje i nakon rata.
Iz ovoga jasno vidimo da politička religija nikada nije bila istinska religija, a još manje vjera, bez obzira o kojem vjerskom sustavu se radi. Jednostavno, vjera i politika ne idu skupa. To su dva zasebna svijeta, a svaki od njih na svoj način trebao bi raditi oko uspostave boljih uvjeta za dobrobit čovjeka i čovječanstva. Jedan je pozvan graditi uređeno ovozemaljsko kraljevstvo, a drugi bi trebao promicati duhovne vrijednosti kojima je konačni cilj izgradnja nebeskoga kraljevstva.
Božo Goluža
Izvor: Crkva na kamenu
