Rimski car Konstantin, nezadovoljan moralno-vjerskim stanjem u Rimu, osnovao je na Bosporu 330. godine “novi Rim”, po njemu nazvan Konstantinopol, a kako je bio carska prijestolnica nazvan je i Carigrad. Nakon što je rimski car Teodozije 395. godine podijelio Rimsko Carstvo na istočni i zapadni dio, Rim i “novi Rim” bili su prijestolnice Zapada i Istoka. U Velikoj seobi naroda, pod udarom “barbarskih plemena”, Zapadno Rimsko Carstvo propalo je 476. godine, dok je Istočno Rimsko Carstvo i dalje ostalo na životu, i to kroz duga stoljeća. U osmanlijskim pohodima na Malu Aziju i Europu na udar je došlo to stoljetno carstvo, da bi se njegov simbolični kraj dogodio 29. svibnja 1453., kada su Osmanlije zauzele Carigrad i od njega stvorili Istambul. O strahotama koje su se dogodile kršćanima u Carigradu nakon što ga je osvojila osmanlijska vojska piše Oriana Fallaci u svojoj knjizi La forza della ragione. Orgijama svake vrste nije bilo kraja. Tako je to bilo u srednjem vijeku, tako je slavni Carigrad postao Stambul, a biser graditeljstva i ponos cijeloga istočnoga kršćanstva, velebna crkva Hagia Sophia (posvećena Mudrosti Božjoj, tj. Isusu Kristu), pretvorena je u džamiju. Kršćani na Zapadu bili su svjesni da Osmanlije ne će stati na uništenju Istočnoga Rimskog Carstva i “novoga Rima”, nego će željeti pokoriti čitavu Europu, a dakako kruna svega bio bi Rim, središte zapadnoga kršćanstva. Taj se pokušaj doista i dogodio, a kulminacija osmanlijskih napada na Europu bila je opsada Beča 1683. godine.
Moderna turska država svake godine svečano slavi dan propasti Carigrada i time se u lice ruga cijelome istočnom kršćanstvu, a i kršćanima uopće. Začudo, na to se nitko iz kršćanskoga svijeta ne obazire, kao da je to sasvim normalno. Turski predsjednik Erdogan toliko časti Osmansko Carstvo da je u više navrata spominjao kako ga treba obnoviti. Uz ostale, paradu na tim proslavama čine ljudi obučeni u janjičarske odore, a tko su janjičari i što su radili, kršćanska Europa nije zaboravila. Sami spomen “danka u krvi” i danas čovjeku tjera suze na oči. Toga i takvoga potencijalnog osvajača, nasljednika Mehmeda II. Osvajača, u Hrvatskoj primaju kao svoga velikog prijatelja i cara s Istoka, kojemu se klanja cijelo državno vodstvo. O zatoru hrvatskoga naroda koji se događao kroz nekoliko stoljeća osmanlijske okupacije ovih prostora napisane su mnoge knjige, ali neki bi željeli preko svega toga prijeći, ne bi li današnji Turci uložili koji dolar u hrvatsku ekonomiju. Teško narodu koji zaboravlja svoju povijest i za šaku srebrnjaka gazi svoje ideale. Erdoganu i svima koji veličaju Osmanlije zatornike jasno treba reći da je to bio fašizam prije fašizma i da je neprimjereno a i nedopustivo slaviti carstvo i njegovo društveno uređenje koje je nastalo na istrjebljenju mnogih naroda, na krvi mnogim mladih ljudi i na suzama ucviljenih kršćanskih majki.
Božo Goluža
Izvor: Crkva na kamenu
