Unitaristi uz pomoć OESS-a žele ukinuti škole na hrvatskom jeziku

Problematiziranje postojanja “dvije škole pod jednim krovom” u konačnici ima cilj uvođenje jednoga nastavnog plana i programa na bosanskom jeziku na području Federacije BiH. A pitamo se gdje postoje dvije škole pod jednim krovom? Pa upravo na prostorima gdje su Hrvati omogućili da se Bošnjacima omogući obrazovanje na njihovu jeziku bez želje da se nameće hrvatski jezik, odnosno nastavni plan i program na hrvatskom jeziku. Te škole su uglavnom formirane u Srednjobosanskoj županiji i Hercegovačko-neretvanskoj županiji. Međutim, inzistira se da se krene na ukidanje toga sustava posebno u SBŽ, jer su u tim školama većina učenici bošnjačke nacionalnosti, a samim tim nametnuli bi se školski odbori s bošnjačkom većinom, nakon čega bi uslijedile izmjene nastavnih planova i programa u tim školama i nastava bi se izvodila isključivo na bosanskom jeziku. Zašto se ne spominju dvije škole pod jednim krovom u Čapljini, Stocu, Mostaru i Prozor-Rami koje su formirane na zahtjev Bošnjaka. Odgovor je jasan, tu su većina Hrvati i tu bi se prema modelu koji se želi nametnuti u Središnjoj Bosni morao primijeniti nastavni plan i program na hrvatskom jeziku. Na prostoru HNŽ-a ovaj proces će pričekati dok unitaristi u Sarajevu ne procijene da je došlo vrijeme za nametanje bosanskoga jezika i jednoga nastavnog plana i programa.

Izmišljena segregacija

Konstantno se govori o segregaciji i ugroženim pravima djece u tim školama u kojima se nastava izvodi na dva jezika, hrvatskom i bosanskom. Međutim, radi se upravo o suprotnom. Projekt “dvije škole pod jednim krovom” jest najdemokratskiji standard koji je postignut u višenacionalnim sredinama u BiH, gdje je omogućeno da se svako dijete obrazuje na onom jeziku i programu koji želi. Radi se o pravu izbora. Ukoliko bi bilo zabrane da se neko dijete upiše u neku od škola, onda bi se moglo reći da se radi o segregaciji, ali do sada nije zabilježen niti jedan slučaj zabrane. Pita li se tko što se dogodilo s hrvatskom djecom i njihovim pravima u Sarajevu, Tuzli, Zenici ili drugim mjestima. Ne, jer to je u duhu centralizma i unitarizma. Upravo nad njima se provodi najrigidniji oblik asimilacije, odnosno krše se brojne međunarodne konvencije i deklaracije čija je potpisnica i BiH. Djeca se uglavnom mogu izjasniti da su katolici ili ateisti, ali ako se izjasne da su Hrvati onda dolazi do šikaniranja i neprihvaćanja, a kao posljedica toga djeca se izjašnjavaju po regionalnoj pripadnosti ili koriste neki drugi neutralni oblik nacionalnoga određenja kako bi im bilo ugodnije boraviti u životnoj sredini. Često možemo čuti od sarajevskih centralista i unitarista da se samo povijest i materinski jezik trebaju odvojeno izučavati, a tobože drugi svi predmeti mogu skupa, jer matematika je svugdje matematika. Ovakvim istupima pokazuju da uopće ne razumiju kako funkcionira školski sustav. Niti jedan predmet nije moguće izučavati na tzv. bosansko-hrvatskom jeziku koji ne postoji, ali neki ga uporno nameću. Terminologija i u matematici, kemiji, biologiji potpuno je različita kada su u pitanju bosanski i hrvatski jezik. Tako, svima treba biti jasno, nastava se može i mora odvijati na hrvatskom ili drugim jezicima, a ne nikako kombinacijom dva ili više jezika. Potrebno je podsjetiti da je Vidovdanskim ustavom u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca uveden srpsko-hrvatsko-slovenski jezik, a u stvarnoj uporabi bio je samo srpski jezik. Ponovilo se isto u Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji. Opet dominacija jednoga jezika. Jasno rečeno, ako se izvrši ukidanje “dvije škole pod jednim krovom” ili škole koje izvode nastavu na dva jezika, po automatizmu ide se na ukidanje hrvatskoga jezika, a kada se to ukine onda su otvorena vrata za ukidanje nacionalne pripadnosti. Može postojati i jedna škola kao jedan pravni subjekt, ali moraju se odobriti programi na jezicima učenika koji pohađaju tu školu. “Dvije škole pod jednim krovom” su u određenom razdoblju, prostoru i međusobnim nacionalnim odnosima dale pozitivan rezultat, jer su se djeca našla u istom školskom prostoru, i mogućnost uspostavljanja pozitivnoga ozračja i kontakata među djecom, gdje dvije škole trebaju kroz zajedničke aktivnosti potaknuti djecu na suradnju i druženje. U BiH treba prepoznati pojave asimilacije, segregacije i diskriminacije na cijelom prostoru BiH, prije svega Hrvata koji su najmalobrojniji od konstitutivnih naroda i kojima nije osigurano pravo na obrazovanje na hrvatskom jeziku na više od 70 % prostora BiH, što predstavlja kršenje Daytonskoga mirovnog sporazuma. Ako smo iskreni, primijetit ćemo da su “dvije škole pod jednim krovom” imale pozitivan učinak na održivi povratak, a upravo je taj projekt priječio asimilaciju, segregaciju i diskriminaciju na cijelom prostoru FBiH.

Licemjerstvo međunarodnih predstavnika

Poznata je činjenica da je na zahtjev OHR-a i OESS-a došlo do stvaranja “dvije škole pod jednim krovom,” da bi ti isti međunarodni predstavnici to danas nazvali segregacijom djece. “Dvije i više različitih škola po različitim osnovama pod jednim krovom” naša su realnost, a možda i put kako pokrenuti održivi povratak raseljenih i izbjeglih osoba na cijelom području BiH, kako zaustaviti iseljavanje iz BiH, kako očuvati nacionalni identitet kroz obilježja, jezik i ostale vrijednosti koje čine jedan narod, te kao osigurati budući suživot i prihvatljivost konstitutivnih naroda i ostalih u BiH u budućnosti. Posljednjih dana ministrica prosvjete u Srednjobosanskoj županiji, Katica Čerkez, izložena je teškim, neshvatljivim i potpuno neprihvatljivim pritiscima i napadima unitarista jer je htjela poštovati međunarodne sporazume, deklaracije, konvencije koji daju djeci pravo izbora. Zabrinjava nas šutnja političara, udruga i medija u BiH koji se često pozivaju na ljudska prava. Kako su predstavnici OESS-a, podržani predstavkama i inicijativama bošnjačkih nacionalističkih stranaka u Parlamentu FBiH,  krenuli s javnom osudom i linčem svojstvenim ulici, bojimo se da se ne zatraži “giljotiranje” ministrice Čerkez, jer se suprotstavila teroru “bh jakobinaca”. Hoće li, nakon što Hrvatima ukinu jezik, “bh jakobinci” odrediti koje su vjerske pripadnosti, možda im je katolička neprihvatljiva, nego neka druga, možda neki kult, po kojem ćemo kalendaru određivati vrijeme itd. Pitanje je što se sprema u režiji Jonathana Moora? Hoćemo li imati snage i razumnih ljudi da stvari nazovu pravim imenom ili ćemo čekati da nam neki drugi, nama neskloni ljudi to urade.

Pravo na jezik i škole

Pravo na obrazovanje na materinskom jeziku, pravo na postojanje škola na jeziku naroda ili nacionalnih manjina, pravo na izučavanje vlastite kulture i sprječavanje asimilacije daju Opća deklaracija o ljudskim pravima; Konvencija protiv diskriminacije u odgoju i obrazovanju; Bečka deklaracija; Konvencija o pravima djeteta; Deklaracija o pravima osoba koje pripadaju nacionalnim manjinama ili etničkim, vjerskim i jezičnim manjinama itd. Pitamo se koga i u čije ime štiti OESS, odnosno njihovi predstavnici. Zašto žele nametnuti obrazovni sustav koji u zemljama odakle dolaze nije moguće primijeniti. Radi li se tu o jednom velikom licemjerju i nepoštivanju ljudskih prava na prostorima BiH. Danas nikome nije problem što postoje u Švicarskoj škole na tri jezika, iako njemačka populacija čini oko 60 % ukupnoga pučnstva. Belgijski sustav obrazovanja, gdje su škole čak fizičkim pregradama odvojene, također nije problem. Slučaj obrazovnoga sustava u Sjevernoj Irskoj, gdje je isti jezik a različita vjerska pripadnost, primjer je da se silom ništa ne može nametnuti. Nakon dugih napora više desetljeća uspjelo se integrirati 4-5 % učeničke populacije. I to nikomu nije problem. Očito da predstavnici međunarodne zajednice proizvode probleme kako bi imali razlog svoga postojanja u BiH i visokih plaća. A u tomu im svesrdno pomažu zagovornici centralizma i unitarizma. Hrvatski politički predstavnici ne mogu se povući s crte obrane opstojnosti hrvatskoga školstva u BiH, jer ukoliko bi se izgubio hrvatski obrazovni sustav onda bi asimilacija, odnosno nestanak Hrvata u BiH bio potpuno izvjestan. Predstavnicima OESS-a mora se jasno reći da nametanje koncepta jedna država, jedan narod i jedan jezik ne će proći, jer znamo gdje to vodi. Iz povijesti smo već naučili ovu lekciju, ne bismo je trebali ponavljati.

Ivica Glibušić

Izvor: Crkva na kamenu