Božić nam je svima, vjerujem, vrlo drag, ako ne i najdraži blagdan. Malo dijete, jaslice, Sveta Obitelj, sve nekako bajkovito i čudesno, a opet tako stvarno i prisutno, uistinu svjedočanstvo bliskoga susreta između Neba i zemlje. Bog koji je neizmjeran i koji je sama ljubav, sam sebe oplijeni i uzima naš lik da bi nam prišao bliže i sebe darovao. Kad promatram ovo, pitam se postoji li netko koga ova slika, ovaj prizor Božje istinske ljubavi prema čovjeku ne dotiče duboko u srce i ne čini ga željnim biti tako blizu betlehemske štalice, gledati maloga Isusa koji svojom pojavom i prisutnošću blagoslivlja sve one koji mu se utječu.
I dovoljno je malo skrenuti pogled i vidjeti svjetla grada koja plamte i privlače našu pozornost, kojekakve likove čija imena nisu vrijedna spomena u božićnom kontekstu, i sve nekako postaje svjetovno i ovozemaljsko. Naoko tako bezazleno, simpatične crvene kapice, rogovi, neka mistična bića koja donose “pozitivnu energiju”, lijepo, šareno, blještavo, a maloga Boga, Božića, nigdje. Svi čestitaju blagdane, ponetko i praznike, kao da se sve to gubi negdje usput.
Isus je onaj koji jest Božić, on je onaj koji nam otvara nebo i prilazi nam bliže da bude s nama i da nam donese sve ono što nam je potrebno. On, koji je pravi Bog i pravi čovjek, dolazi k nama i čini sve novo. Neka nam ovoga Božića srca budu puna ljubavi koja dolazi iz betlehemske štalice! Na dobro Vam došao Božić i sveto porođenje Isusovo!
Don Ivan Marčić
