Nalazimo se u Godini milosrđa, tako da su svi nagovori, kateheze i molitve protkani govorom o milosrđu, Ocu milosrdnom ili Milosrdnom Isusu koji izlijeva iz svog srca ljubav i milosrđe prema cijelom čovječanstvu. Papa Franjo u svom intervjuu, koji je objavljen u knjizi Božje je Ime Milosrđe kao najizvrsnije mjesto manifestiranja Božjega milosrđa spominje sakrament ispovijedi, govoreći o ispovijedi kao mjestu gdje se uistinu susreću grješni čovjek i milosrdni Bog, rečeno jezikom evanđeoske prispodobe, razmetni sin i milosrdni Otac. Koliko je ovo mjesto uistinu mjesto susreta, a koliko mjesto izvršavanja neke nametnute formalnosti?
Sjećam se jednoga starog, sada već pokojnoga svećenika, koji je u svim svojim nagovorima uvijek iznova govorio, pa barem kratko, o važnosti redovitoga ispovijedanja i održavanja duše čistom za Gospodina. I slušajući ga, a često sam ga slušao, nametala se u meni dvojba, pitanje: “Što uopće znači redovito se ispovijedati?” Dok sam bio dječak, u župi smo redovito imali ispovijedi za Božić, Uskrs, patron župe i početak školske godine. U ostale dane mi ni na pamet nije padalo da idem na ispovijed, nekako mi je sve to bilo kao dio godišnjega reda koji se mora odraditi, svi to rade, pa ću i ja. Pošavši u sjemenište, vidici su mi se proširili, ali nisam do kraja razumio zašto treba ići češće na ispovijed. Iako sam išao, ali zato jer su mi rekli da je to potrebno i da tako treba. Dok sada ovako, usudim se reći, naglas razmišljam, iako pišem, u pamet mi dolazi onaj tako česti stav mnogih koji govore o slobodi izbora u pristupu sakramentima i koliko se ono čemu sam učen u malom sjemeništu kosilo s takvim učenjima, prvenstveno s onim da se sakramenti trebaju vezati uz trenutke kada osoba osjeti potrebu. Retrospektivno gledajući, navika koja mi je usađena u tinejdžerskim danima, da na ispovijed idem redovito, tj. kada god imam nešto za ispovjediti, a da ne prođe više od 15 dana, kasnije je urodila mnogim duhovnim plodovima koje i danas berem i iz kojih uvijek iznova učim o ljepoti Božjega praštanja. Odluka je ono što je važno, osjećaj koji prati odluku dolazi kasnije, i zato je potrebno ne prepuštati se previše osjećajima, nego činiti ono što u razumu znamo da je potrebno i Bogu milo.
Mnogi se pozivaju na to da treća crkvena zapovijed kaže da se treba jednom godišnje ispovjediti. To nije istina. Ona kaže da se treba najmanje jednom godišnje ispovjediti, što čini bitnu razliku. Svima nam je cilj doći u raj i živjeti vječno blaženstvo, ali sv. Ivan jasno kaže za raj: “Ali u nj ne će unići ništa nečisto i nijedan tko čini gadost i laž, nego samo oni koji su zapisani u Jaganjčevoj knjizi života” (Otk 21,27). Kaže sv. Ignacije u jednoj od svojih kontemplacija o grijehu: “(…) Tu ću moliti da se postidim i pokajem pred samim sobom, gledajući koliko ih je suđeno za samo jedan smrtni grijeh, a koliko puta sam ja zaslužio da zauvijek budem osuđen zbog tolikih svojih grijeha” (Duhovne vježbe, br. 48). Ako uistinu pred Boga koji je savršen ne može doći ništa nečisto, nije li onda na nama odgovornost da učinimo sve što je u našoj moći da svoju dušu činimo što čišćom. A kako održavati neko mjesto čistim, znamo svi. Ako se kuća redovito ne čisti, ona postaje prljava, a od silne prljavštine ne vidi se nijedna pojedinačna mrlja i sve izgleda mutno i zamazano. Nakon nekoga vremena oči se toliko naviknu na to da se čini da i nije sve toliko prljavo kao što se mislilo. Tako je i s dušom. Ako se duša ne čisti onako kako treba, nego formalno, bez pravoga i pravilnoga ispita savjesti i iskrene ispovijedi, ona postaje kao stan u kojemu prašinu guraš pod tepih. Praviš se da je nema, a svaki put kada prođeš preko nje počneš kihati, jer si alergičan i znaš da ti škodi. Svaki čovjek stvoren je na sliku Božju i samim time grijeh nije normalno stanje ljubljenoga stvorenja koje je nalik Stvoritelju. Ako se grijeh dogodi, ma kakav i kolik on bio, potrebno ga je prvom prilikom očistiti u čistionici koja se zove ispovjedaonica, i ponovno ući u radost doma Očeva. I jedna praktična napomena: Crkva propisuje da svaki čovjek ima pravo sebi izabrati ispovjednika. Stoga, kao što svaki vjernik ima svoju specifičnu osobnost i narav, tako je i sa svećenicima. Ne mora nam odgovarati svačiji pristup, to nije grijeh. Ali kad pronađemo svećenika koji nam svojim stavom i pristupom sakramentu ispovijedi odgovara, preporučljivo je toga se držati, iskreno se i bez srama ispovijedati i što je najvažnije u grijehu ne živjeti, nego u milosti koračati, rekli bismo malo pjesnički.
Don Ivan Marčić
Izvor: Crkva na kamenu
