Očaj ne smije postojati u srcu Kristova vjernika. Naime, Bog je od samoga početka čovjeku dao nadu kojom ga poziva na služenje i život u radosti, a radost isključuje očaj. Što je onda ono što potiče i tjera tolike ljude da očajavaju nad sobom i svojim životom?
Često imamo priliku slušati kako se o ljudima koji su svoj život završili na bilo kakav neprirodan način kaže da su bili veliki vjernici koji su “stalno” bili u crkvi i molili se Bogu. Ovo stalno pokušati definirati nije moguće, jer je u sebi nedefinirano. Ali promatram oko sebe ljude, neovisno o tome jesu li mladi ili stari i pitam se odakle odjednom toliki pesimizam kod mnogih. Možda sam bolesni optimist i ne pridajem skoro pa nikakvu važnost svjetovnim medijima koji serviraju crnilo vrlo upitne vjerodostojnosti, ali pitam se je li uistinu potrebno na sve gledati kao da je to znak da je kraj svijeta iza sljedećega kuta. Svi se nekako osvrću preko ramena i samo čekaju da se nešto loše dogodi.
Isus nas stalno u evanđeljima poziva na vjeru i pouzdanje u Oca. Kaže da nas ne će ostaviti siročad, te da se ne bojimo jer nam je Otac svima pripravio baštinu. Kad ove riječi pune nade čujem, u meni se uistinu budi optimizam kojim mi srce zaigra od radosti zbog Božje ljubavi. U isto vrijeme, javi se i onaj osjećaj nedostojnosti i kajanja zbog vlastitih grijeha kojima vrijeđam tu Božju ljubav. Ali činjenica jest da je ona bezuvjetna i namijenjena svakom čovjeku, a svi smo u isto vrijeme pozvani tu ljubav prihvatiti. Što je molitva i kajanje koje svaki čovjek osjeća u sebi? Može biti način komuniciranja s Gospodinom, jer želimo biti blizu Bogu koji nas je stvorio i koji nas ljubi. U isto vrijeme, stav srca koje shvaća molitvu kao način ublažavanja ljutoga Boga koji će i onako na nas strovaliti silnu srdžbu, samo je pitanje koliko ćemo je moći ublažiti, ali nam spasa nema, jest onaj stav koji skoro pa preduvjet za očaj, jer koliko god molili, ovaj očaj u srcu kao da raste, jer ne gledamo u Boga koji nam iskazuje svoju milosrdnu ljubav, nego u strah koji postaje sve prisutniji. A ne bismo smjeli zaboraviti da je to kao ponor, kad gledamo u njega, sjetimo se da i on gleda nas. Oči naše neka su uvijek uprte u Gospodina.
Don Ivan Marčić
Izvor: Crkva na kamenu
