Mons. Ratko Perić, biskup mostarsko-duvanjski i apostolski administrator trebinjsko-mrkanski, objelodanio je knjigu pod naslovom: Nada koja ne postiđuje, djelo od 366 stranica.
Knjiga Nada koja ne postiđuje dragocjen je dar Crkvi u Hrvata uz 120. obljetnicu rođenja i 20. godišnjicu proglašenja blaženim Alojzija Stepinca. Na oltar ga je, kako znamo, uzdigao sv. Ivan Pavao II., papa, koji je veoma dobro poznavao mučeničku situaciju i pastirsku muku kard. Stepinca nazvavši ga “najsvjetlijim likom” Crkve u Hrvata. Ova je knjiga rođena molitvom, meditacijom i ljubavlju. Biskup Perić svojom erudicijom i perom riše lik blaženika mučenika Stepinca, čovjeka velike vjere, nade i ljubavi.
Svibanjsko dijete. – U Brezariću, župa Krašić, 8. svibnja 1898. zaljuljala se kolijevka oca Josipa Stepinca i majke Barbare, rođ. Penić. Dobili su sina. Djetetu su na krštenju dali ime Alojzije Viktor. Rođen je u svibnju, mjesecu koji je posvećen Gospi. Majka Barbara od prvoga dana počela je moliti i tri puta tjedno postiti – srijedu, petak i subotu – da Alojzije postane svećenik. “Moja mama” – tako je Stepinac nazivao svoju majku Barbaru. Dok je bio u kolijevci, stavila je majka svoju krunicu preko zipke. Kada je to vidio župnik Stjepan Huzek rekao je: “Pa kako ne bude onda svetac, kad već sada moli.” Je li župnik prorekao Alojzijevu budućnost?
Više ništa ne znamo o Alojzijevu djetinjstvu, osim da se majka Barbara s velikom vjerom i nadom molila i postila, a sklopljene ruke majke, sjedinjene s voljom Božjom, veoma su moćne. Potvrdio bi to i sv. Augustin o svojoj mami Moniki.
Nakon pučke škole koju je Alojzije završio u Krašiću, otac vrlo imućan čovjek, poslao je sina Alojzija u Nadbiskupsko pitomište u Zagreb i upisuje ga u Gornjogradsku gimnaziju. Otac nije ni slutio da bi mu sin bio sjemeništarac. No majka nastavlja tri puta tjedno postiti i još više moliti.
Alojziju se “okliznulo” i pao je iz matematike na popravni u petom razredu. I unatoč tome, bio je talentiran, marljiv i veoma primjeran.
Jedini izgred koji je napravio bio je da je nekom zgodom za vrijeme učenja pričao, prefekt mu je dao pljusku. Više nije bilo priče za vrijeme učenja niti fizičke kazne. No druga je pljuska bila potpuno nepravedna koju je primio od prefekta vlč. Nikole Cerjaka, zbog poluglasna pozdrava. No prefekt mu se uljudno ispričao.
Hoće u sjemenište. – Biskup Perić piše “…u sedmom razredu gimnazije Alojzije se prijavio u sjemenište (1915.-1916.) On je zapravo i kao konviktorac živio kao uzoran sjemeništarac.” Osmi razred završio je 28. lipnja 1916. Drugi dan su ga unovačili, jer je bio punoljetan.
Nepune tri godine bio je u vojsci. Nekoliko mjeseci bio je u zarobljeništvu u Italiji. Lakše je ranjen na talijanskoj fronti. Prošavši Solun, Vranje, Gnjilane i Prištinu, bio je demobiliziran.
Vrativši se iz rata, na bogosloviju nije ni pomišljao, nego je upisao agronomski fakultet, koji je napustio nakon prvoga semestra. Nazaretski tiho radio je na obiteljskom imanju. No majka ustrajno moli i posti. Tako će ona činiti 50 godina (1898.-1947.) I dalje Alojzije ne pomišlja na bogosloviju jer je vidio loš primjer nekih prezbitera. Radije ne će biti svećenik, nego biti svakakav svećenik. Smutilo ga je i to kada je našao u “Žutom pokretu” ime svoga župnika.” No Bog će poslati msgr. Josipa Lončarića koji će indirektno utjecati na njega. Bog Alojzija brusi kao draguljar dijamant. Alojzije će se boriti tri tjedna i savjetovati se s ispovjednikom o. Brunom Foretićom, DI. I Bog će pobijediti.
Gospa je pratila Alojzija. – Biskup citira Josipa Vranekovića koji zapisuje Stepinčeve riječi: “Svake godine u svibnju dan i noć gorjela je uljanica u kući. Kad bi se još kao dijete noću probudio, silno je na mene djelovalo ono upravo čarobno svjetlo pred slikom Bogorodice. Često kasnije u životu, posebno na ratištu iskrsla bi mi pred očima divna slika Marijina – osvijetljena u svibanjskoj noći. Tu sam primio milost, da od ranog djetinjstva štujem Bogorodicu.”
Nesuđeni zaručnici. – Otac je savjetovao sinu da se ženi. Na put mu je “stala” Marija Horvat, Krašićanka, učiteljica koja je živjela u Zagrebu. Alojzije i Marija privatno su se prstenovali. Marija je očekivala zaručnički poljubac, ali ga nije bilo. Kroz tri mjeseca dopisivanja samo su se jednom vidjeli. Sačuvano je Alojzijevih 6 pisama a Marijinih 12. Marija je bila pomalo liberalna osoba, dok je Alojzije bio odgojene kršćanske savjesti. Pisao je staloženo, mirno i ozbiljno. Uvijek uputi koju savjetodavnu i pobožnu rečenicu, dok je Marija bila nestrpljiva i pomalo “bockava”. Naziva ga “fratrićem”, svojim “ledenim zaručnikom”, moli ga da joj ne drži “prodike”, te mu kaže: “Hoćeš li i na vjenčanje zakasniti?” Alojzije je uzdržljiv, mladić koji živi predbračnu čistoću onako kako mu savjest nalaže. Njih dvoje dva su svijeta. I na kraju: oboje se pitaju jesu li jedno za drugo?
Biskup Ratko piše: “Evo iskrene ljubavi bez poljubaca! On ne popušta svome srcu. Krv nije voda. Ne može se od vode napraviti krv. Ne može se od vatrenih kušleca stvoriti trajan ženidbeni vez.”
Marija ne može izdržati. Prva piše Alojziju “otpusno” pismo. Ona piše: “Ne nalazim mira i konačno da javno izrazim svoje misli. Ovako se dalje ne može. (…) Razabrala sam da nismo jedno za drugo. (…) Pođimo svako svojom stazom! (…) Ja ću i dalje moliti za Tebe, za Tvoju sreću i za bolju drugaricu nego što bi bila ja. Iskreno Te pozdravlja – Marija.” Skida “zlatni okov” s prsta, dosta tugaljivo.
Stepinac joj odgovara: “Kad sam primio Tvoje pismo, srušene su bile jednim časom sve moje osnove. Iznevjerio me je dapače jednu cijelu noć inače moj tvrdi san. U mom srcu bjesnila je borba, ali već ujutro pobijedila je volja. Moj život teče mirno i veselo dalje. (…) Želi Ti mnogo sreće, a osobito mir i blagoslov Božji – Vjekoslav Stepinac.”
I Alojzije skida prsten. Marijin je “prsten” za njega premalen. Njemu Bog pripravlja jedan novi prsten kojim će ga “vjenčati” za sebe i Crkvu Katoličku. On će ga nositi vjerno i u dobru i u zlu, sve do svoje mučeničke smrti. Mladićevo je srce čisto tlo na koje Bog može baciti sjeme koje će uroditi stostruko. Svetište je njegove savjesti netaknuto.
Vratimo se auktoru koji komentira: “Ona je obećala da će moliti da nađe bolju životnu drugaricu. Ostala je diskretna, nezavidna, neudata. A mogla je zlorabiti njegova pisama kad je imenovan koadjutorom 1934. I ordinarijem 1937. Eto nije. Očito je imala providnosnu ulogu u Stepinčevu životu, osobito u opredjeljenju za svećeničko zvanje.”
Alojzije joj vraća pisma po svojoj majci. Marija Horvat nije se udala. Poginula je u prometnoj nesreći, 7. svibnja 1939. Kad su to rekli nadbiskupu Stepincu, on je kleknuo, pomolio se i nastavio raditi.
Sada majka Barbara uzdiže srce k nebu. Alojziju su nove šanse za svećeništvo. Osam će godina tražiti svoje zvanje. Izgubljene godine bile su damašćanski dobitak. Sada smjera prema svećeništvu.
Na Papinskom sveučilištu u Rimu. – Biskup piše: “Kada je 1924. godine, prihvativši miran raskid privatnih zaruka, Alojzije ipak odlučio poći u bogosloviju, poslan je u Rim na Papinsko sveučilište Gregorijanu s boravkom u odgojnom Zavodu Germanicumu-Hungaricumu.” O kako je majka Barbara sada sklapala ruke…
Auktor nastavlja: “Na svršetku odgoja i studija, koji je okrunio dvostrukim doktoratom, iz filozofije nakon treće godine (1927.) i iz teologije nakon četvrte (1931.), njegov je rektor o njemu te posljednje godine dao pet ocjena na latinskom jeziku, kojima je prikazao njegov izgrađen karakter i uzorno vladanje u bogosloviji.” Auktor knjige opširno donosi o karakteristikama koje isusovci o bogoslovu Alojziju pišu. Taj ćemo tekst ovdje samo kratko:
– posve plemenite naravi.
– u svemu vrlo postojan, čvrst, solidan, najsolidniji.
– istinski pobožan.
– u disciplini vjeran, točan.
– vrlo marljiv.
O tko ne bi imao takvog bogoslova, kandidata za svećenika?!
Biskup piše: “Kad je Sveti Otac papa Ivan Pavao II. davao ocjenu Alojziju Stepincu 3. listopada 1998. pred 300.000 nazočnih vjernika, Vrhovni je poglavar Katoličke Crkve napisao i izgovorio samo dvije riječi i ocjene koje smo svi čuli i zapamtili: Beatus – Blaženik! Martyr – Mučenik!”
U mladosti je bio konviktorac, sjemeništarac, vojnik, zarobljenik, zemljoradnik i zaručnik. I to je svojevrsna priprema i izgradnja za duhovno zvanje. Od njega je nastao duhovni dijamant koji je Veliki Draguljar izbrusio.
Prezbiter pa biskup. – Stepinac je zaređen za svećenika, 26. listopada 1930. Samo tri godine svećenik, koji se mudro dokazao u župnim pobunama u Samoboru i u Sv. Ivanu Zelini. Rekosmo da je bio samo tri godine svećenik i Sveti ga je Otac imenovao nadbiskupom koadjutorom 1934. Gdje ga je samo Papino oko našlo?! Bio je to dirljiv, čudesan izbor. Dr. Stjepan Bakšić, vrlo poznat teolog, ovako mu riše vrline: svećenička duša; čednost i poniznost; srca milostiva; pun apostolskog žara za Krista; pun bratske ljubavi; evanđeoske pravde; osjećajna duša za tegobe življenja; pun najsvetijih ideala. Ovu Bakšićevu stranicu treba studirati i meditirati. Biskup je Stepinac sposoban moliti, raditi i trpjeti za svoj narod – a to će se pokazati kad bude pozvan za žrtvu ljubavi za Crkvu i svoj narod.
“Portret” nadbiskupa Stepinca. – Biskup Ratko svojim “kistom” slika portret Alojzija Stepinca:
– “Čovjek duboke vjere i crkvenosti. Vjeru je primio od Boga u rodnom domu, osobito preko svoje majke Barbare. Vjeru u Presveto Trojstvo: Oca, Stvoritelja svega; Sina, Otkupitelja ljudskog roda; Duha, posvetitelja čovječanstva. Od majke je baštinio veliku ljubav pouzdanje prema Isusovoj Majci Mariji. Za studija u Rimu naučio je razmišljati u duhu Crkve…
– Zaštitnik siromaha i obespravljenih (…) Trebalo se u tom (političkom) vrtlogu snaći. Trebalo je biti tolikim napuštenima, ugroženima, progonjenima i bijednima svjetlo u mraku, kažiprst u nepravdama. Stepinac je jedan od tih putokaza, svjetionika. (…) Uz nemale žrtve i pogibelji po vlastiti život stavio se na stranu progonjenih i napuštenih bez obzira kojoj naciji ili vjeri pripadali.
– Progonjen zbog svoje vjere u Krista. Sveti Otac na Mariji Bistrici ističe: ,Dobar Pastir za blaženog Alojzija Stepinca bio je jedini Učitelj: Kristov je primjer sve do kraja njegovo ponašanje te je položio i život za stado, koje mu je bilo povjereno u posebno teškom povijesnom razdoblju. (…).
– Progonjen zbog domoljublja. Nije mu poslije ništa koristilo što je za vrijeme NDH dolazio u sukob s režimom, tj. što su njegovi odnosi s poglavnikom često bili na granici bontonske tolerantnosti. (…)
– Odnos prema progoniteljima. Dok je najviše trpio u tamnici i zatočeništvu, blaženi je Alojzije isticao: ,I komunisti su naša braća, mi ih moramo ljubiti.” Više puta dao je služiti sv. Mise za svoje progonitelje. Oprostio je svima.
Biskup Perić moli: “Presveti Bože, po podnesenim patnjama i uvrjedama blaženog Alojzija, učini da nas kriva mišljenja ne zavaravaju ili nesloga rastavlja. Sve nas, Oče nebeski, zovi natrag u luku istine i jedinstvo vjere, da uvijek budemo jedno stado pod jednim pastirom, Kristom, Tvojim Sinom. Daj, Gospodine, da po zagovoru sluge svoga blaženog Alojzija, Crkvi svojoj sigurnu i potpunu slobodu, udijeli svim narodima mir i red, učini da s oba stožera zemlje jedan odliježe glas: Hvala budi Presvetom Trojstvu za dar blaženstva i mučeništva Alojzija Stepinca!”
Euharistija – nebo na zemlji. – Stepinac je njegovao pobožnost prema sv. Euharistiji još od dječačkih dana. U životu je prakticirao euharistijsku pobožnost: Misa, Pričest, zahvala, adoracija pohodi pred svetohraništem. Često je i dugo klečao pred svetohraništem. Adorirao je pred izloženim Presvetim Oltarskim Sakramentom, Kruhom života. “Euharistija je nebo na zemlji,” rekao je sv. Ivan Pavao II. Nadbiskup Stepinac uzorno slavi sv. Misu. Ostavljao je zapamtljiv dojam na bogoslove. Volio je tijelovske procesije i euharistijske kongrese. Sudjelovao je na euharistijskim kongresima i izvan svoje nadbiskupije. Često je odlazio u Brezovicu, gdje je molio i adorirao dok je pisao okružnice ili tekstove za nastupe. Prigodom službenih pohoda župama, uvijek je prvo klanjao. Isus u Svetohraništu bio mu je sve.
U okružnici 1936. kaže: “Središte naše pobožnosti kao i glavni predmet naše ljubavi mora biti Isus u Presvetom Oltarskom Sakramentu. Pobožnost prema presvetoj Euharistiji je najmoćnije i najsigurnije sredstvo za obnovu svake župe. Nikada, naime, neće u župi procvasti kršćanski život, niti će u ljudima proplamsati oganj ljubavi Božje, ako se srca ljudska ne griju na vatri ljubavi Presvetog Srca, što neprestano boravi u našim tabernakulima pod skromnim prilikama kruha.” U Krašiću, iako bolestan, znao je svaki dan adorirati u crkvi.
Kad su policajci došli da ga uhite, rano ujutro, u svibnju 1945., našli su ga pred tabernakulom kako kleči i priprema se za sv. Misu. Ta gdje bi bio drugdje?!
O svetištu savjesti. – Savjest je svetište čovjekovo, središte ljudskoga bića koju je Bog usadio u čovjeka, da mu ona bude putokaz. Savjest govori što je dobro a što je zlo. Stepinac nastupa u ime savjesti koju je njegovao od svoje mladosti. Kristalno jasno izrekao je na montiranu sudskom procesu 1946.: Savjest mi je mirna, savjest mi je potpuno mirna. Oko 50 puta to je izgovorio na suđenju. Njegova je savjest bila ogledalo pravde, zrcalo koje blista. Prihvatio je patnju zatvora u Lepoglavi i zatočeništva u Krašiću. Nije izdao svoju savjest. Nije iznevjerio svoje obećanje koje je dao Isusu Kristu. Radije u progonstvo, radije u tamnicu, nego da se iznevjeri Papi, da iznevjeri Crkvu Kristovu i svoj narod. To je Stepinac!
“Umro je Stepinac…”. – Bijah predškolsko dijete kada je moja baka poluglasno rekla mojoj mami: Umro je Stepinac. Prvi put sam tada čula za nj. Čim se nešto šaptalo, znala sam da je nešto neobično, teško, jer se uvijek šaptalo o zatvorenicima i nestalima na Križnom putu. Ali Stepinac nije umro u srcu Hrvata katolika. On živi! Živi u zagrljaju Trojstvene ljubavi.
Na Stepinčevu je grobu uvijek svježe cvijeće i ploče zahvalnice.
Završimo biskupovim riječima: “Neka bude sve Bogu na slavu, blaženom Stepincu u čast a čitateljima na duhovno dobro!”
s. Slavica Buljan, FDC
Izvor: Crkva na kamenu
