U sklopu Dana kršćanske kulture u Dubrovniku je u dvorani Ivana Pavla II., u ponedjeljak 8. travnja predstavljena novoizišla knjiga biskupa Ratka Perića o blaženom Alojziju Stepincu, “Nada koja ne postiđuje”. Knjiga je izišla u povodu 120. obljetnice rođenja i 20. obljetnice proglašenja blaženim kardinala Alojzija Stepinca. Autor je knjigu podijelio na 5 dijelova koji opisuju njegov život prije bogoslovije, svećeništvo, nadbiskupski rad, propovijedi, sudski proces, zatočeništvo i smrt, te Dodatka koji govori o odnosu Stepinca i NDH. Moderator Marinko Marić naglasio je kako je ovo četvrto predstavljanje ove knjige koja je već predstavljena u Zagrebu, Mostaru i Splitu. Knjigu je izdala Crkva na kamenu krajem 2018. godine, tiskao Suton – Široki Brijeg, 366 stranica. Slušatelji su zdušno i zainteresirano pratili predstavljanje ovog izvanrednog djela kojemu je cilj otkriti i običnom čovjeku približiti duhovnu veličinu hrvatskog Mučenika i Blaženika koji je svojom ljubavlju i požrtvovnošću dao primjer svima nama kako predano trebamo kao ljudi i vjernici živjeti svoj odnos prema katoličkoj Crkvi, svome bližnjemu i svojoj domovini.
U predstavljanju knjige, uz autora, sudjelovali su: dubrovački biskup mons. Mate Uzinić, biskupski vikar Trebinjsko-mrkanjske biskupije i župnik u Trebinju, mr. don Ivo Šutalo i kao moderator doc. dr. sc. Marinko Marić.
Biskup Uzinić govorio je o nadbiskupu Stepincu i festi sv. Vlaha u Dubrovniku 1941. koju je predvodio i na kojoj je propovijedao, don Ivo je govorio o duhovnom liku blaženoga Alojzija dok je autor na kraju predstavljanja progovorio o Stepincu i njegovim odvjetnicima.
Ovdje donosimo izlaganje don Ive Šutala.
DUHOVNOST BL. ALOJZIJA STEPINCA
Uvod. Iskrena mi je radost da mogu sudjelovati u predstavljanju knjige biskupa Ratka Perića Nada koja ne postiđuje, jer preko ove knjige mi predstavljamo izvanrednog miljenika Božjega, Nadbiskupa i Kardinala, na kojega smo ponosni i kao vjernici i kao Hrvati. Zasigurno je blaženi Alojzije Stepinac jedan od najsvjetlijih likova u povijesti hrvatskoga naroda. Biskupova je nakana i u knjizi i u predstavljanju upravo ta: da se slušateljima i čitateljima, napose vjernicima, još jednom približi karizma blaženoga Alojzija, njegova duhovna veličina, primjer stožernih krjeposti i dubina iskrena predanja u Božju providnost. Ta i njegovo je biskupsko geslo puno nade koja ne postiđuje: U tebe se, Gospodine, uzdam!
Biskup mi u jednom razgovoru reče: “Zar nije providonosno ovo što je papa Franjo rezervirao za pogodan čas proglašenje Stepinca svetim – da se čuje i pravoslavna strana – upravo zato da pokažemo koliko smo se mi spremni založiti i utjecati se njemu u zagovor!” Zar nije tako?! Svi smo ostali zatečeni 2014. i nismo u tom trenutku razumjeli stajalište Svete Stolice, ni vjernici ni svećenici! Čuj, da nam netko drugi određuje hoće li Stepinac biti proglašen svetim ili ne! Bilo je u tom kontekstu i neprikladnih riječi. Ali nije tako: nama nitko ne određuje, samo Crkva Katolička o tome odlučuje. Pogledajmo i drugu stranu medalje. Blaženi se Stepinac za vrijeme cijeloga svoga biskupskog djelovanja, Drugoga svjetskog rata, namještena sudskog procesa, a napose za vrijeme svoga zatvora i zatočeništva kroz 14 godina borio. Za koga? Za svetu Crkvu Katoličku, za papinstvo, za svećenstvo, za pravdu, za hrvatski narod i njegovo duhovno dobro. E, sada, ako se Stepinac tako zdušno i mučenički borio za nas i naše duhovno dobro, zašto mi danas ne bismo pokazali da se želimo svim snagama zauzeti za njega i njegov put prema kanonizaciji kada je već Bog pokazao i beatifikacijom i priznatim čudom? Borio si se svetački za nas, naše je da tvoju svetost širimo i njoj se utječemo u zagovor! Ova je večerašnja knjiga upravo ta borba na nepobitnim dokazima, naš susret na predstavljanju ove knjige jest naše sudjelovanje u toj poštenoj borbi za uvjerenje u Stepinčevu svetost. Vi koji ste večeras došli, kažete: Idemo počastiti blaženoga Stepinca, idemo mu barem s malo ljubavi zahvaliti za toliku žrtvu koju je on podnio za nas, za svoju Crkvu i za svoj hrvatski narod. Ti, blaženi Mučeniče, za nas 14 godina u zatvoru, a mi jedan sat na predstavljanju tvoga svetačkoga lika i djela. Ovaj naš susret večeras nije uobičajena reklama nekoga pisca i njegove knjige, nego znači: Hvala ti, blaženi Alojzije! Hvala Bogu koji te darovao nama. Hvala Blaženoj Gospi koja mu je isprosila svetost! Hvala njegovoj majci Barbari koja je 50 godina za nj postila i molila! Zar to nije nešto izgraditeljsko!
Knjiga. Ovu je knjigu izdala Crkva na kamenu 2018., tiskao Suton – Široki Brijeg, 366 stranica. Prvih 190 stranica, nakon predgovora kardinala Bozanića i Autorova pozdrava Blaženiku, Biskup je razgodio na 5 dijelova: 1. biografske bilješke, 2. nadbiskup Stepinac – Božji čovjek, 3. osvrt na djela, 4. odnos prema pravoslavlju i 5. beatifikacija.
Tu je obuhvaćeno njegovo mladenaštvo, vojska, život prije bogoslovije, predzaručničko razdoblje dopisivanja s Marijom Horvat, svećenički život, nadbiskupsko djelovanje, propovijedi, sudski proces, trpljenje u zatočeništvu i smrt.
Naslov je ove knjige: Nada koja ne postiđuje. A podnaslov, koji možda neki i ne primijete: duhovne vježbe svećenicima po blaženom Alojziju Stepincu. To je cilj knjige: da duhom živimo kako je On živio, da se molimo kako se on molio, da trpimo kako je on trpio, da praštamo kako je on praštao, da pomažemo sirotinji kako je on pomagao. Da tako živimo svi, a pogotovo mi svećenici kojima je knjiga namijenjena. Kako bih volio da kao svećenik mogu proživljavati vjeru, ufanje i ljubav kako je on doživljavao. Ova je knjiga natopljena raznih zgodama iz Stepinčeva života koje možda nismo do sada znali, a posebno je protkana Biskupovim duhovnim razmišljanjem, ispitom savjesti, što čitatelja, ne samo svećenika, potiče na kvalitetniji kršćanski život.
Popravni iz matematike. Za mene je bilo otkriće kada sam, recimo, na str. 30. pročitao da je u petom razredu “Lojzek iz matematike pao na popravni”. Nevjerojatno! Zar Blaženik može pasti na popravni!? Ali mi bî nekako drago jer sam i ja u drugom sjemeništa ovdje u Dubrovniku na tromjesečju pao iz zemljopisa. Evo i ja sličan Stepincu, pomislih u sebi. U gimnaziji bio prosječan učenik ali vladanje uvijek s pohvalom. Vrhunski u krjeposnom životu!
Mi vjernici znamo da su tri bogooblične krjeposti ili vrline: vjera, ufanje i ljubav i četiri stožerne krjeposti: razboritost, pravednost, jakost i umjerenost. Nema blaženika ni sveca koji ove krjeposti nije posjedovao na najvećoj razini. Kako bi inače bio proglašen blaženim. A Stepinac ufanje uklesao u svoje biskupsko geslo i u svoje srce: U tebe se, Gospodine uzdam! A gdje je ufanje, tu je i vjera i ljubav. Kako ih je samo učvršćivao u svom svećeničkom i nadbiskupskom pastirskom životu. Upravo ove krjeposti najbolje govore o duhovnosti nekoga sveca ili blaženika. Malo ćemo Stepinca predstaviti u duhovnim vrlinama koje je na izvanredan način prakticirao u svom životu.
Stepinac ljubitelj Euharistije i molitve (homo eucharisticus). Kada je policija 1946. rano ujutro u 5.50 upala u Dvor da ga uhiti, sveže i privede na “narodni sud”, našla ga je u kapelici, pred svetohraništem, kleči na oba koljena. Priprema se za svetu Misu (str. 72). Oni ga mislili uhvatiti na spavanju, a uhvatili ga kao Isusa u Getsemanskom vrtu – kleči u molitvi! A znate od koga je naučio moliti? Od svoje majke Barbare koja je kroz 5 desetljeća tri dana u tjednu postila i molila za svoga sina Alojzija da postane svećenik, pa kada je postao svećenik da bude dobar svećenik, pa kada je postao biskup da bude dobar biskup. Tako od dana Alojzijeva krštenja 1898. do svoje smrti 1947. (str. 34). Kako se ja molim Bogu, kako se pripremam na sv. Misu. Idem li uopće na sv. Misu i što mi Euharistija znači kao vjerniku? Ima li danas majki junakinja koje mole da im sinovi postanu svećenici, da im kćeri postanu redovnice?!
Stepinčev križni put. Možda je nekima puno pročitati 360 stranica neke knjige (toliko ima ova knjiga). Ali, ja vam kažem da se isplati nabaviti ovu knjigu i pročitati samo 6 stranica i to posebno u korizmi. Od 88. do 94.! Što je na tih 6 stranica? Znate što – Stepinčev križni put! To je Biskup kao propovijed pročitao 3. ožujka 2018. kada je u povodu 120. obljetnice rođenja i 20. obljetnice beatifikacije blaženoga Alojzija, predslavio sv. Misu hercegovačkog hodočašća u zagrebačkoj katedrali. Samo na nekoliko stranica, rekao bih, sva Stepinčeva duhovnost: apostolat i patnja, život i smrt! Gdje mi Isusovu duhovnost možemo najbolje pročitati? Na njegovu križnome putu! Ovaj sam križni put više puta kroz korizmu čitao sa svojim vjernicima u Trebinju!
U prvoj postaji, Autor ističe, kako je Nadbiskup doznao da se skupljaju potpisi sa zahtjevom da bude osuđen na smrt. Znate što Nadbiskup odgovara Papinu vizitatoru: “Ako se to dogodi, izvijestite Svetoga Oca, da rado dajem svoj život za Katoličku Crkvu!” Ja vas pitam: ima li veće ljubavi od ove! Isus je na to davno odgovorio: “Nema veće ljubavi od ove, ako tko život svoj dade za prijatelje svoje”. On je položio život svoj za Crkvu svoju i Krista! Ima li veće duhovnosti od ove!
Treća postaja, sedma postaja. Isus pada prvi i drugi put pod križem. Stepinac pada u lepoglavski zatvor na 16 godina prisilna rada i dodatno pet godina bez ljudskih prava. I Sedma: nakon 6 godina Lepoglave drugi put pada u zatvor, zatočeništvo u župnu kuću u Krašiću. Ukupno od 18. rujna 1946. kada je dopao na suđenje do svoje smrti 10. veljače 1960. proveo je 4.893 dana zatvora i zatočeništva. U službi zagrebačkoga nadbiskupa! Hvalimo se kako 40 dana ne pušimo, ne pijemo vina ni opojna pića, ne jedemo mesa ni slatkiša, itd. A on 14 godina posti od slobode: ne smije iz ona 4 zida, kuda god pođe 2 policajca za petama, 14 godina posti od susreta s prijateljima, sa svojim svećenicima, s kolegama biskupima, od hodočašća Gospi, posti od dijeljenja sakramenata, a samo za to postao svećenik i biskup. I to posti potpuno predano i s ljubavlju! Nađite mi gdje se naljutio, gdje je grdio svoje neprijatelje! To ne postoji. A znate što postoji: “I komunisti su naša braća, mi ih moramo ljubiti”, govori Stepinac (str. 61). Je li to “ljubite neprijatelje svoje?!” I što još kaže: “Mi ne znamo za mržnju i zato opraštamo rado svima. Nijemcima, Talijanima, ustašama, partizanima i nekima iz naših redova…” (str. 232). Je li to Isusovo s križa: “Oprosti im, Oče, jer ne znaju što čine”. Nađite mi ljepši primjer praštanja, primjer ljepše kršćanske i svećeničke duhovnosti?!
Dvanaesta postaja: Isus umire na križu. Stepinac prikovan na križu svoje postelje, umire. Isus je na križu iskapio zadnju kap krvi za Crkvu svoju, za prijatelje i neprijatelje svoje. Stepinac u zatvoru “misli na svoju tjelesnu klonulost, na svoje noge koje su bolovale od tromboze i operirane dva puta, na krvotok iz kojega su iscijeđene 34 litre krvi. Misli na pluća, na povećana crvena krvna zrnca i drugo” (str. 92). A u bolesti ga prate fizička slabost, nesanica, znojenje, prehlade, želučani bolovi, otežano hodanje, teški išijas. Trpi, podnosi, oprašta i nikoga ne osuđuje. Sve gleda u ključu Božje milosti, a ne komunističke nemilosti. U tebe se, Gospodine, uzdam! Je li to jakost i strpljivost, je li to i vjera i nada i ljubav?! Zar to nije vrhunska kršćanska duhovnost!?
Trinaesta i četrnaesta postaja: Isusa skidaju s križa i polažu u grob. Isto tako Stepinca skidaju s kreveta njegove boli i muke koju je do kraja iskapio, odnose i polažu u njegovo počivalište u zagrebačkoj katedrali. A kad su 1993. pristupili ekshumaciji, tijelo mu je bilo slično ugljenu. Godine zatočeničkog trovanja pridonijele su da mu tijelo doslovce izgori. Mi se hvalimo kako smo kroz korizmu postili od hrane 40 dana, a ipak u čorbu stavili i ulja i soli i bibera, a blaženi Alojzije godinama primao tanjure u koje su dozirani otrovni sastojci: kadmija, arsena, kroma, olova i antimona. Eto njegovih začina! Ali i još nešto što se samo u komunističkoj pameti koja niječe Boga, mrzi Crkvu i sve što je vjersko, može zamisliti: 1960., prilikom Stepinčeve smrti, pristupilo se navodnu balzamiranju i konzerviranju Pokojnikova tijela. No, uopće se nije radilo o balzamiranju, nego o kemijskom uništenju njegova mrtva tijela (str. 130). Da potpuno izgori! Da ne bi slučajno štogod od njega ostalo! Također se te 1960. “pokušalo prenijeti njegovo srce kao simbol ljubavi, na Duhovni stol. Nakon dva tjedna srce je moralo biti vraćeno i progonitelji su ga spalili u peći u Šarengradskoj” (str. 93).
No, to njegovo srce i cijeli njegov duh osvojio je hrvatski narod diljem svijeta. Stepinca ne mogu neprijatelji uništiti. Njega je Bog duhovno oživio i na oltar pred cijelim svijetom kao blaženika uzdigao. I pobjednika u Isusu Kristu! I njegovo drugo ime, Viktor, znači pobjednik. Zaista tko se u Kristu bori izlazi kao pobjednik! Kako bismo samo željeli da taj njegov duh i spremnost na žrtvu prijeđe na sve nas kako bismo bolje služili Bogu i svomu narodu!
Zahvala. Blaženi Alojzije, hvala Ti od srca za izvanredan primjer vjere, duhovnosti, poniznosti, strpljivosti, požrtvovnosti, praštanja i ljubavi prema svome bližnjemu i svojoj domovini. I moli i dalje za nas!
A Vama, oče biskupe Ratko, hvala na čitkoj knjizi kojom ste nam približili autentičnu dobrotu i ljubav hrvatskoga Blaženika i Mučenika!
