Uz brojne druge podatke o naslovljenoj hercegovačkoj planini iznad Nevesinja, njezinim ljudima, običajima i kulturno-povijesnome nasljeđu, na više se mjesta govori i o nekadašnjem životu Hrvata-katolika i njihovoj spomeničkoj baštini na planinama Morinama i Sominama te na području Uloga i Gornje Neretve.
Dok se početak knjige uglavnom oslanja na davnu prošlost ne samo nevesinjskoga kraja i Hercegovine, kao i kasnije stvaranje nacionalnih pokreta u zemljama Balkanskoga poluotoka, a gotovo cijela druga polovica donosi pjesme, zapise i legende,[1] kao dio usmenoga narodnog blaga iz nevesinjskoga kraja i Hercegovine, središnji je dio usmjeren na razdoblje od nestanka osmanlijske vladavine sedamdesetih godina 19. stoljeća do svršetka 20. stoljeća na Morinama, s kratkim osvrtom na najnovije doba i današnje perspektive ovoga planinskog masiva.
Morine su u vrijeme vladavine Osmanlija u cijelosti pripadale raznim turskim begovima, a krajem 18. stoljeća jedan od njih, beg Ljubović iz Odžaka kod Nevesinja, prvi je u ove krajeve, kao svoje kmetove, počeo naseljavati kršćane (str. 24).
Ističe se također da je u ta doba na Morinama bilo vrlo malo stoke, ali i domaćih stanovnika ili planištara, a sve zbog “čestog haranja boračkih Turaka” (str. 25).
U kasnijim vremenima, od uspostave austrougarske uprave, kada je, navodi se, izgrađen i put preko Morina, (str. 63) život je na ovoj planini “pulsirao” (str. 62).
Uz to se kaže da su stalno bili stanovnicima puni katuni ili pastirska naselja: Planinica, Bjelojevići, Lakat, Gornje i Donje Somine, Javorje, Maslaći, Podgvoznica, Dubravkuša i drugi s lijepim i sigurnim zgradama (str. 69, 108), tako da su postojali i posebni zaseoci ili “mahale”: Lađevice, Maslaćeva mahala, Podgvozd i Šakotina mahala (str. 62).
Katolička crkva na Morinama. Knjiga na više mjesta donosi podatke o katoličkoj crkvi sv. Ilije na Morinama (str. 24, 58, 62, 69, 163), koja je izgrađena 1912. godine, a da su joj gravitirali katolici Crvnja, Busovače, Morina, Somina i Orlovca, sve skupa oko 800 katoličkih duša.
Kaže se da je do pred Drugi svjetski rat nevesinjski župnik ovdje Misu služio na Ilindan te na blagdan Gospe od milosrđa. Međutim, važan je podatak koji se navodi u vezi sa stradanjem ove crkve u Drugome svjetskom ratu. Ovdje se, naime, koliko je poznato, prvi put spominje datum njezina stradanja – 7. svibnja 1942. – kada su, kako pišu autori, talijanski vojnici, čija je satnija bila stacionirana na Morinama, “s crkve digli japiju i naložili je”. Također se navodi “da je 1949. kamen s ruševne crkve korišten za gradnju pekare obližnjeg poljoprivrednog dobra”, tako da danas postoje samo temelji te crkve (str. 163).
Autori napominju da je u povodu 100-godišnjice izgradnje ove crkve biskup mostarsko-duvanjski – na Ilindan 2012. – pred oko 50 misara iz južne Hercegovine, potomaka starih planištara, slavio Misu te da je ta tradicija nastavljena o Ilindanu sljedećih godina (str. 163-164).
Čitamo također da, osim katoličke crkve, druge bogomolje na samim Morinama nije bilo (str. 58), ali je pred početak Prvoga svjetskog rata postojala želja pravoslavnih žitelja da izgrade crkvu. Međutim, smrću predsjednika odbora za izgradnju i zbog početka rata ta je ideja ostala neostvarena (str. 62, 69).
Hrvatski posjedi. Gdje je koja obitelj iz Donje Hercegovine imala svoje posjede, kuće i čatrnje, autori detaljno opisuju (str. 118-136). Također je značajno napomenuti i nazive izvorâ vode, čatrnjâ i bunarâ: Martića čatrnja, Katića čatrnja, Maslaćeva čatrnja, Krešića bunar, Majurin/Maljurin bunar i dr. (str. 166).
Općinska vlast. Pišući o prilikama tijekom Drugoga svjetskog rata u nevesinjskome kraju, navodi se da su vlast u općini Nevesinje činili članovi Vijeća: Mato Arapović, Stipan Buconjić, Nurija Dugalić, Smajo Jugo, Hasan Fejić, Franjo Ćorić i Jure Milas (str. 71).
Stradanja. S druge strane, kako se čita, srpsko je stanovništvo bilo okupljeno u ustaničke čete, i to pod zaštitom Talijana (str. 77).
S obje su strane stradali oni koji nisu pripadali jednoj, odnosno drugoj vlasti. Tako se kaže da su na Morinama, koje su kontrolirali tzv. ustanici, stradali mještani Hrvati, dok su preživjeli samo oni koji su već bili pobjegli. Ovdje prenosimo iz knjige imena pobijenih Hrvata i ujedno upućujemo čitatelja na opširnije podatke o istim osobama u hrvatskim povijesnim radovima, koje čitatelj ne nalazi u knjizi ni u Izvorima ni u Literaturi (str. 375-388). Naime, odmah nakon što su zauzeli Morine, ustanici su razoružali stočare iz katuna Bjelojevića i Planinice. Nisu stradali tek oni koji su prije pobjegli prema Ulogu, području koje ustanici tada nisu držali pod kontrolom. U toj su akciji srpski ustanici na Morinama, navodi se u djelu, ubili četvero Humnjaka: Ivicu Čamu,[2] Anđelka Topića[3] te stariji bračni par Iliju i Maru Kitin,[4] koji su potom pokopani na katoličkom groblju na Balinovači[5] / Morine (str. 74).
Nakon što su svršetkom prosinca 1941. u okolicu Uloga stigli sljedbenici odbjegloga srpskog kralja, a potom i partizanski odredi, počele su još veće nevolje po tamošnje stanovništvo. U kasnijem međusobnom sukobu monarhista i komunista, kako ih autori nazivaju, kontrolu su preuzeli monarhisti i njihove čete od kojih su, kako je naglašeno, stradali brojni Hrvati Donjega Borča. Mnogi od njih, istaknuto je, stradali su u samom Ulogu, dok su drugi ubijeni u zbjegu prema Morinama, a pojedini su stradali od snježne mećave. Među ubijenima je bilo, pišu autori, i maloljetnika (str. 81).
Tako se navodi da su u selu Mjehovini kod Kalinovika ubijeni Hrvati Stojan i Marijan Konjevod[6] iz Obadi, potom Boško Papac i Blaško Pažin[7] iz Klinje te oružnici [Tomo] Raič[8] i [Mato, Nikolin i Stojkin] Obradović.[9] Ubijeni i u rijeku Neretvu, navodi se dalje, bačeni su Ivan, Cvija i Miško Vuletić,[10] kao i maloljetni Spasoje, Anđa i Ilija Vuletić.[11] Iz drugih dviju kuća Vuletića, iz Vidine, ubijeni su Božica i njezin maloljetni sin Luka,[12] iz kuće Nikole Vuletića njegova maćeha [Luca] zvana Čerekuša i petogodišnja djevojčica [Stana].[13] Autori donose i imena ubijenih iz obitelji Konjevoda, navodeći da su od odraslih osoba stradali Kata i Ivana te djeca Ilija, Tomislav, Cvija, drugi Ilija, Ružica i Monika.[14] Iz obitelji Baketa iz Cerove ubijeni su Ilija, Mara, Nikola, Ivana i maloljetni Janko,[15] zatim iz Tomišlje Jozo Marić,[16] dok su u Ulogu ubijeni Ruža Previšić[17] i Božica Bogdanović[18] s Kovačića te Ana Šutalo[19] iz Jablanića. Navodi se također da su u isto vrijeme stradali i pojedini muslimani u selima Donjega Borča. Nakon velika stradanja, kako ističu autori, krenula je odmazda u kojoj su, od kraja siječnja 1942., stradali brojni stanovnici srpske nacionalnosti s obje strane Neretve u ovome dijelu Hercegovine (str. 81).
Autori su manji dio posvetili i nekadašnjemu upravitelju Ekonomije na Morinama Radi Laketi koji je, kako se navodi, kao čuvar alpskoga pašnjaka na planini, bio najbolji poznavatelj Morina i života u ovome kraju (str. 94). Laketa je, čitamo u knjizi, izvanredno poznavao topografiju ove planine, njezinu povijest i stanovništvo, način života, sudbine ljudi, a istodobno je održavao dobre odnose kako s domaćim stanovništvom, tako i s planištarima. Ovaj izniman čovjek, dodaju autori, kojega je poznavala svaka osoba koja je barem nekoliko dana boravila na Morinama, preminuo je 2014. godine.
Knjiga na 390 stranica podijeljena je u tri poglavlja, a na kraju donosi popis korištenih izvora i literaturu, tumačenja manje poznatih riječi i izraza, kao i životopise autora.
Anton Šarac
[1] Na str. 169 počinje poglavlje Zapisi, priče, pjesme, legende…
[2] Usp. I. Puljić – S. Vukorep – Đ. Bender (prir.), Stradanja Hrvata tijekom Drugog svjetskog rata i poraća u istočnoj Hercegovini, Zagreb, 2001., str. 372-373.
[3] U Stradanjima ne nalazimo Anđelka Topića. Možda je u knjizi Morine u Hercegovini zamijenjen s Markom Topićem, kojemu je u Stradanjima opisana pogibija na Jasenoj 1942., str. 665-666?
[4] Usp. Stradanja, str. 249.
[5] U tekstu se, vjerojatno pogrješkom, za ovo katoličko groblje na Morinama navodi naziv Balanovača.
[6] Usp. Stradanja, str. 662-663.
[7] Usp. Stradanja, str. 660, 664.
[8] Usp. Stradanja, str. 372.
[9] Usp. Stradanja, str. 286.
[10] Usp. Stradanja, str. 658.
[11] Usp. Stradanja, str. 658-659.
[12] Usp. Stradanja, str. 658.
[13] Usp. Stradanja, str. 658-659.
[14] Usp. Stradanja, str. 661-663.
[15] Usp. Stradanja, str. 657.
[16] Usp. Stradanja, str. 664.
[17] Usp. Stradanja, str. 660.
[18] Usp. Stradanja, str. 663-664.
[19] Usp. Stradanja, str. 659.
Izvor: Crkva na kamenu
