U Sarajevu u petak, 24. listopada, Družba sestara Služavki Maloga Isusa proslavila je 135. obljetnicu svoga utemeljenja. Euharistijsko slavlje u katedrali Presvetoga Srca Isusova predvodio je vrhbosanski nadbiskup msgr. Tomo Vukšić. A tomu je slavlju u dvorani Pavla VI. u Bogosloviji prethodilo predstavljanje dviju knjiga:
– Priča o Josipu Stadleru, prvom sarajevskom nadbiskupu, autora msgr. Henryka M. Jagodzinskoga, apostolskoga nuncija u više zemalja na jugu Afrike. Tu je knjigu predstavio o. Marijan Zubak, misionar Družbe Krvi Kristove.
– Drugu knjigu Stadlerov trnoviti put do oltara, djelo msgr. Ratka Perića, mostarskoga biskupa u miru, predstavila je s. Liberija Filipović, služavka Maloga Isusa, i sam autor.
Donosimo biskupovo izlaganje:
STADLEROV TRNOVITI PUT DO OLTARA
Uvod. U koliko je gradova Josip Stadler živio i djelovao? – Pet.
– u Slavonskom Brodu 12 godina: 1843.-1855.;
– u Požegi 4 viša razreda osmogodišnje: 1855.-1859.;
– u Zagrebu u gimnaziji 3 godine: 1859.-1862.;
– u Rimu gdje doktorira iz filozofije, ređen za svećenika 6. lipnja[1] 1868., doktorira iz teologije, sve u 7 godina: 1862.-1869.;
– u Zagrebu kao profesor 12 godina: 1869.-1881.;
u Sarajevu kao nadbiskup 36 godina: 1882.-1918.
Naglasak. Između 4 riječi u naslovu ove knjige Stadlerov trnoviti put do oltara naglasak je na „trnoviti“. Jer, „u dobru je lako dobar biti, na muci se gledaju junaci“. A Stadler je nadbiskup u junačkom stupnju prakticirao i 3 bogooblične krjeposti: vjeru, ufanje i ljubav (str. 21-22), i 4 stožerne krjeposti: pravednost, razboritost, jakost i umjerenost (str. 83-111), koje su bitne za otvaranje procesa za beatifikaciju.
Stadler i redovništvo
Najprije bismo, kronološki, počastili časne sestre koje bijahu povezane sa Slugom Božjim nadbiskupom Josipom Stadlerom.
Milosrdnice sv. Vinka Paulskoga. One ove godine slave 180. obljetnicu kako je 6 sestara iz Tirola, na poziv biskupa Juraja Haulika, stiglo u Zagreb 1845. kao učiteljice i bolničarke. Zatim, na poziv apostolskoga vikara, fra Paškala Vujičića, u Sarajevo 1871. i te godine otvorile prvu školu u Bosni. A na poziv apostolskoga vikara u Hercegovini, fra Anđela Kraljevića – upravo je u pratnji prečasnoga Fidelisa Höppergera, superiora Kuće matice sestara milosrdnica (1857.-1896.) – i mladoga profesora velečasnoga Stadlera stiglo također 6 sestara milosrdnica u Mostar 1872. I otvorile školu. A njih dvojica proslijedila u Sarajevo. Nadbiskup je od početka svoje službe povjeravao sestrama uloge koje im po psihologiji pripadaju: odgojiteljsku, učiteljsku, njegovateljsku ili bolničarsku. A za sve se zauzimaše kao pravi otac. Tako sestrama milosrdnicama 1883. kupi vlastitim novcem gradilište za osnovnu školu u Ćemaluši (str. 44). Pitaš se odakle mu vlastiti novac: Državna mu je mjesečna plaća bila 1000 kruna, kao i drugim biskupima u Monarhiji. A imao je i dobrotvorâ, osobito dobrotvorki u Austriji, Češkoj. I sestre su vinkovke imale svoj trnoviti put i za I. i za II. svjetskog rata, osobito poraća, sve do naših dana. Što više trnja, to ljepše ruže, sestro milosrdna!
Kćeri Božje ljubavi. Još dok je boravio u Beču u vrijeme svoga carskog označenja za vrhbosanskog nadbiskupa, pogotovo nakon Papine potvrde ili prekonizacije 18. studenoga 1881., Stadler se zanimao te potom i ugovarao s utemeljiteljicom sestara Kćeri Božje ljubavi, Franciskom Lechner (Službenica Božja od 2005.), da pošalje svoje sestre u Bosnu u misije. I ona je sama s dvije sestre već 1882. prispjela u Sarajevo, gdje im je Nadbiskup kupio kuću i bašču. Prvi poseban cvijet te Družbe jest s. Luka Liengitz, umrla na glasu svetosti 30. III. 1890., u 29. godini života, pokopana na sestarskom groblju „Betanija“ u Sarajevu. Sestarski osobit trnoviti put bijaše u prosinačkoj zimi 1941. kada je 5 sestara, pod vojnom pratnjom, pješačilo preko Romanije – najstarija s. Berchmana, iznemogla, ostala na putu i ubijena – a druge 4 mlađe, da očuvaju doživotno zavjetovanu čistoću, u Goraždu poskakale s prozora vojarne u zagrljaj Isusu: „Sestre za mnom! Isuse, pomozi nam!“ zavika im predstojnica Jula. Zato ih je, nakon 70 godina, 2011. kardinal Angelo Amato, pročelnik Kongregacije za kauze svetih, ovdje u Sarajevu proglasio blaženim mučenicama. Nemaju one nadgrobna spomenika, jer su im tijela niz mutnu otplovila Drinu. Zato imaju crkvu koju župnik don Josip Tadić u Goraždu s dobrotvorima podiže, a 20. rujna prošloga nadbiskup Tomo posveti. Tu među mnoštvom naroda bijaše više od 60 sestara Kćeri Božje ljubavi. Sestre su god. 1949. doslovno sve izgubile. Čuvajući karizmu uključile su se u župni pastoral. One su još uvijek na Banjskom Brijegu, a iz ove proširiše se na 5 drugih europskih država. Dvije sestre, Vedrana i Bogdana, misijski djeluju u Ugandi. Bog nas prati na našem trnovitom putu, kćeri Božje ljubavi!
Služavke Maloga Isusa. Sa sestrama Služavkama nadbiskup je Stadler povezan samim utemeljenjem, i to upravo na današnji dan prije 135 godina, tj. 24. listopada 1890. Tada se slavio sv. Rafael arkanđeo. Čestitke Sestrama na ovoj obljetnici, od vratarice do vrhovne glavarice! Stadler se nije nimalo sustezao pozvati u pomoć i Talijanke i Slovenke da pomognu u osnivanju nove Družbe. Jer Crkva ne pozna granicâ. A ono u čemu se Nadbiskup pokaza osobito crkvenim jest njegovo nastojanje da novu Družbu stavi pod izravnu jurisdikciju Svete Stolice. I Družbi se već 1906. dade prvo odobrenje, a 1912. konačno postade papinskoga prava.[2] I sestre Služavke imađahu svoj trnoviti put, čak se i „raziđoše“, poput Pavla i Barnabe (Dj 15,39-40) s naslovima Služavke Maloga Isusa i Služavke Kristove, obje se držeći Stadlerove karizme: prve papinskoga, a druge biskupijskoga prava od 1973. [Pohvalno je da su danas ovdje sve tri provincijalke s vrhovnom glavaricom Anđom i provincijalka Služavki Kristovih]. Splitska je s. Marija SMI misionarila u Ruandi: 1988.-1994., a sarajevska s. Liberija i s. Ana na Haitima: 2014.-2025. Sve tri se vratiše u svoje provincije zbog užasnih ratnih neprilika. Sarajke Boga mole da se što prije vrate na Haiti. [Ne ću otkriti tajnu ako kažem da sam upravo čuo u dvorani da se sestre spremaju na povratak na Haite 4. studenoga. S blagoslovom Božjim!]. Služavke Maloga Isusa najzaslužnije su u promicanju Stadlerova djela pa i za otvaranje i tiho praćenje postupka za njegovu beatifikaciju.
Kušnje i odgoj biskupijskoga klera
Više je velikih križnih postaja u Stadlerovu životu: Župe – svih 36 godina (1882.-1918), Svetojeronimska afera 13 godina (1889.-1902.), političko-moralna afera 5 godina (1910.-1914). Financijska osobito za vrijeme I. svjetskog rata. Mi ćemo samo o prvoj kušnji, o župama:
Župe povjerene franjevcima. Nakon biskupskoga ređenja u Rimu, 20. studenoga 1881., novi se Nadbiskup 3. i 4. prosinca obrati Svetom Ocu papi Leonu XIII. s molbom da nad svim župama u BiH, osim samostanskih, biskupi imaju pravo raspolaganja, kao što je to u drugim biskupijama Austro-Ugarske carevine. Franjevci su upravljali svim župama osim Trebinjske biskupije i Trapističke opatije „Marija Zvijezda“ u Banjoj Luci. I već do tjedan dana, 10. prosinca, Sveta Stolica izdade dekret Cum Providentia kojim to odobri, određujući da Dekret stupa na snagu za godinu dana, u prosincu 1882. A dotle oci franjevci mogu iznijeti dokaze o pravima na župe. To bijaše početak trnovita puta Stadlerova. Jedan anonimni franjevac napisa za Stadlera: „Bosnu nije još ni pozdravio, na fratre je strijele pripravio!“ (str. 197). Stadler, vrhbosanski nadbiskup, i apostolski administrator banjolučki do 1884., bijaše dosljedan, nepopustljiv. Sveta Stolica izdade drugi dekret Cum inter 1883., po kojem Vrhbosanskoj dijecezi pripade 26, Banjolučkoj 9 (svega: 35) župâ, a franjevcima ostade 59. U svemu: 94. (str. 97). Don Mato Drljo izradio je i objavio doktorsku radnju samo o periodu između 1881. (Cum Providentia) i 1883. (Cum inter).[3] Stadler pristade, jer tako odluči Sveta Stolica, a osobito mu bijaše u prilog što je u 4. točki dekreta 1883. stajalo da biskup može od župa povjerenih franjevcima odvajati i stvarati nove koje će biti liberae collationis – na slobodno raspolaganje biskupovo. I Nadbiskup se stvarno dade na osnivanje novih župa. Franjevci to nastojahu osporiti, i na najvišoj razini pri Svetoj Stolici, osobito 1893., ali bezuspješno. Sveta Stolica i 1896. odluči kao i 1883., tj. novoosnovane župe, bez obzira od kojih se župâ cijepale, jesu na slobodno raspolaganje biskupu, i redovnici nemaju pravo na njih. Uostalom župe se redovnicima povjeravaju, a nisu njihovo vlasništvo!
– U svemu ovome rješavanju Nadbiskup se pokaza kao pravedan pastir koji nastojaše dijecezanskomu kleru osigurati osnovnu egzistenciju i djelovanje prema odlukama Svete Stolice. I ništa ne poduzimaše bez Apostolske Stolice koja mu bijaše kriterij u odlučivanju. Da ne bijaše pravedan pastir, zar bi mu Kongregacija za kauze svetih otvorila postupak beatifikacije 2008. godine?
To je početak rješenja problema, ali i početak trvenja koja na svoj način, u nekim dijelovima BiH, traju do danas.
Odgoj i obrazovanje povjereno isusovcima. Već 1882. nadbiskup Stadler osnova malo sjemenište s gimnazijom od 8 razreda u Travniku i sve povjeri članovima Družbe Isusove s kojima nikada nije imao zategnutih odnosa. Njih dobro poznavaše iz svoga 7-godišnjeg boravka u Germanicumu i filozofsko-teološkog studija na Gregorijani. U Mostaru je biskup franjevac Paškal Buconjić od 1882., a u Banjoj Luci fra Marijan Marković od 1884. Valja istaknuti jednu dosjetljivu isusovačku praksu u Travniku. Upoznavši mentalitet franjevaca, koji su nerado gledali na nastanak i rast biskupijskih kandidata, rektor sjemeništa nije se obraćao župnicima franjevcima, nego učiteljima katolicima u pojedinim župama. Učitelje su molili da im dostave molbe darovitih i pobožnih katoličkih učenika, a oni će, poglavari, za njih tražiti odobrenje od mjesnih biskupa da ih prime u sjemenište za svoje dijeceze (Sluga Božji, Petar Barbarić: 1889.-1897., od 2016. Časni Sluga Božji).[4] Nadbiskup 1882. isusovcima povjeri odgoj i srednjoškolsko obrazovanje sjemeništaraca u Travniku, a bogoslova u Sarajevu (od 1890. bogoslovi su bili u Travniku, a od 1893. u Sarajevu).
Statistički podatak. U vrijeme Stadlerova episkopata od 36 godina (1882.-1918.). svećenikâ, koji prođoše kroz Travničko sjemenište ili barem kroz Sarajevsku bogosloviju, ne računajući priključenja iz drugih dijeceza ili iz sekulariziranih redovnika [trapista, franjevaca i isusovaca] bijaše 76 u Sarajevu,[5] 30 u Banjoj Luci[6] gdje su bila dva biskupa franjevca jedan za drugim: Marijan Marković (1884.-1912.) i Jozo Garić (1913.-1946.), 8 svećenika u Mostaru[7] gdje također bijahu dva susljedna biskupa franjevca: Paškal Buconjić (1892.-1910.) i Alojzije Mišić (1912-1942.), 3 dijecezanca u Trebinju[8] gdje isti biskupi bijahu apostolski administratori.
Hvala na nazočnosti nadbiskupu Tomi Vukšiću; moj osobit pozdrav i zahvala kardinalu Vinku koji je došao na ovo predstavljanje; msgr. Javieru Camanesu-Forésu, tajniku Apostolske nuncijature u BiH; rektoru Bogoslovije dr. Ivanu Raki; msgr. Pavi Jurišiću, postulatoru, i Medijskom centru Vrhbosanske nadbiskupije, nakladnicima; recenzentima: prof. Agnezi Szabo i prof. don Milenku Krešiću; s. Prezentatorici i svim sestrama SMI koje sve ovo prirediše! Živio Mali Isus!
[1] Namjerno ističemo taj nadnevak jer je u više Stadlerovih biografa neujednačen.
[2] Povijesni pregled djelovanja Družbe u: A. Szabo, JOSIP STADLER. Prvi vrhbosanski nadbiskup i utemeljitelj Družbe sestara Služavki Maloga Isusa, Zagreb, 2015. (Biblioteka „Stadlerov put“, br. 8), str. 85-141.
[3] M. Drljo, Obnova redovne crkvene hijerarhije u Bosni i Hercegovini i pitanje pravnog uređenja župa (1881.–1883.), Sarajevo, 2001.
[4] Vidi M. Perić, Hercegovačka afera, Mostar, 2002., str. 89-90.
[5] Usp. F. Marić, Gdje su oni stali, mi nastavljamo, SA, 2019.. Evo imena: Petar Ajvazović, Anto Alaupović, Dragutin Alaupović, Marko Alaupović (nadbiskup), Ivan Ballian, Jakov Barišić, Josip Barišić, Mato Bekavac, Ambrozije Benković, Antun Buljan, Đuro Cezner, Dragutin Čelik (biskup), Alfonzo Čolić, Ivan Dolinac, Josip Divić, Ilija Dominović, Ferdinand Duić, Ivan Dujmušić, Marijan Džoić, Nikola Đebić, Stjepan Ezgeta, Anđelko Franjičević, Josip Fuks, Ladislav Gagulić, Mato Gašparević, Franjo Gavrić, Ilija Gavrić, Mihajlo Glasnović, Augustin Halili, Ivan Jablanović, Antun Jović, Antun Jurić, Stjepan Kočiš, Franjo Kopić, Franjo Kovačević, Ivan Kulier, Juraj Majetić, Marko Majurić, Franjo Malešević, Stjepan Marković, Tadija MIhačević, Nikola Mlakić, Antun Mohorić Franjo Momčinović, Marko Nedić, Augustin Nikić, Nikola Odić, Stjepan Oršić, Ivan Papić, Stjepan Pašalić, Mato Pezer, Ivan Peško, Josip Posilović, Andrija Predmersky, Stjepan Prgomet, Danijel Pušić, Ivan Rajić, Ferdinand Radošević, Ivan Ribičić, Josip Riffel, Michael Schialli, Josip Skalec, Ivan Subašić, Stanko Šalković, Ivan Ev. Šarić (nadbiskup), Ljudevit Šunjić, Eugen Tvrtković, Marko Tvrtković, Vinko Vernazza, Juraj Veseličić D., Franjo Vymetai, Andrija Vincetić, Kaleb Violoni, Ilija Violoni. Augustin Vrebac, Petar Zubak.
[6] A. Orlovac, Leksikon pokojnih svećenika Banjolučke biskupije, Banja Luka, 2011. Imena svećenika: Ivan Marić, Pavao Pajić, Petar Anđelić, Ivan Martinović, Antun Lacić, Stjepan Pašalić, Juro Pelivanović, Josip Kaurinović, Ivan Filipović, Hermann Düttmann, Božo Ivaniš, Dragutin Muljević, Petar Schumann, Miroslav Hernla, Gerhard Purk, Bruno Vernazza, Paško Škarica, Henrik Hinko May, Ivan Badrov, Josip Kaić, Josip Fiala, Stjepan Lovrenović, Eduard Wollmann, Nikola Kaić, Stjepan Kulušić, Ljubomir Nikolić, Ivan Vlašić, Waldemar M. Nestor, Stjepan Pavlović, Mato Baković, Marijan Blažević, Nikola Tojčić, Dragutin Bandić, Božo Šimleša, Nikola Bilogrivić, Ivan Stemmen, Ivan Kulier.
[7] Usp. R. P., Kriste, budi im život Ti!, Mostar, 2021. Ovo su imena: Marijan Kelava, Nikola Jurić, Tadija Božić, Andrija Aničić, Ante Bakula, Andrija Majić, Božo Pehar, Marko Zovko.
[8] Isto, Imena svećenika: Marijan Vujnović, Ivan Raguž, Ivan Maslać.
Izvor: Crkva na kamenu
