Kad je Gospodin naš Isus Krist onomad došao na drugu obalu Galilejskoga mora i uspeo se na goru, podigao je oči i vidio mnoštvo naroda koje je išlo za njim. A Pasha bijaše blizu. Pa je upitao gdje bi se moglo kupiti kruha da jedu ovi ljudi. To je rekao samo da iskuša učenike, jer je znao što će učiniti. Poznato nam je, naime, da je potom, nakon što su ljudi posjedali, umnožio pet ječmenih kruhova i dvije ribe što ih je među njima imao jedan dječak, pa je svima bilo do sita i još je ostalo. Ovo jest bilo jedno od Isusovih čuda s Božjom porukom o kruhu života, ali je i priča o Isusovu ljudskom milosrdnom srcu. On je vidio da je narod gladan i sažalio se nad njim i želio ga je nahraniti “materijalnim”, “opipljivim” kruhom kakav je čovjeku i potreban da bi preživio. A poznat nam je i onaj Isusov susret sa Samarijankom na Jakovljevu zdencu u Sikaru. Iako se isprva začudila, nakon što Ga je susrela i čula i u svom srcu, sasvim sigurno bila je spremna zahvatiti svojim vrčem i dati mu piti. A i ostavila je pokraj zdenca svoj vrč kad je pohitala u grad prenijeti svoj doživljaj i poruku.
Priča prva ili priča o milosrdnom udbašu
Kad je barba Tone bio u zatvoru u Lepoglavi zbog pokušaja bijega iz socijalističke totalitarne Jugoslavije na slobodni Zapad i svoje uzničke dane preživljavao pod istim krovom i iza iste bodljikave žice s našim blaženim kardinalom Alojzijem Stepincem, jednoga dana bijaše mu određen premještaj ili kako se to tada izvršiteljskim rječnikom zvalo “prekomanda”. Upućen je na daljnje odsluženje u Lonjsko polje. Tu je dobio i radni zadatak – postavljanje parketa. Nikada do tada to nije radio niti je to znao raditi, ali nalog je određen i ” druže zatvoreniče, izvrši!” Snalazio se kako je znao i umio. Tako ga jednoga dana zapadne i da ode postavljati parkete u jedan stan u Beogradu. Stan komforan, dobro namješten, u luksuzu je bio daleko iznad stanova i kuća u kojima se kretao barba Tone, ali i nekako daleko od vizija i priča kojih se naslušao u danima rata u šumama Gorskoga kotara. Reklo bi se neki gospodski, “kapitalistički” stan. A u stanu bi se uvijek nalazila žena s djetetom. Muž joj je u to doba bivao na poslu, “u službi ” kako je ona govorila. Malo su pričali jer majstor je bio zatvorenik, znao je gdje mu je granica, a ona baš i nije bila pričljiva. Jednoga dana barba Tone se zatekao u stanu, na svom poslu, dok je žena spremala ručak. Tada se, neuobičajeno, s posla vratio i njezin muž. Pozdravio je ženu i dijete, ali i “majstora” u stanu. Barba Tone je odzdravio i nastavio s poslom. Žena je zgotovila ručak i postavila stol za blagovanje. Tri tanjura za njih troje – muža, dijete i sebe. Muž ju je na to upitao što ne stavi i za “čoveka”. “Pa on je zatvorenik, državni neprijatelj, znaš to”, odgovori ona. “Pa šta ako je zatvorenik? Čovek je. Neka jede sa nama.” Žena šutke doda još jedan tanjur, žlicu, vilicu i nož. “Niste trebali”, pristojno i s nakanom nenametanja odgovori barba Tone. “Ajde čoveče, sedi i jedi. Sad je vreme da se jede”, reče domaćin. “A znaš li ti uopšte ko sam ja”, upita potom svoga gosta. “Ne znam”, odgovori barba Tone. “E, pa, vidiš, ja sam šef UDBE ovoga regiona”, pojasni domaćin. A barba Tone se u tom času sjeti svoje obitelji, večernjega ružarija i večere u kojoj je bila prva proljetna salata začinjena poprženom slaninom. Ako je bilo i jaje, to je bila gozba. Sjeti se i zlatno-crvenih zraka sunca koje bi u sutonu dana zalazile iza zvonika u Pićnu.
Priča druga ili priča o milosrdnom Mladenu
Mladen je čovjek dobra srca. Svi koji ga poznaju, znaju to. Od djece, žena, muškaraca, nonica i nonića do pasića i ptičica. Od pomoći susjedima u nevolji, do pomoći na cesti neznancima. Nekako me podsjeća na onu Samarijanku. Jednom je tako iz svoga Labina išao po nekoga u zračnu luku u Veneciju. Bilo je to jednoga jutra nakon što se vratio iz noćne smjene. Naravno, cijele noći nije spavao, ali ni jeo, a nekako ni jučer nije stigao jesti jer proveo je dan s ocem po ambulantama, pa je pred jutro već počeo pomalo osjećati glad. Znao je da će mu njegova bolja polovica spremiti dobar, sočan sendvič za put i sok, ali i finu bijelu kavu u termosicu. Kako ne bi kasnio na dolazak zrakoplova u Veneciji, nije ni išao s posla kući, nego ga je supruga čekala na raskrižju, dala mu poputbinu i on je krenuo dalje. Bilo je to negdje krajem proljeća kad šparoge počinju završavati svoju sezonu. A on ih obožava. Njegova draga spremila mu je upravo njih u kajgani, s malo pršuta, pa onako mekanu fritaju još toplu u pola štruce kruha. Ma nema boljega jela. To su posljednje ove godine i jedva čeka da se negdje načas zaustavi i u slast pojede. Već je bio prilično gladan. Dosta ih je on nabrao i ove godine, ali vole ih njihova djeca, pa prijatelji, pa njemu najzad skoro nije ostalo ništa. “Ma nema veze, nauživat ću se u ovima”, pomisli Mladen, baš u trenutku kad ispred sebe na kraju duljega zavoja, pokraj ceste ugleda par stopera. Mladić i djevojka, ne baš urednih frizura ni odjeće, s naprtnjačama i desnim palcem u zraku. Mladen ne bi bio Mladen kada ne bi stao. Odmah je shvatio da su stranci. Kako su ušli, tako mu je djevojka svojom gležnjačom slomila kišobran na podu. Nema veze. Probaj ovako, probaj onako, najzad na engleskom. Eto, idu do granice kod Buzeta. “Kud će tamo, pa tamo je samo šuma”, pomisli Mladen. Stigoše do granice, pa ih Mladen upita da li zaista tu žele izići ili bi i dalje s njim. Naravno, idu dalje. A njemu su se već crijeva grčila od gladi, možda još i više od pomisli na onaj fini sendvič u torbi. Putnici su zijevali. Izgledali su neispavani. “Jeste li žedni”, upita ih. Jesu. “Biste li popili bijelu kavu?” Još kako. “Zacijelo ste gladni?!” S osmijehom kimnu glavama, a mladiću se prospu umjetne pletenice po ramenima. Djevojka je bila poluobrijane glave s gotovo više naušnica po licu, ušima, nosu i usnicama nego kose na glavi. “Što je s tom mladeži”, pomisli on, “ili su nekad žene bile ljepše ili ja starim”. “U torbi iza mojega sjedišta imate sendvič. Uzmite.” Nije trebao dva puta reći. S nekom tihom radošću, dok mu je krulilo u trbuhu, gledao je u retrovizoru kako su dvoja mlada nepoznata usta halapljivo tamanila divne Božje plodove. Odoše ovogodišnje. “Uf, ma son lacan”, konstatira Mladen u sebi.
Davorka Smoković
Izvor: Crkva na kamenu
