Don Luka Brković: U službi Bogu i čovjeku
Priredili: Franjo Topić i Ljubomir Lukić, Napredak, Sarajevo, 2021.
U srijedu, 11. svibnja bila je u Mostaru, u nizu manifestacije Proljeće Matice hrvatske, prezentacija knjige „Don Luka Brković: U službi Bogu i čovjeku“, koju su priredili F. Topić i Lj. Lukić, a izdao Napredak prošle godine u Sarajevu. Moderator večeri u Galeriji kraljice Katarine Kosače bio je Miroslav Landeka, dopredsjednik HKD Napredak, a prvi predstavljač Ivan Vrljić, tajnik Napretkove podružnice u Mostaru. Govorio je i mostarski biskup u miru Ratko Perić.
Donosimo biskupovo izlaganje:
Ne znamo kada je Luka u mnogočlanoj katoličkoj obitelji Ive i Ruže u Rostovu kod Novoga Travnika osjetio duhovni poziv, kada se svjesno opredijelio za put prema odgovornu svećeništvu: možda čitajući neku nabožnu knjigu? Ili gledajući nekoga uzorna sjemeništarca, bogoslova? Slušajući vatrenu propovijed na nekoj Mladoj Misi? Sva obitelj duhovno pobožna, ćudoredno zdrava, intelektualno nadarena. Bog zna nagraditi takve obitelji i darom svećeništva. Svećenik je uzvišeno, cijenjeno i vertikalno zvanje. Kazuje ljudima da postoji i jedna egzistencija koja nije zemaljska. Rostovo ili Radostovo spominje se 1516., prije 500 godina. U katoličko-crkvenom pogledu najprije od 1858. djeluje kao kapelanija župe Gornje Skoplje, a od 1862. kao župa. Eto ravno 160 godina. U župu Rostovo dolazili su povremeno isusovci iz Travnika od 1882. nadalje. Ostavili zapamtljivu uspomenu. I dok u župnoj crkvi, koja je sagrađena 1890., neki isusovac između dva rata propovijeda o Isusu, možda ona djevojka Ruža u sebi govori: E, ako se ikada udam i imadnem sina, voljela bih da bude kao ovaj Isus: plemenit, nesebičan, razborit, pametan.
Prigodom takvih uzornih propovijedi o Isusu i u dječaku se spontano rađa želja da i on postane svećenik, isusovac. I evo ga: rađa se u Rostovu 1940., školuje se u Busovači 1956., u Bugojnu 1957., u Dubrovniku 1961., u 3. razredu gimnazije, dignut u vojsku u Zagreb. U vojsci tada bijaše više kamiona s prikolicom negoli vozača s položenim ispitom. Luka, spretan i voljan, položi otprve za vozača kamiona, i teorijski i praktični dio, verificirao i na civilnom uredu. Ostao u vojsci ne 24 nego 25 mjeseci, valjda kao nagradno, jer im je trebao vozač Lukina kalibra.
Iz obitelji Brković i druga su dvojica svećenika: pok. fra Ivo, sin don Lukina brata Nike, preminuo kao kapucinski gvardijan u Dubrovniku 2013., i don Zrinko, sin don Lukina brata Ilije, svećenik Splitsko-makarske nadbiskupije, voditelj hrvatske katoličke misije u Dortmundu. Očito je don Luka bio privlačan svećenički primjer i u obitelji.
Bilo je prigode da i Luka ode među ona neka horizontalna zvanja. Da se zaposli kao prvoklasan vozač u tolikim tvrtkama u Zagrebu. Ali on se vraća u Dubrovnik, polaže maturu 1963. i javlja se na studij teologije. – Đakovo bogoslovija 4 godine do ređenja, 29. lipnja 1967. Ovaj nam se don Lukin vozački ispit ukazuje kao osobit talent u službi Crkve, Boga i čovjeka. I u bogosloviji u Đakovu i u bogosloviji u Sarajevu, i kao kapelan i župnik po župama. Svaki je svoj ispit udvostručio, a vozački, položen u vojsci u Zagrebu – ustostručio.
Svoju petu ili pastoralnu godinu proveo je kao mladomisnik u Osijeku, župa Retfala, kod župnika vlč. Antuna Jarma, pastoralca, koji je preminuo prije 10 godina.
Kapelan u Morančanima kod vlč. Mate Ivkića: 1968.-69. (+1993.).
Kapelan na Marin Dvoru u Sarajevu kod Mate Bičvića: 1970.-72. (+1989.)
Ekonom u Bogosloviji: 1972.-1977. Tada smo se i upoznali.
Kapelan u Rankovićima: 1978.-1979.
Župnik u Solakovoj Kuli: 1979.-1986.
Župnik u Čajdrašu: 1986.-1991.
Župnik na Marin Dvoru u Sarajevu: 1991.-2017.
Na tim se mjestima vidio sav raspon don Lukina svećeničkoga i vozačkoga djelovanja.
Od 24 auktora, koja su sudjelovala u ovoj monografiji, šest je svećenika, jedan biskup i jedan kardinal. Njima pripada jedno 80 stranica teksta, po prilici polovica monografije. Prije nego nam oni predstave don Luku, spomenimo i jednoga ugledna laika, koji danas radi u Mostara, dr. Marka Romića, koji je dao prilog od 3 stranice (164-166) uočivši kod novoga župnika don Luke u Solakovoj Kuli tri nove činjenice. Te su se činjenice tako dojmile 12-godišnjega Marka da ih je zapamtio. Dječaci s onih brda – neki išli i po tri sata – sišli na vjeronauk pa, da ne dangube, željeli bi vidjeti jesu li orasi u crkvenom dvorištu prispjeli, te ti Marko, s vjeroučeničkom družinom poče brati i obarati orahe. U tom trenutku pojavi se don Luka iz crkve. Učenici štrecnuše, a novi ih župnik upita: „Jesu li zreli?“ Marko zaključi: Ovaj pratar Luka, župnik na Solakovoj Kuli, nije kao drugi. A do te spoznaje dolaze vjeroučenici i po tome što don Luka u propovijedima u vjeroučenicima stavlja u prave koordinate ono što su oni mislili o svećeniku, o Crkvi. Marku bijaše još interesantnije – druga činjenica – kako pratar Luka lako zapamti nadimke u selu: Tko će upamtiti Bućušu ili Džaltušu ili tko je Baraćin? A don Luka – otprve. I tako ih zove. A najzanimljivije bijaše kada pratar Luka na Barama podiže crkvicu i gradeći je, otkri drugu, staru 17 stoljeća. Staru konzervirao, a u novoj sve pobožnosti prakticirao.
– Don Luka pamti sve osobe po imenu kao što dobar pastir pamti svoje ovce u glavu, po imenu ili nadimku. I one mu se odazivaju.
Kardinal Vinko u Predgovoru veli da je u ovu monografiju utkano „proživljeno vrijeme jednog svećenika kao znak zahvalnosti i kao dar budućim naraštajima“ (s. 6). – *Znak zahvalnosti darovatelju Bogu, ali i svećeniku za sve učinjeno, i dar budućnosti kao primjer svećeničkoga rada.
Biskup Pero (str. 13-16) govori Božjemu puku na don Lukinoj Zlatnoj Misi u Rostovu 2017. ističući da se iznad svega trudio kroz 50 godina dovikujući čovjeku da bude čovjek, a za to je “smisao i snagu crpio iz vjere da je Bog čovjeka, svakoga čovjeka do smrti na križu ljubio i na vječnu gozbu života pozvao“. Tu je temeljnu istinu naviještao i svjedočio „težacima i drvosječama na Solakovoj Kuli i akademicima, liječnicima i profesorima sa sarajevskoga Univerziteta na Marijin Dvoru“ (s. 14). – *Razumije se da je pritekao u pomoć svakomu čovjeku samo je li mogao.
Msgr. Mato Zovkić (str. 17-30) vidi osobit primjer don Lukin u tome što sa svršetkom bogoslovnoga studija nije prestao čitati i proučavati filozofsko-teološku literaturu, nego je nastavio i školski i privatno usavršavati se u tome, ne samo do diplome nego i do magisterija, bez konkretna plana neke buduće karijere i katedre. – *Bog je čovjeka stvorio tjelesno savršena, i u majčinoj utrobi i na kraju njegova stoljetna života, ali duševno pod zakonom razvoja uza suradnju s čovjekovom slobodom i pameću. Ima Bog svoj plan, ali treba ga pogoditi po molitvi i poniznosti.
Preč. Božo Odobašić na svojih 14 stranica (81-95) raščlanjuje svećeničko pastoralno i kulturno djelovanje svoga kolega s kojim se pozna iz bogoslovijskih dana. Čini se sržna ova don Božina rečenica o don Luki: „Na sva je kulturna događanja stizao a da duhovnoj usluzi vjernika ništa nije manjkalo. Sa svima dijalogizirao, s muslimanima i onima iz političkih organizacija, onima u vlasti, za sve imao srdačnu i prijateljsku riječ. Sve je u svoj župni dom dozivao, sve bi častio i sa svima o svakodnevnim događanjima raspravljao i dakako davao svoje prijedloge za rješavanje tekućih problema, kako u župi, tako i u gradu, i šire“ (str. 92). – *Stiže i na bogoslužna slavlja i na kulturne manifestacije. Jednom rukom pozdravlja marindvorsku župu sv. Josipa, drugom pozdravlja grad Sarajevo. Službeni suzdržani odnos spušta na ljudsko čašćenje čašom rakije.
Msgr. Franjo Topić svoj članak „Don Luka Sarajevski“ (str. 87-105) završava ovom rečenicom: „Na kraju podsjećamo da je Napredak dao vlč. Luki nekoliko priznanja…“ (str. 105). – *Ipak čini mi se da je ova monografija, koja je djelo zauzetih priređivača, msgr. Topića i Ljubomira Lukića, najdugotrajnije priznanje, trajnije od mjedi, i u povodu njegove Zlatne Mise, i 80. godišnjega života, i 120. obljetnice Napretka u BiH. Monografija je glas, zvuk, kažiprst, a don Luka je svećenik koji je 50 godina podnosio teret i žegu dana u čast Bogu i na dobro čovjeku.
Vlč. Ivica Mršo (str. 41-46) napisao je svoj osvrt koji bi se mogao sažeti u ove njegove riječi: „Nije tajna da je don Luka imao brojna poznanstva, pa čak i prijateljstva, posebice u Sarajevu, od akademskih krugova pa sve do visoke politike od međunarodnih do domaćih. Godilo mu je i volio je don Luka to društvo i takva druženja. A čini mi se da su oni više voljeli njega. No, najvažnije, don Luka ta široka i šarolika poznanstva i prijateljstva nije koristio ni zlorabio za sebe i svoju promociju, za svoju osobnu korist, nego isključivo kao sredstvo i polugu kako pomoći drugom čovjeku u potrebi, od đaka i studenta do radnika i starca. Usprkos i unatoč poznanstvima i drugovanju s poznatima i moćnima, nije don Luka zaboravio običnog i malog čovjeka.“ I uglavnom je i uspijevao od upisa u škole i na fakultete do povratka imovine, liječenja i zapošljavanja. A kolikima je pomogao i uredio crkveni status, od nekrštenih do nevjenčanih, valjda samo don Luka zna“ (str. 44). – *Negdje je zapisano da je 500 odraslih krstio (str. 10).
Vlč. Mario Bernadić u svome prilogu prikazuje jedno praktično rješenje s obzirom na slavlje sv. Mise zadušnice: „Dođu tako ljudi koji inače ne idu u crkvu, pa niti što znaju reći, ni što odgovoriti, pa neugodno svećeniku, neugodno njima. Stoga je don Luka redovito ovakve mise pridruživao onim redovitim svakodnevnim misama na župi, pri čemu je jedan svećenik prikazivao zadušnicu, a onaj drugi redovitu misnu nakanu. Istina je da jedan ovakav model zahtijeva ponešto više strpljenja i snošljivosti od vjernika, no na taj način se omogućuje da misa stvarno bude misa, i molitva stvarno molitva, misleći pri tome prvenstveno na onu zadušnicu“ (str. 34). – *I odavši Bogu slavu, zadovoljan župnik, radosna rodbina pokojnika, mirni redoviti vjernici na sv. Misi, zadovoljan misnik redovite misne nakane. Jednim rješenjem dignuto deset problema, i povećana slava Božja.
Fra Ivan Šarčević (str. 47-53) prikazuje oba krila don Lukina djelovanja, i svećeničko i humano: „Don Luka je zacijelo obavljao svoje redovite župničke poslove, od slavljenja misa, sakramenata, držanja vjeronauka, raznih poduka u vjeri, preko administrativnih poslova župe sve do obnove crkve, osobito do njezina unutarnjega uređenja. No, don Luka je i simbol onoga čime se mnogi sarajevski, ali i bosanski vjernici i građani različitih konfesija i narodnosti rado ponose. On je simbol bosanskog i sarajevskog Božjeg službenika: otvoren, tolerantan, pravedan, susretljiv, ùpîtân, obziran, koji se s poštovanjem odnosi prema ljudima drugih vjera, solidaran bez diskriminacije“ (str. 51). – *Ponovimo ove dvije karakteristike: otvoren, evanđeoski otvoren, zna reklamirati Isusovo Evanđelje: da ljudi vide vaša dobra djela i slave Oca vašega na nebesima, a pri tome vazda i svuda obziran, tj. uviđavan, pun razumijevanja i poštovanja prema drugomu.
Zaključak: Don Luka je stabilan čovjek, uporan katolički svećenik, uravnotežen sugovornik, uviđavan pomoćnik, obziran suradnik, uspješan voditelj. Čestitke!
Izvor: Crkva na kamenu
