8. svibnja

Blaženi Alojzije, sretan ti rođendan!

Foto: IKA – Laudato

Dr. Stjepan Razum, svećenik Zagrebačke nadbiskupije, doktorirao iz crkvene povijesti na Gregorijani 1995., voditelj Nadbiskupijskoga arhiva u Zagrebu, suurednik hrvatske književne smotre Marulić, objavio je osvrt pod naslovom: “Svi hrvatski biskupi i nadbiskupi stali su na stranu sotone, a protiv Boga”, Hrvatski tjednik, 23. travnja 2020., str. 14-17. Neka se drugi osvrću na naslov i sadržaj, a ovdje bih priložio neke refleksije o zadnjem stupcu pri svršetku, gdje o blaženom Stepincu, kojemu je danas, 8. svibnja, 122. rođendan, osvrtnik piše ovako: “Kada je papa Ivan Pavao Drugi 3. listopada 1998. u Mariji Bistrici proglasio blaženim Alojzija Stepinca, on je to učinio ovim riječima: ‘Mi, udovoljavajući želji našega brata, zagrebačkoga nadbiskupa Josipa Bozanića te brojne druge braće u biskupstvu i mnogih vjernika, pošto smo razmotrili mišljenje Zbora za proglašenje svetih, našom apostolskom vlašću dopuštamo, da se sluga Božji Alojzije Stepinac od sada naziva blaženim i da se svake godine na dan njegova rođenja za nebo, desetoga veljače, može slaviti njegov spomendan na mjestima i na način, kako je to određeno kanonskim propisima’ (“Papa Ivan Pavao II. govori Hrvatima”, Zagreb, 2011., str. 360). Iz ovoga mjerodavnoga štiva jasno proizlazi samo dvoje: (1.) Stepinca možemo nazivati blaženim i (2.) godišnje možemo slaviti njegov spomendan, i ništa više. Papa nije rekao, dopustio ili naredio, da mu se molimo, da mu prinosimo kâd, da išćemo njegov zagovor, njegovo posredništvo i slično. Ništa od toga.”

– To što velečasni tvrdi nije istina! Dr. Razum ne zaključuje, kako bi se logično očekivalo, da sv. Ivan Pavao II. u činu beatifikacije domaću Crkvu izričito upućuje da se Stepinčev spomendan slavi “na mjestima i na način, kako je to određeno kanonskim propisima” te da potpisnik članka konkretno upozori na te odredbe. Ne. On radije izravno zanemaruje kanonski propis 1187 koji glasi: “Dopušteno je javnim štovanjem častiti samo one Božje sluge koji su vlašću Crkve uneseni u popis svetaca ili blaženika”. A kardinal je Stepinac vlašću Crkve unesen u Popis blaženika na temelju priznata mučeništva. Stoga pripada mu čašćenje javnim štovanjem! Javno častiti znači zazivati određena blaženika da se za nas moli kod Boga, utjecati se blaženiku u zagovor kod Gospodina, izvora svakoga dara i dobra. Spomenimo usput da je čašćenje svetaca počelo od prvih vremena Crkve, od apostola mučenika i drugih kršćanskih svjedoka koji su krv svoju prolili za Krista. Njima pripada samo čašćenje, a Isusu Kristu Bogočovjeku puno klanjanje.

Dr. Razum tvrdi: “Papa nije rekao, dopustio ili naredio, da mu se molimo [tj. Stepincu], da mu prinosimo kâd, da išćemo njegov zagovor, njegovo posredništvo i slično. Ništa od toga”.

– To nije istina! Velečasni, koji je možda i sam bio u koncelebraciji na dan beatifikacije u Mariji Bistrici 1998., izravno zaobilazi Zbornu molitvu mučenika koju je Papa, odmah nakon proglašenja, izgovorio u svetoj Misi u čast blaženoga Stepinca: “Svemogući vječni Bože, ti si svom blaženom Alojziju biskupu pomogao da se za pravdu bori do smrti. Daj nam po njegovu zagovoru iz ljubavi prema tebi podnositi sve protivštine…”. Zar može kristalnije od toga?! Ako je to Papa, prvi, osobno, pred 70 biskupa, 1000 svećenika i gotovo pola milijuna nazočnih vjernika molio, zar time nije rekao, dopustio i preporučio da i drugi slično mole na mjestima i na način kako to propisuju zakoni Crkve? Papa ne može “narediti” da se neki svetac ili blaženik mora štovati, jer to čašćenje nije zapovjedno nužno za vječno spasenje, ali, ako je već beatificiran ili kanoniziran, može narediti kako ga treba štovati. Sveti je Otac pokazao primjerom.

– Vlč. Razum izravno omalovažava ono što je u svojoj propovijedi u Mariji Bistrici sveti Ivan Pavao II. istaknuo, tj. da je Blaženikova “smrt uzrokovana dugotrajnim patnjama, koje je podnio: zadnjih je petnaest godina njegova života bilo obilježeno neprekinutim nizom zlostavljanjâ posred kojih je odvažno izložio vlastiti život radi svjedočenja za Evanđelje i za jedinstvo Crkve”.[1] Kako to da toliko mučeničko svjedočenje blaženoga Alojzija za Kristovo Evanđelje i za Crkvu Božju nema učinka kod Boga koji inače nagrađuje onoga koji čašu vode pruži drugomu u Kristovo ime? (Mk 9,41). Velečasni izravno zapostavlja riječi o zagovoru koje je Papa izgovorio nakon prethodna prikaza patničkoga svjedočanstva zaufano se moleći Blaženiku: “U njega [bl. Stepinca] danas s pouzdanjem upiremo svoj pogled ištući njegov zagovor“.[2] Kako se vlč. Razum tako olako odriče svoga pamćenja?! Zašto nije u istoj knjizi koju citira pogledao rečenicu kojom Papa ište zagovor blaženoga mučenika Stepinca?

– Dr. Razum izravno zanemaruje zakon Crkve, kan. 1186, koji precizira: “Da bi poticali posvećivanje Božjega naroda, Crkva preporučuje osobitom i sinovskom čašćenju vjernika Blaženu Mariju vazda Djevicu, Božju majku, koju je Krist postavio majkom svih ljudi, i promiče istinsko i vjerodostojno štovanje drugih svetaca čiji primjer vjernike izgrađuje, a zagovor štiti.” Papa je, dakle, u Mariji Bistrici i rekao i dopustio i preporučio da se postupa onako kako Crkva čini i kako je propisala u svojim zakonima. Zašto vlč. Razum na taj način temeljito tu istinu ignorira, neshvatljivo negira i svoj ugled povjesničara nerazumljivo degradira?

– Dr. Razum izravno i nedostojno ismijava štovanje i zagovor svetaca metaforom o folkloru: “Samo takva molitva, ispravna molitva, kako nas je naučio Isus Krist u Svetome pismu, može doprijeti do Boga i po kojoj ćemo primiti uslišanje. Sve ostalo obični je i opterećujući folklor, kao što je obično ‘nazdravičarstvo’ ono kad pojedini biskupi svoje propovijedi završavaju ‘po zagovoru’ ovoga ili onoga svetca”. Velečasni, dakle, ne samo dvije tisuće godina zakonito čašćenje svetaca u Katoličkoj Crkvi naziva folklorom, nego i onih nekoliko stotina crkava i kapelica u svojoj Zagrebačkoj nadbiskupiji, koje su naslovljene na Gospu, apostole, mučenike, crkvene naučitelje, utemeljitelje crkvenih redova, a neke i na domaće svete: sv. Nikolu, sv. Leopolda, sv. Marka, i blažene: bl. Augustina, bl. Alojzija…, smatra običnim nazdravičarstvom. E ta mu metafora o folkloru i nazdravičarstvu nije ni razumna ni razumljiva! Ni normalna ni moralna! Zašto?

– Dr. Stjepan Razum, crkveni povjesničar i arhivist, nazivajući “običnim i opterećujućim folklorom” i “nazdravičarstvom” molitveno zazivanje nebeske zaštite svetaca kod Boga, izravno se obrušuje na Drugi nicejski koncil na kojem je 787. godine sudjelovalo 350 biskupa, uključujući i dvojicu Papinih izaslanika, i koji je samo zato održan da obradi, obrazloži, opravda, očuva i službeno objavi štovanje svetaca protiv onih palislikâ – ikonoklastika svoga vremena.[3]

– Dr. Stjepan Razum, povjesničar i arhivist, izravno napada nauk Tridentskoga koncila koji 1563. godine određuje: “Sveti sabor zapovijeda svim biskupima […]: da ponajprije marljivo poučavaju vjernike o posredovanju i zazivanju svetaca, o štovanju relikvija i o zakonitoj upotrebi slika, učeći ih, da sveci kraljujući zajedno s Kristom Bogu prinose svoje molitve za ljude; da je dobro i korisno ponizno ih zazivati i utjecati se njihovim molitvama i njihovoj pomoći kako bi izmolili dobročinstva od Boga […]; da bezbožno misle oni koji niječu da bi trebalo zazivati svece koji u nebu uživaju vječno blaženstvo“.[4] Evo Trident naziva “bezbožnim” mišljenje koje vlč. Razum propagira!

– Dr. Stjepan Razum, povjesničar i arhivist, izravno obezvrjeđuje Drugi vatikanski koncil, i njegovu dogmatsku konstituciju Lumen gentium iz 1964. godine koja naučava: “A za apostole i Kristove mučenike koji su, prolivši svoju krv, dali najveće svjedočanstvo vjere i ljubavi, Crkva je uvijek vjerovala da su u Kristu tješenje s nama spojeni, ujedno ih je s Blaženom Djevicom Marijom i sa svetim anđelima s osobitim osjećajem štovala i pobožno prosila pomoć njihova zagovora“.[5] Pa ili je Crkva ovdje ovako teško zastranila, a znamo i vjerujemo da nije i ne može zaći s puta ni u ovoj ni u drugim istinama naše svete vjere – ili se velečasni Razum javno odriče svoga zdrava razuma i svoje cjelovite katoličke vjere?

– Dr. Razum, konačno, ovakvim svojim pisanjem izravno udara na članak katoličke vjere o “općinstvu svetih”. Naime, ako Katolička Crkva, na temelju Svetoga Pisma i Tradicije naučava da je ne samo dopušteno, nego dobro i korisno moliti za pokojnike da prispiju u mjesto osvježenja, svjetlosti i mira, koliko li je dopuštenije, bolje, korisnije i uslišanije da Sveti i Blaženi mole Boga za nas ljude da ne dopadnemo čistilišnih muka, nego da na zemlji u Božjoj milosti živimo i skrušena srca umremo.

Zaključno: Svemogući vječni Bože, po zagovoru blaženoga mučenika biskupa Alojzija Stepinca, podaj našemu subratu Stjepanu, svećeniku, da vjeruje s obzirom na svete i blažene Tvoje da nam je “njihov život primjer, njihov zagovor pomoć“, kako i sam izgovara u Predslovlju Svetih. To Te molimo po Gospodinu našemu Isusu Kristu…

Blaženi Alojzije Mučeniče, zagovaraj nas i štiti, posreduj i moli Boga za nas!

Ratko Perić, biskup

___________________________________

[1] Z. Filipović (prir.), Sveti Otac Ivan Pavao II. U pastirskom pohodu Hrvatskoj 2.-4. X. 1998. Zagreb, M. Bistrica, Split, Solin, Zagreb – Sarajevo, 1999., str. 54.
[2] Isto, str. 57.
[3] DS, 600.
[4] DS, 1821.
[5] LG, 50.

Izvor: Crkva na kamenu