Možda će netko ova moja razmišljanja nazvati pametovanjem uskogrudne osobe koja nema nikakvo formalno obrazovanje iz teologije, koja ne razumije stvari o kojima je riječ, a usuđuje se o njima pisati. Ali neka mi takvi oproste jer pišem o onome o čemu razmišljam kao obična vjernica i bez ikakvih osobnih interesa u svemu, no iz ljubavi prema katolicizmu kojem pripadam, u kojem se događaju promjene koje ne razumijem. Vodi me želja za istinom pa, ako krivo vidim, molim pomoć onih kojima su stvari jasne da mi pomognu razumjeti nejasnoće, osloboditi se mogućih zabluda i (ne)ispravne logike koja me vodi.
O čemu je riječ? O Priručniku za svjetsku Molitvenu osminu 2017., koji je napisan za ekumensku molitvu za jedinstvo kršćana. Napisali su ga članovi Radne zajednice kršćanskih crkava u Njemačkoj (AKC) na poziv Papinskoga vijeća za promicanje jedinstva kršćana i Povjerenstva “Vjera i ustrojstvo” Ekumenskoga vijeća Crkava. Od 10 navedenih članova 2 su katolici, 1 pravoslavac, ostali evangelici i reformirani, od toga 3 žene (dvije “župnice” i jedna “pastorica”). I ne bih uopće gledala tko su autori teksta da nisam u njemu osjetila izrazito protestantski duh.
Evo za primjer nekih rečenica: “Materijali služe temeljnim zahtjevima Molitvene osmine i istovremeno se shvaćaju kao doprinos obilježavanju Lutherove Reformacije” (str. 18).
“Veliki reformatori poput Martina Luthera, Ulricha Zwinglija i Jeana Calvina, kao i mnogi koji su ostali katolici, poput Ignacija Loyolskog, Franje Saleškog i Karla Boromejskog, nastojali su provesti obnovu u zapadnoj Crkvi” (str. 73).
Iako se sve nastoji utemeljiti na motu “Pomirenje – ljubav nas Kristova obuzima” (2 Kor 5,14-20), pa se suglasnošću članova Radne zajednice spomen na Reformaciju (500. obljetnicu prošle godine) hoće u ekumenskoj zajednici obilježavati kao blagdan Kristov, jer nas On pomiruje svojom žrtvom, i nastoji se izbjegavati povijesno preispitivanje, jer očito da i dalje svatko ima svoju istinu o tome, mene kao katolkinju zabrinjava predloženo bogoslužje.
Naime, premda podsjeća na Misu strukturom (čitanja, pjesme, priznavanje grijeha, traženje oproštenja, propovijed, otpust), nekako mi se čini da je vješto izbjegnut Onaj koji je temelj svakoga jedinstva i pomirenja. Možda se išlo na kompromis da bi se postiglo ekumensko jedinstvo. Zato što je Euharistija i stvarna Kristova prisutnost najveća razlika između katoličkoga i protestantskog bogoslužja. Ali kompromis je u ovome nedopustiv, a predloženo bogoslužje više sliči na psihološku radionicu ili kazališnu predstavu, nego na kršćanski obred. O čemu se radi?
Koji je smisao toga obreda, kažu sastavljači u ovim rečenicama: “Sabiremo se u Isusovo ime i pjevamo psalme i pjesme na hvalu čudesnih djela Božjih. Ispovijedamo grijeh raskola i njegove posljedice i molimo oprost. Navještaj riječi u središte stavlja pomirbeno djelovanje Kristovo. On je umro za sve (usp. 2 Kor 5,14). Vjernici na tu radosnu vijest odgovaraju prihvaćajući poziv da budu službenici pomirenja” (str. 26).
Svaki se obred, svako bogoslužje temelji na simboličnim radnjama pa tako i ovo (dio tih radnji inspiriran je padom Berlinskoga zida, prema priznanju samih autora): “Nakon kratkog uvoda biva podignut zid koji simbolizira grijehe i podjele koji se navode u ispovijesti grijeha. Zid ostaje za vrijeme bogoslužja do dijela ‘U vjeri odgovoriti – pomirenje živjeti’. Tek tada se kamenje zida preslaguje u križ. Za ovu će simboličku radnju, ovisno o veličini molitvenog prostora, biti potreban slijedeći materijal: 12 po mogućnosti što sličnijih kartonskih kutija (npr. od cipela), oblijepljenih pak-papirom. One su ‘Kamenje’. Na prednjoj strani oblijepljene kutije krupnim slovima ispisane su riječi: bezosjećajnost, mržnja i prezir, klevete, diskriminacija, progon, razoreno zajedništvo, netolerancija, religijski ratovi, raskol, zloporaba moći, samodostatnost i oholost. Pri svakom priznanju pojedinog grijeha naprijed se nosi odgovarajući kamen te postupno nastaje zid. Gdje je smisleno i moguće mogu kod molitve vjernika biti spomenuta bolna iskustva koja su povezana s mjestom na kojem se održava bogoslužje. Nakon trenutka tišine osoba koja je donijela kamen moli za oprost: ‘Otpusti nam duge naše, kako i mi otpuštamo dužnicima našim’, a nakon nje iste riječi zajedno izgovara i cijela zajednica. Nakon navještaja riječi Božje, koji završava propovijeđu, slijedi molitva za pomirenje. Dok se zid razgrađuje i preoblikuje u križ pjeva se neka pjesma na temu pomirenja ili pak neki himan u čast križa. Preoblikovanje zida neka se odvija svečano i neka se za to predvidi dovoljno vremena, kako bi okupljena kršćanska zajednica pomoću te simboličke radnje osjetila preobražajnu i pomirbenu snagu križa Kristova” (str. 27-28).
Prisutna je i simbolika svijeća: “Nakon vjerovanja mole se četiri molitve vjernika. Nakon svake molitve vjernika tri osobe pale svijeću na velikoj svijeći (npr. uskrsna svijeća) i ostaju stajati u polukrugu uz križ, dok se moli Očenaš. Nakon dijela ‘Poslanje Kristovo’ (‘Primite svjetlo Kristovo…’) 12 osoba sa svijećama predaju svjetlost zajednici, sve dok svi ne budu držali u rukama upaljene svijeće. Bogoslužje završava blagoslovom i otpustom – poslanjem” (str. 29).
Prije Blagoslova i poslanja, kojim bogoslužje završava, a nakon Posvjedočenja pomirenja i molitve Vjerovanja i Očenaša, šesti je dio obreda, pod nazivom: Poslanici umjesto Krista – služitelji pomirenja. Nalog Kristov, gdje predvoditelj izgovara ove riječi: “Svijeća koja gori duboki je ljudski simbol: ona donosi svjetlo u tamu, stvara toplinu, skrovitost i zajedništvo. Znak je za Krista, svjetlo svijeta. Kao poslanici umjesto Krista nosimo to svjetlo u svijet, onamo gdje tama svađe, razdora i raskola otežava zajedničko svjedočenje. Svjetlo Kristovo stvara pomirenje u našim mislima, riječima i djelima. Primite svjetlo Kristovo i nosite ga u tamu svijeta. Budite poslanici umjesto Krista, budite služitelji pomirenja.” A zatim “dvanaest osoba s upaljenim svijećama predaju svjetlost sabranoj zajednici, sve dok svi okupljeni ne budu držali u rukama upaljene svijeće” (str. 56).
Mene zbunjuje u ovome dodatno da je svijeća “duboki ljudski simbol” (svjetlosti, zajedništva, topline), što znači da simbolizira, predstavlja te stvarnosti, a to što je “znak za Krista, svjetlo svijeta” – znači da upućuje na Krista. Velika je razlika između znaka i simbola. Znak je proizvoljan, svima razumljiv. Pri korištenju znakova oznaka i označitelj uvijek ostaju razdvojeni jer su znakovi isključivo informativni, obvezujući, upozoravajući… Dok simboli predstavljaju nevidljivu stvarnost na koju se odnose i s kojom se čovjek preko njih povezuje, imaju duboko djelovanje na dušu i potiču emocionalnu vezu s onim tko im se u vjeri otvara. Ako svijeća nije simbol Krista, nego znak koji na njega upućuje, gdje je onda Krist u ovom bogoslužju?
I može li ovakav oblik bogoslužja voditi u budućnosti nekom obredu koji će biti sasvim prihvatljiv sekulariziranom svijetu u kojem su najvažniji ciljevi: mir, jedinstvo, ljubav, po cijenu da se za njihovo ispunjenje svijet liši istine i ostvari proročanstvo o “grozoti pustoši” na svetom mjestu?
Matija Grgat
Izvor: Crkva na kamenu
