Pred nama je najnovija knjiga biskupa Ratka Perića, koja nosi naslov: Kristove poruke sedmerim crkvama. Podijeljena je zapravo na dva dijela: 1. – “Kristove poruke sedmerim Crkvama” – što su zapravo duhovne vježbe koje je u različitim prigodama Biskup održao svećenicima, bogoslovima i sjemeništarcima; 2. – “Koncilske poruke Crkvi i suvremenom svijetu” – odnosno kratak sažetak Dokumenata Drugoga vatikanskoga koncila (1962.-1965.). U večerašnjem predstavljanju veći će naglasak biti na prvom dijelu, jer je to i temeljni naslov knjige, a drugi samo ukratko, navodeći važnije stvari koje je Koncil donio za život i djelovanje Crkve danas.
Isusove poruke Sedmerim Crkvama u Maloj Aziji spominju se u prva tri poglavlja Knjige Otkrivenja, posljednje knjige Biblije. Iako su poruke upućene konkretnim osobama, “anđelima Crkve”, tj. biskupima i biskupijama tadašnjega svijeta (Efez, Smirna, Pergam, Tijatira, Sard, Filadelfija i Laodiceja), pohvale i opomene koje je, nadahnut Božjim duhom, zapisao sv. Ivan, apostol i evanđelist, tiču se i općega stanja Crkve, i u ono vrijeme (svršetak I. stoljeća), tako i kroz cijelu povijest do danas i kraja svijeta.
Svih sedam nabrojenih maloazijskih Crkava jesu gradovi i naselja u današnjoj Turskoj. Neki se od njih i danas nalaze na istom mjestu kao nekada, neki su udaljeni više kilometara od ondašnjih gradova, a neki su potpuno nestali. U većini danas nema nikakva kršćanskog traga, ni znaka, ni biskupa, ni vjernika, ni svećenika, ni crkve, ni samostana… Godine 1936. fra Petar Vlašić, član Zadarske provincije, posjetio je ove krajeve te je 1938. objavio putopis “Po gradovima apokalipse”, gdje opisuje zatečeno stanje, ne skrivajući tugu za minulim vremenima kada su svi ti prostori bili kršćanski. Nakon svakoga poglavlja, prvoga dijela knjige, donosi se kratak ulomak iz navedena putopisa.
Zašto se u Otkrivenju navodi samo sedam Crkava? Biblijski broj sedam, znak je punine i savršenstva. Stoga Kristove poruke ovim Crkvama tiču se i Crkve u cjelini, a ne samo zajednice na koju je adresirano konkretno pismo. To bi se moglo usporediti i s cjelokupnom riječi Božjom i njezinim značenjem za nas danas. Primjerice, svaki put kada, na našim nedjeljnim Misama slušamo ulomke iz Proročkih knjiga Staroga Zavjeta ili Pavlove poslanice iz Novoga Zavjeta, svjesni smo da se podosta njihova sadržaja koji je zapisan u onom vremenu, može primijeniti i na nas vjernike danas. Riječ je Božja živa i djelotvorna i onda i sada. Isto načelo može se primijeniti i na sadržaj pisama Sedmerim Crkvama.
Svi vjernici, a ne samo oni koji su primili sakrament svetoga reda, čitajući najprije riječ Božju – iz knjige Otkrivenja, a zatim i razmišljanje biskupa Ratka o njoj, mogu ispitati svoju savjest, uočiti najprije ono što je dobro, plemenito i čisto u nama, a onda i svoje grijehe, mane i propuste. Na taj način možemo zadobiti nadahnuće i poticaj od Boga kako ono što je loše u nama ispraviti, te kako se učvrstiti još više u onom što je dobro u nama. To je put svakodnevice svakoga vjernika koji korak po korak vodi prema savršenstvu, odnosno “općem pozivu na svetost”, kako ističe Drugi vatikanski koncil u svojoj dogmatskoj konstituciji o Crkvi – Lumen Gentium.
Svako od sedam poglavlja pisama koja se obrađuju u knjizi (str. 29-119) ima svoju strukturu. Najprije se navodi naslovnik-anđeo Crkve, pastir, navjestitelj Radosne vijesti, koji je odgovoran za povjerenu mu zajednicu. Autor knjige u uvodnu navodi ponešto o svakom gradu s povijesnoga i životnoga gledišta, ali iznosi i neke činjenice i apsurde iz današnjega života (primjerice brojnost nevladinih udruga u Republici Hrvatskoj… str. 76). U svakom pismu, predstavlja se sam Krist sa svojim Božanskim naslovima (npr. Onaj koji drži sedam zvijezda u desnici, Prvi i posljednji, Onaj koji bijaše mrtav i oživje, Svjedok Vjerni i Istiniti…).
Zatim Krist sam pojedinim Crkvama izriče pohvalu (znam tvoj trud, nevolju, ljubav, djela, ne boj se onoga što ti je trpjeti, malena je tvoja snaga a očuvao si moju riječ…), ali pojedinima i prijekore, opomene (znam da nisi studen ni vruć, nego mlak). Krist se ne ustručava ukoriti pojedine predstojnike Crkve, ako su odlutali s pravoga puta, navodeći njihove propuste i moralne bolesti. Isus Krist tijekom svoga zemaljskog života bio je liječnik duše i tijela, stoga i ovdje u svakom pismu predlaže savjete i terapiju kako pojedini nadstojnik treba i mora izići iz bolesna stanja i vratiti se na pravi put (obrati se i čini prva djela, budi vjeran do smrti, čuvaj riječ i obrati se). Na kraju svakoga pisma obećava se zemaljska radost vjernima, ali i obećanje vječne nebeske nagrade svima onima koji ustraju do svršetka u patnjama, progonima i kušnjama (kruna života, novo ime, priznanje pred ocem, vladanje nad pucima…). Svako pismo završava kratkom rečenicom, Isusovim usklikom: Tko ima uho nek posluša što Duh govori Crkvama! – drugim riječima – Blago onima koji moju riječ prihvate i zadrže u svom srcu, životu i radu!
Pismo Crkvi u Efezu (str. 29-45) – Isus hvali biskupa u Efezu na ustrajnosti što se bori protiv onih koji svojim postupcima i sablaznima razaraju zajednicu, te što je otkrio “lažne apostole” koji na kriv način predstavljaju Kristov nauk, onako kako njima odgovara a ne po istini koju je Krist naučavao. Isus kritizira nadstojnika što je izgubio prvi zanos vjere i što je zaboravio na duhovnost, molitvu i još veći vlastiti rast u zvanju. Ne događa li se možda i nama da se nazivamo vjernicima, a da od Kristova nauka i Božjih zapovijedi prihvaćamo samo ono što nama odgovara i što nam se sviđa a ono drugo što nam ne godi odbacujemo i proglašavamo zastarjelim? No Isus upozorava i biskupa, a s njime i sve nas da nikada nije kasno trznuti se iz grješna stanja, vratiti se na pravi put, zamoliti Božje milosrđe i ponovo poći tamo gdje smo stali – hod u vjeri i vršenju dobra. Bog pomaže svakomu tko je u nevolji, ako taj isti želi da mu Bog bude pratitelj i pomoćnik na životnom putu.
Pismo Crkvi u Smirni (str. 46-58) – Biskupa u Smirni Isus hrabri da se ne pokoleba zbog progona Židova, koji su smatrali da čine pravu stvar ako progone kršćane, te da to čine u ime Božje. Sjetimo se da je isto tako djelovao i Pavao prije svoga obraćenja. No, ne može se u Ime Božje drugoga mrziti, proganjati i ubijati ni onda, ni danas. Isus najavljuje svojim sljedbenicima još veće progone, tamnice i kušnje, ali obećava i nagradu – vijenac slave. Svi mi imamo životne kušnje, ali se uvijek treba utjecati Božjoj pomoći i milosti da ih prevladamo. Kušnja ne smije prijeći u napast jer se tada redovito rađa grijeh. Svaki pobožnik, borac i pobjednik u kušnjama prima od Boga proslavu nebesku.
Pismo Crkvi u Pergamu (str. 59-70) – Biskupa u Pergamu Uskrsli Krist hvali što je ostao u gradu iako se zlo proširilo u sve dijelove njegove biskupije i društva. Čini se da su se tomu čak prilagodili i vjernici. Najgore se vjerniku prilagoditi duhu vremena i reći: “Pa to nije nešto strašno, svi to čine. Čovjek se samo snašao…” Zlo se često preruši u prividno dobro. Biskup se mogao odreći Isusova imena i biti kao drugi, popularan i slavan, a nije. Isus ga ipak upozorava što nije bio još odlučniji i djelotvorniji u iskorjenjivanju zla, što je ponekad šutio. I današnji vjernik često šuti kada vidi zlo i grijeh oko sebe – samo da se nekom drugom ne bi zamjerio, iz straha da ne izgubi prijatelja, što je krivo i dvostruki grijeh. Tko namjerno šuti na grijeh drugoga, taj ga i podržava.
Pismo Crkvi u Tijatiri (str.-71-89) – Isus Krist Sin Božji hvali biskupa u Tijatiri za njegovu ljubav, vjeru, služenje narodu, postojanost i napredak u biskupskoj službi, ali kritizira njegovu neodlučnost da još jače, očitije i jasnije upozori na zlo koje mu se događa pred očima, među vjernicima. Na poseban način ovaj biskup, slično kao i pergamski, šutio je na one članove zajednice, koji svojim postupcima navode i druge da čine grijeh, sve u ime slobode. Kršenje Božjega moralnog zakona i zapovijedi, u životu vjernika, ne može se nikad proglasiti slobodom i ljudskim pravom. Koliko god pojedini borci za “prava i slobodu” kao manjina bili glasni u svojim nastojanjima i borbama da nametnu svoje mišljenje onima koji ne misle tako, vjernik treba uvijek slijediti ispravan glas savjesti. Tko se da zavesti i tko podlegne pritisku, osuđen je na propast, a tko ustraje do kraja – vladat će s Kristom.
Pismo Crkvi u Sardu (str. 90-100) – Biskup u Sardu bio je vjeran i poslušan samo na početku svoga djelovanja i službe, a onda je ohladio, postao ravnodušan, sve mu je bilo svejedno, te počeo životariti. Bio je zadovoljan s trenutačnim stanjem te se nije trudio da njegovoj biskupiji bude bolje. Čak su ga neki vjernici pretekli u žaru življene vjere. Nama danas nije dovoljno biti samo formalno vjernik, odnosno primiti sve sakramente od krštenja do vjenčanja u crkvi, nego dopustiti da ti Božji milosni darovi djeluju u nama i po nama, po našim riječima i djelima. Vjera je bez djela mrtva. Vjernik bez svjedočanstva življene vjere u svakodnevnici životari poput biskupa u Sardu. Pozvani smo na budnost i aktivan život po vjeri svakoga dana, da nas smrt i susret s nebeskim sucem ne dočeka nespremne.
Pismo Crkvi u Filadelfiji (str. 101-109) – Biskup u Filadelfiji bio je prosječan biskup, nije se osobno isticao u nekim posebnim darovima i talentima, ali je ostao vjeran Kristovu nauku i njegovu tumačenju do kraja. Poruka nama danas da nije dovoljno biti zadovoljan samo s onim što trenutačno imamo, ovdje i sada, iako nam se čini da je sve to dobro i savršeno, nego treba iskoristiti od Boga primljene darove i talente te ih razvijati, za vlastitu izgradnju i napredak u životu i na plodonosno poboljšanje ljudi i društva u kojem živimo.
Pismo Crkvi u Laodiceji (str. 110-121) – Pastir Crkve u Laodiceji od Krista je optužen za mlakost. Nije bio ni Isusov protivnik, ni gorljivi navjestitelj. Reklo bi se da je bio čovjek koji se prilagođavao situacijama i često mijenjao strane, kako mu je odgovaralo. Krist od nas ne želi površnost, nego cjelovito nasljedovanje njegova nauka i odlučnost. Vjernik uvijek treba prema onom načelu: Znam što trebam i što hoću. Znam što ne ću i ne želim. Nikoga se ne može prisiliti na zlo i grijeh, na prilagođavanje situaciji, ako se na to slobodno ne pristane. Snaga za borbu dobiva se odozgo, prepuštajući se Božjem vodstvu. Svatko tko zapusti redovit molitveno-duhovni život, sakramente, napose sv. Misu, postaje mlakonja, slabić, gubi duhovnu snagu i pomoć od Boga, te se prilagođava grijehu, umanjuje ga i opravdava. Jednom riječju prestane smatrati svoje grijehe i propuste kao nešto što je loše i nepoželjno, te počinje smatrati grijehe svakodnevicom: nikomu nisam nikakva zla učinio, pa to ništa nije strašno i posebno. Lijek je u obraćenju i povratku na prvotan žar zajedništva i prijateljstva s Bogom.
Završna poruka 1. dijela – sa svakim čovjekom, civilizacijom i društvom događa se da se urušava i nestaje ako se Bog i Božji zakoni izbace iz svakodnevnog života i djelovanja.
Koncilske poruke Crkvi i suvremenomu svijetu
Drugi dio ove knjige na oko 120 stranica, donosi kratak sažetak dokumenata Koncila. Drugi vatikanski koncil održao se kroz četiri jeseni od 1962. do 1965. Na njemu je sudjelovalo oko 2.500 biskupa iz cijeloga svijeta, koji su tijekom rada na Koncilu raspravljali, sastavili i objavili 16 dokumenata, koji su prevedeni i na hrvatski jezik, dijele se u tri skupine:
Prva skupina jesu 4 konstitucije ili uredbe, u kojima se iznosi temeljni nauk katoličke crkve: svetopisamski, dogmatski, liturgijski i pastoralni.
Druga skupina jesu dekreti ili odredbe (njih 9) koji nastoje pobliže protumačiti nauk Crkve koji je sadržan i u navedenim konstitucijama, te kako ga primjenjivati među Narodom Božjim tj. pojedinim slojevima Crkve.
Treću skupinu čine deklaracije ili izjave (3), u kojima se iznosi crkveno stajalište prema nekom aktualnom pitanju u društvu i svijetu.
Važno je naglasiti da je cjelokupni nauk II. Vatikanskog koncila nastavak 2000. godišnjeg crkvenog nauka i prakse, te da se Crkva u vrijeme i nakon Koncila još više približila svijetu, kako bi mogla dati svoj doprinos za izgradnju i rast istoga. Iako su se i onda kada se Koncil održavao i dan danas, čuli i čuju glasovi od onih izvana da Crkva i društvo nemaju ničega zajedničkog, te da se Crkva ne smije miješati u društvena zbivanja, nego držati se podaleko, samo u sferi duhovnoga, Crkva nikada neće odustati od svoga temeljnog poslanja: navještaja radosne vijesti spasenja svim ljudima i doprinosa izgradnji svijeta. Crkva je već onda prepoznala znakove vremena te je predvidjela određene društvene promjene koje mi osjećamo danas. Svojim koncilskim naukom i smjernicama, Crkva je željela upozoriti i na opasnosti koje se mogu javiti i ostvariti u društvu, ako se zaboravi na Boga i dostojanstvo čovjeka.
Zaključak. Iako sam u prvotnoj zamisli, čitajući knjigu i pripremajući ovo izlaganje, namjeravao govoriti o svakom dokumentu, barem po jednu bitnu rečenicu, shvatio sam da je to nemoguće. Nije ni moguće sve predstaviti. Svi sažetci, koje je priredio biskup, toliko su bogati i sadržajni te jezgrovito i jasno daju poticaje na razmišljanje kako sav Narod Božji može dati svoj doprinos rastu Crkve, širenju Kraljevstva Božjega i napretku našega društva. Oni koji budu čitali ove sažetke, sigurno će dosta toga novoga naučiti: o biti, službi i poslanju Crkve, ulozi službeničkoga svećenstva i vjernika laika u Crkvi, dostojanstvu svakoga čovjeka i pravu na slobodu vjere i odgoja, ekumenskom i misijskom djelovanju Crkve, ispravnoj ulozi medija. Možda će netko doživjeti poticaj da svoje interese i znanje produbi i čitanjem cjelokupnih dokumenata.
Don Davor Berezovski
Izvor: Crkva na kamenu
