Nakon što su mu dvije godine ranije zabranili nastup na njihovu prestižnom sveučilištu, 23. studenoga 2021. Jordan Peterson konačno je gostovao na Sveučilištu u Cambridgeu. Trenutno najpoznatiji svjetski psiholog, koji je svojim knjigama (12 pravila za život te Iznad reda) osvojio srca i umove milijuna ljudi žednih mudre riječi u ovom kaotičnom vremenu, mnoge je iznenadio. Spomenuto je predavanje objavljeno na Petersonovu službenom Youtube kanalu 7. travnja ove godine. Na nagovor prijatelja pogledao sam ga gotovo mjesec dana kasnije i ostao zabezeknut.
Valja najprije spomenuti kako je Jordan Peterson prilično komplicirana osoba što se tiče njegovih religijskih uvjerenja. Iako njegove knjige i predavanja (osobito u zadnje dvije godine) vrve kršćanskim idejama i porukama, na pitanje „vjeruje li u Boga?“ nikada nije dao jasan odgovor. Štoviše, sam je nekoliko puta rekao da „ne voli to pitanje“. Peterson, naime, nije vjernik u klasičnom smislu riječi, kako to vole diplomatski zamotati brojni mediji. U veljači 2019. godine održao je u Sidneyju predavanje naslovljeno „Tko se usudi reći da vjeruje u Boga?“ U tih sat i četrdeset minuta dostupnih na Youtubeu objasnio je kako je pitanje vjere u Boga prilično komplicirano jer se, prema njegovu mišljenju, vjera mora prije svega pokazivati djelima, potkrepljujući to citatima iz Biblije (Mt 7,21). Stoga je ustvrdio da „djeluje kao da Boga ima“. Ne rekavši jasno da ga ima. Ova njegova definicija sebe vrlo je zanimljiva u svjetlu razmišljanja pape Benedikta XVI. Naime, u 17. stoljeću nizozemski filozof Hugo Grozio izrekao je misao da čovjek može živjeti po svom prirodnom zakonu „etsi Deus non daretur“ – kao da Bog ne postoji. Ovo je postala krilatica brojnih prosvjetitelja koji su prirodni moralni zakon svrstavali u sferu čiste čovječnosti, kao da Bog nema ništa s time, kao da Boga – nema. Bavarski papa u miru preokrenuo je stvari i rekao da bi svaki čovjek trebao živjeti „veluti si Deus daretur“ – kao da Bog postoji. Jer samo na temelju Božjega postojanja, kaže Papa, možemo ustvrditi da objektivni moral postoji. Iskreno, kada sam prije koju godinu na fakultetu čuo ovu Benediktovu ideju, bila mi je poprilično čudna. Zaista mi se činilo utopijskim da će, uza sve vjernike koji ne žive svoju vjeru, ateisti prihvatiti živjeti „kao da Boga ima“. Lijepa ideja, ali neostvariva. Barem mi se tako činilo. Sve dok na scenu nije nastupio autor svjetskih bestselera o organiziranju vlastita života čije su riječi milijuni ljudi (osobito mladi) gutali i uskliknuo: ja živim kao da Bog postoji! Eppur si muove, rekao bi Galilei – ipak je moguće, pomislio sam.
Nakon teške bolesti koja ga je snašla prije dvije godine, u Petersonovim se nastupima može primijetiti vrlo svjesno približavanje Bogu. Kada priča o njemu, o Isusu Kristu (a priča poprilično), glas mu drhti, oči mu se napune suzama, mora na trenutak stati prije nego nastavi. Osobito je zanimljivo da, prema njegovu osobnom priznanju, trenutno piše knjigu naslova Mi koji se borimo s Bogom aludirajući na Jakovljevu borbu s Bogom da ga blagoslovi. Možda Peterson upravo to i traži: blagoslov, milost da, nakon što je Boga pronašao, usklikne: vjernik sam! Ima Boga!
I tu dolazimo do predavanja s Cambridgea. Video na Youtubeu nema toliko pregleda kao neki drugi njegovi uradci (511 tisuća u trenutku pisanja ovoga teksta), vjerojatno zbog naslova pomalo neatraktivna široj publici: „Rješavanje problema ljudske percepcije“. Ni sam najprije nisam mislio pogledati video (jer Peterson objavljuje zaista veliku količinu sadržaja na Youtubeu, tako da je iznimno teško sve uspjeti pogledati), no na nagovor prijatelja koji je bio oduševljen (blago je reći oduševljen), ipak sam pogledao. I ostao u čudu. Pa sam pregledao neke dijelove još dva ili tri puta. Pa cijelo predavanje pogledao još jednom.
Peterson u predavanje ulazi s pitanjem koje predstavlja problem iz naslova: koliko svoga mi unosimo u percepciju, a koliko nam se „objavljuje“ to što spoznajemo? Drugim riječima, koliko je spoznaja subjektivna? Kao vrhunski psiholog ulazi duboko u problem uspoređujući radove drugih stručnjaka na ovome polju (poput Sokolova, Graya, (ne)uspjeha umjetne inteligencije) nudeći svoja razmišljanja kroz brojne primjere kao što su oni o tome izgleda li piramida isto ujutro i u podne? Ili pet minuta nakon podne? Ili tri sekunde nakon podne? Time dolazimo do zaključka da postoji neograničen broj stvari koje čovjek može učiniti s jednom slikom bilo čega. Slikom. I tekstom. Ali i ulomkom. Ma i sa samo jednom rečenicom. Kako onda vrjednovati književno djelo? Kako interpretirati ako postoji neograničen broj interpretacija? Od kojih je priličan broj razumnih interpretacija. Zašto je glupo slagati knjige po debljini tri centimetra od dna 35. stranice trećega poglavlja? Pa zapravo… ne znamo. Nemamo odgovor na takva pitanja. Ne samo da ne znamo, nego „nemamo pojma“, rekao je Peterson. Moć nije ta koja nameće svoju interpretaciju, snažno je odbacio ovu prilično raširenu tezu. Pa ni u majmunskom svijetu čimpanzi ne vlada najjači. A i stabilno nizak broj od tri posto psihopata u svijetu pokazuje da moć ne nameće svoju interpretaciju stvarnosti. Pa što je onda nameće? Ili tko je nameće?
Peterson na ovom mjestu pravi digresiju prikazujući poznatu Wagnerovu operu „Majstori pjevači iz Nürnberga“. Naime, radnja djela govori o organiziranju natjecanja za novoga majstora pjevača. Uz brojne šegrte pojavljuje se jedan vitez potpuno neobrazovan, ali iznimno talentiran. Jedan bogat čovjek iz kraja ponudi ruku svoje kćeri novom majstoru pjevaču, ali pod uvjetom da ga ona odabere. Djevojka se zaljubi u viteza, iako krije određene simpatije i prema starom postolaru. Ipak, postolar se sam povuče iz utrke za mladom udavačom te odluči pomoći vitezu da izuči pjevačke vještine te postane novi majstor pjevač. Tako i bude. Petersonu je osobito zanimljivo postolarovo povlačenje iz igre, s obzirom da je sam Wagner izjavio da je taj postolar zapravo Ivan Krstitelj. A vitez je dakle – Krist. „Duh majstora pjevača – to je ono što rješava problem percepcije“, iznenadno je ustvrdio Peterson. „To nije surova moć. To nije pokvarena volja. To nije sotonska sila. To je upravo suprotnost tomu. I svi mi to znamo! Svi mi to znamo. Iako ne znamo da znamo.“
Peterson je zatim ispričao kako je ga je slika Krista u sveučilišnoj kapelici podsjetila na to. Zvjezdano nebo ga podsjeća na to suočavanje s beskonačnim. I u njemu se budi nešto što može odgovoriti tom beskonačnom. „I to izvlači najbolje iz tebe. Zato to i voliš. Ne samo da voliš, nego ne možeš živjeti bez toga“. Obratio se i ateistima (kojih ima mnogo na Cambridgeu): „mnogi od vas će reći da ne mogu živjeti bez glazbe. Zašto ne možeš živjeti bez glazbe? Na što te točno ona zove?“
Zaključio je eksplicitno: „Riješili smo problem ljudske percepcije Božjom Riječi. To je tako. Ali što to znači? Znači istinu. Neka svaka riječ bude molitva. Neka se svaka riječ bori da nađe čvrsti temelj na kojem bi stajala dok stvaraš svoj put kroza život. I svaki put kad čuješ razgovor takve vrste ili čuješ sebe kako sudjeluješ u tom molitvenom procesu orijentiranja sebe prema najvišem ujedinjujućem dobru i koristiš to da bi vladao svojim izričajem, to je bomba za tvoju dušu. Da. To je ljubav koja to vodi i ljubav je želja za radom na poboljšanju svih stvari. I to je odgovarajući orijentirani odgovor, mogli bismo reći, i to je istina nastanjenu u tomu. I to je tako. I to bi i trebalo biti tako. I tako bi moglo biti zauvijek.“
Ne znam jesi li svjestan, dragi čitatelju, da je Jordan Peterson jedan od najvećih problema i filozofije i psihologije – problem ljudske percepcije, spoznaje – riješio Bogom. Pozvao se na Boga. Rekao je da je rješenje Bog. Kako neakademski! Kako neznanstveno! Kako… istinito? „Riješili smo problem ljudske percepcije Božjom Riječi“. Nedavno mi je jedan učen teolog koji je studirao u Austriji rekao: Znaš li koja je razlika između talijanskih i njemačkih teologa? Talijan piše knjigu, piše i piše. I kad ne može nikako riješiti neki problem, onda napiše „l’amore di Dio“ – Božja ljubav. I završi knjigu. A Nijemac? Nijemac kopa i kopa i kopa sve dok ne nađe ono što, barem on, smatra rješenjem. Simpatično generaliziranje u kojem se krije podosta istine. I ova šala (?) mi je pala na pamet kada je Peterson, ponovit ću, jedan od najvećih filozofskih i psiholoških problema riješio Božjom Riječi. No Peterson nije Talijan. A nije ni površan. Štoviše, u prvih tridesetak minuta predavanja ide u takve dubine problema da sam, kao laik u području psihologije, imao poteškoća pratiti mu misao. Peterson nije površan. Peterson ne rješava probleme banalnim rješenjima. Ali Peterson je rekao: „Riješili smo problem ljudske percepcije Božjom Riječi“. Već u samom naslovu predavanju stoji da će se problem riješiti: nije naslov „Problem ljudske percepcije“, nego „Rješavanje problema ljudske percepcije“. I zaista ga je riješio. Na iznenađujući način. Zaprepašćujući. Ne mogu ni zamisliti što su mislili brojni ateistički studenti koji su sjedili pred njim u dvorani na Cambridgeu. Znam samo da su ga počastili dugotrajnim pljeskom. Brojni komentari ispod Youtube videa donose mišljenja ljudi da je ovo Petersonovo najbolje predavanje. Je li zaista tajna ljudske spoznaje u Božjoj Riječi? Je li istina da orijentirajući sebe prema Bogu sami u svom životu reflektiramo tu Ljubav te na taj način imamo preduvjete za istinsko spoznavanje stvari jer Bog je Logos, Razum? Svakom se vjerniku ovo čini kao normalno rješenje. Ali je li to zaista jedino rješenje? Je li to trenutak u kojem razum kaže „dalje ne mogu“, a vjera preuzima kormilo? Dugo sam mislio da se to odnosi samo na pitanja o Bogu, o smislu života, o smrti. Nisam nikada to pomislio za pitanje ljudske spoznaje, pitanje koje je i mene osobno dugo mučilo na studiju filozofije. Čak sam neke svoje ideje u tom smjeru i zapisao, stoje mi u ladici stola na kojem trenutno pišem ove retke i izgledaju tako banalno. Je li ovo prijelomna točka u znanosti? Je li vrijeme da brojni doktori, profesori, učenjaci kažu: „dalje ne možemo“. Ne sami. Treba nam vjera. Je li vrijeme da čovjek živi veluti si Deus daretur? Je li ovo prekretnica? Je li, suprotno brojnim mišljenjima, era kršćanstva tek počela?
Zvonimir Rezo
Izvor: Crkva na kamenu
