Šef srbijanske diplomacije Ivica Dačić u intervjuu za agenciju Beta iznio je, kao i obično, nekoliko čudnih tvrdnji. Prva je da Srbija igra konstruktivnu ulogu u rješavanju problema u “regiji” i da se srbijanska politika zauzima za mir, stabilnost, povjerenje i pomirenje. Kada bi čovjek ovo slušao s neke pristojne udaljenosti, možda bi u nešto od ovoga i mogao povjerovati. Ali ovo govori čovjek koji je preuzeo vodstvo stranke Slobodana Miloševića, koji je pokrenuo nekoliko ratova (svi su na neki način uvezani) krajem 20. stoljeća. A tko je to više od srbijanskoga Vožda, njegove stranke, a na kraju i njegove države sijao nemir, nestabilnost, nepovjerenje, tj. iz te je kuhinje posijano zlo rata. Šef srbijanske diplomacije dalje nastavlja: “Srbija nije učinila nijedan potez koji je bio usmjeren protiv Hrvatske, naprotiv”. Čovjek se stvarno zapita kada vas netko ovako udara šakom u nos, vjeruje li on da je maksimalno korektan i da vam ne čini nikakvo zlo, odnosno da Vam čini dobro djelo? Dačić dalje nastavlja: “Ako se tome dodaju ideološki problemi koji postoje, a to znači problemi unutar Hrvatske koji su uvijek opterećeni logikom antisrpske politike, došli smo do situacije da je danas biti protiv Srbije jedan standard u Hrvatskoj”. Čitajući ovo logika je jasna: Hrvati su uvijek bili srbomrsci, kako 1941. tako i 1991. a onda i 2017. Misle li stvarno Srbi da Hrvatima nikada nisu nanijeli nikakvo zlo, odnosno da su prema Hrvatima uvijek bili dobrohotni? Što je u pitanju? Sljepoća? Namjerno iskrivljivanje činjenica? Ili možda zlo oko? Eto, u Srbiji nema nikakvih problema, problem je ponovo Hrvatska. Dačić dalje nastavlja priču o “obnavljanju ustaške ideologije i rehabilitaciji ustaških zločinaca u Hrvatskoj”. Ovdje se čovjek mora barem osmjehnuti. Znači, obnavljanje ustaške ideologije je i uvođenje kune kao platežnoga sredstva i oživljavanje svega onoga što je postojalo u vrijeme Nezavisne Države Hrvatske. Što je u biti ustaška ideologija? Neka floskula ili su to neki zakoni i konkretni čini? Ne vidimo da su danas Srbi u nečemu zakinuti u Hrvatskoj, štoviše, postali su zaštićena privilegirana manjina koja utječe čak i na državne procese. S druge strane, četništvo kao fašistička organizacija najgore vrste odavno je službeno rehabilitirano u Srbiji i nikomu ništa. Onima koji četništvo ne smatraju fašističkom organizacijom, preporučujemo neka pročitaju hvalisanje Dobroslava Jevđevića nakon što “ni hrvatsko pile 1942. nije ostalo s lijeve strane Neretve”. A da ne govorimo o drugim četničkim zločincima i zločinima. I onda Dačićeva ironija uzima krešendo: “Srbija nema problema u odnosima s Hrvatskom, nego Hrvatska ima problem sa samom sobom, odnosno sa svojom poviješću.” Da, mora se priznati, vrhunska “diplomacija”. Stvari dovesti do apsurda i sve izokrenuti naglavačke. Na kraju Dačić se ponovo vraća pitanju kojim su opravdavali brutalni rat protiv Hrvatske: “Što se nas tiče, ne zanima nas Hrvatska, neka rade oni što hoće, nas zanima njihov odnos prema Srbima koji tamo žive, prema Srbima koji su bili žrtve u Drugom svjetskom ratu.” Jasno, ni za Srpsku pravoslavnu crkvu, ni za srbijansku politiku Hrvatska i ne postoji, nego postoji Slavonija, Banija, Lika, Kordun, Dalmacija i postoje Srbi koji tamo žive. Eto, to je ta “velika Srbija” koja i dalje živi u glavama mnogih. Dačić zaključuje razgovor riječima: “Kamo sreće da se nismo nikada ni ujedinjavali, nego da smo 1918. stvorili državu Srbiju kao silu pobjednicu. Mi smo Jugoslaviji dali sve, a sada moramo slušati predavanja i da nam netko udara šamare sa strane”. Konačno nešto dobro: Kamo sreće da se nismo nikada ni ujedinjavali, bili bismo pošteđeni karađorđevićevske diktature, a onda možda i brutalnosti u dva zadnja rata, a možda tih ratova ovdje ne bi uopće ni bilo. Zla kob!
Božo Goluža
Izvor: Crkva na kamenu