U zadnje vrijeme mnogi su se raspisali o božanskoj milosti i milosrđu s jedne strane i crkvenom (ne)milosrđu s druge strane, pa lekcije Crkvi pokušavaju dijeliti čak i oni koji ne samo s Crkvom nego ni s vjerom nemaju nikakve veze. Prenosimo izvadak iz knjige nenadmašnoga teologa Josepha Ratzingera – pape Benedikta XVI. koju je napisao još prije 48 godina, a zbog svoje jasnoće postala je vade mecum ljudima mnogih naraštaja. Uredništvo Crkve na kamenu istaknulo je neke dijelove u masnim slovima.
“Zato ponovni Gospodinov dolazak nije samo spasenje, nije samo omega koja sve dovodi u red, nego i sud. Štoviše, na osnovu toga možemo odrediti i sam smisao govora o sudu. Taj govor ukazuje upravo na to da konačni stadij svijeta nije rezultat nekog prirodnog strujanja, već rezultat odgovornosti koja se zasniva na slobodi. U tom kontekstu svakako ćemo shvatiti i to zašto Novi zavjet, usprkos svojoj poruci o milosti, stoji na stanovištu da će ljudi na svršetku biti suđeni ‘prema svojim djelima’ i da se nitko ne može oteti tome da položi račun o svom životu. Postoji sloboda koju ni milost ne dokida, nego je, štoviše, potpuno potvrđuje: čovjeku se njegova konačna sudbina ne nameće mimo njegove životne odluke. Ova je tvrdnja, uostalom, potrebna upravo i kao granica nasuprot krivom dogmatizmu i lažnoj kršćanskoj sigurnosti. Jedino ona adekvatno ističe jednakost ljudi, jer ističe i identitet njihove odgovornosti. Još od vremena crkvenih otaca pa sve do danas jedna od najznačajnijih kršćanskih zadaća sastoji se u tome da se dovede u svijest taj identitet odgovornosti i da se suprotstavi lažnom pouzdanju kojim odišu riječi: ‘Gospodine Gospodine’. (…) Možda na kraju ipak neće biti moguće izaći iz jednog paradoksa, čija logičnost postaje potpuno jasna samo čovjeku koji živi iz vjere. Onaj tko s pouzdanjem prihvati taj paradoks, shvatit će da postoji dvoje: i radikalnost milosti koja oslobađa bespomoćnog čovjeka, a jednako tako i trajna ozbiljnost odgovornosti koja od čovjeka danomice traži svoj danak. Oboje znači da kod kršćanina postoji izrazita prepuštenost, mirnoća koja oslobađa, mirnoća onoga koji živi od obilja Božje pravednosti, obilja koje jest Isus Krist. Postoji prepuštenost u kojoj postajem svjestan kako ja zapravo i ne mogu uništiti ono što je On sagradio. U sebi je, doduše, čovjek svjestan činjenice kako je njegova vlastita moć da razara beskrajno veća od moći da gradi. Ali taj isti čovjek zna da se u Kristu moć izgradnje pokazala ipak neizmjerno većom. Iz toga izvire dubok osjećaj slobode, spoznaja o ljubavi Boga koji se ne kaje i koji ostaje prema nama dobar usprkos svim našim lutanjima. Sada nam biva moguće da bez straha vršimo svoje djelo; ono više ne izaziva nelagodu jer je izgubio svoju razaralačku moć: svršetak svijeta ne ovisi o nama, on je u Božjim rukama. No u isto vrijeme kršćanin je ipak svjestan da nije stvoren za to da bi živio kako mu se dopadne, da njegov rad nije igrarija koju mu Bog dopušta ne uzimajući je ozbiljno. On zna da mora odgovoriti, da mora položiti račun kako je upravljao onim što mu je povjereno. (…) ‘Da sudi žive i mrtve’ – to, među ostalim, znači da je konačno samo On pozvan da sudi. Time je izraženo da nepravda u svijetu nema posljednju riječ, pa ni tako što bi olako bila izbrisana nekim općim činom pomilovanja. Štoviše, postoji zadnja prizivna instancija koja čuva pravdu, da bi tako mogla vršiti ljubav. Ljubav koja bi narušavala pravdu, stvarala bi nepravdu, pa bi bila tek karikatura ljubavi. Gdje vlada istinska ljubav, tu vlada i izobilna, puna pravda, i ljubav ne može nikad značiti uništenje pravde, jer ona mora biti i ostati temeljni oblik ljubavi” (Joseph Ratzinger, Uvod u kršćanstvo, KS, Zagreb, 1972., str. 299-302).
Izvor: Crkva na kamenu
