Talijanski novinar s teološkom izobrazbom, Silvio Brachetta, objavio je 4. travnja 2020. osvrt na uzrečicu koja se često čuje kako, nakon što prohuji corona-virus, “ništa ne će biti isto kao što je bilo”. On, poučen vjerom i poviješću, uvjeren je da se s obzirom na čovjeka, na njegov unutarnji duhovni život, ništa ne će bitno promijeniti. I dalje će biti preuzetan i obijestan. Prenosimo njegov članak u hrvatskom prijevodu.
Danas se javlja više glasova koji govore da, nakon nestanka zaraze koronavirusa, “ništa ne će biti isto kao prije”. Pogledajmo što nam kažu povijest i vjera.
Prvi svjetski rat, 1914.-1918.: mrtvih 17 milijuna, skučena znamenka. Je li možda došlo do masovna obraćenja ili nastanka trajna mira?
Sigurno nije. Štoviše, susljedna (1919.) godina vidjela je Sovjetsku Rusiju kako napada Ukrajinu i objavljuje rat Poljskoj. Koreja se buni protiv Japana. Mussolini stvara talijanske fasci-ste [fašističku stranku]. Bavarska se izdvaja iz Njemačke. Njemačka zauzima Bavarsku. Britanija pobjeđuje sovjetsku flotu u Kronstadtu. Sjedinjene Države dopuštaju pojavu Komunističke partije Amerike. D’Annunzio okupira Rijeku, a Rutherford stvara prvu atomsku reakciju.
Prijeđimo na španjolsku epidemiju 1920. godine: 50 milijuna mrtvih. Jesu li se ljudi počeli posipati pepelom i oblačiti u kostrijet pokore? Je li se počelo išta doumljivati?
Sigurno nije. Štoviše, ratovi na stranu, počelo je doba zabave i bludničenja. Otpočele su u velikom stilu Dvadesete godine, fantastične Roaring Twenties [Burne Dvadesete], trijumf lakoumlja. Nova je pandemija uživalaštva, učinkovitija od virusa, gutala svaku intelektualnu sferu: kinematografiju, književnost, glazbu. Boga se sve više stavljalo u stranu i na njegovo mjesto, među navijačkim gomilama, ustoličen je bog novac.
Naravno, svršetkom desetljeća, 1929. godine, nadolazi nova katastrofa: Velika ekonomska i socijalna kriza, sa širokim posljedicama samoubojstava i zločinstava.
Hoće li nakon mnogih lančanih katastrofa čovječanstvo zakoračiti na put duhovnoga preporoda, možda u stilu cluny-jevske obnove ili svetoga Benedikta?
Ni govora. Pojava socijalizma nadolazi nakon revolucije u Asturiji 1934., a od 1936. do 1939. bjesni građanski rat koji razdire Španjolsku. A ovo nije ništa. U Europi se Hitler i Mussolini uspinju na vlast; na istoku Lenjin, Staljin i Mao. Ovaj put, između komunizma i naci-fašizma, broj poginulih dosiže astronomske znamenke: od desetaka milijuna do stotina milijuna.
Opamećuje li se čovjek u Drugom poraću? Obraća li svoj pogled na Boga? Umjesto rata dolazi nešto neviđeno i nečuveno. Čovjek mahnita: hladni rat, Šezdesetosma, neobuzdani sekularizam, dopuštenost pobačaja, eutanazije, bogohuljenja, preljuba, poroka, privatnoga i državnoga lopovluka, legalizacija lihve. Sve to ustrajno, ne računajući ratove i sukobe koji nikada nisu prestajali.
Eto, sve je uvijek ostajalo točno kao i prije. Promjena se odnosila na tehniku, običaj, vanjski oblik stvari, umjetnost, arhitekturu (na gore), osjetljivost, čak i na izričaj. Ali na čovjeka – ne, on je ostajao ono što je uvijek bio, barem od pojave moderne: preuzetan, obijestan. I u tim uvjetima ne može biti stvarne i trajne promjene s obzirom na civilizaciju.
Dolazimo na sadašnjost: pandemija 2020. Postoji li možda neki znak, čak i minimalan, unutarnje promjene? Ne, u duhovnoj sferi sve je kao i prije, čak i gore. Tijekom prošlih kriza učiteljska bi Crkva davala barem embrionalan znak prosvjeda protiv političke moći, na tome bi ostalo. Danas se, međutim, osjeća samo neugodna šutnja.
Mijenja li se čovjek? Nema izgleda uopće. Naravno, postoje i svetci i mučenici koji su u svakom razdoblju založili svoju kožu. Postoje iznimke i mnogobrojnije nego što se može očekivati, ali s obzirom na sve drugo, gleda se samo interes s nadom da sve uskoro završi, kako bi se nastavilo uživati nakon minule pogibelji.
Postoji utrka, vodoravno, za cjepivom, za maskama, za kruhom, fizičkom aktivnošću, vitaminima, za novcem koji nedostaje, za tjelesnim zdravljem. A okomito? Postoji, ali kao iznimka. A nova se civilizacija temelji na pravilu (na primjer, monaškom), a ne na iznimci.
Odakle se onda pretpostavlja da “ništa ne će biti kao prije”? Umjesto toga, ništa novo pod suncem, kao što kaže Propovjednik [1,9]. Osim ako se ne pojavi netko poput Ilije ili svetoga Benedikta ili svetoga Franje koji se, međutim, ne mogu nazrijeti na obzoru.
Ako bi se pojavio muškarac ili žena svjetla, razuma nepokvarena nedostatkom vjere, utemeljila bi se nova civilizacija. Ali ono što današnjem dobu nedostaje, dobu ludovanja, jest upravo razum potkrijepljen vjerom.
Dojam je, naprotiv, da će sve ostati točno kao i prije. Čovječanstvo, kao i obično, ne će naučiti ništa ni od patnje ni od smrti.
Izvorni članak: https://www.aldomariavalli.it/2020/04/04/e-invece-tutto-sara-come-prima-a-meno-che/
Izvor: Crkva na kamenu
