Dvije vjeroučenice VIII. razreda osnovne škole u Mostaru, Antonija Sesar i Danijela Vidović, poginule su od gelera granate koja je ispaljena na mostarsku katedralu 11. studenoga 1994. Još osam drugih vjeroučenica bilo je lakše ili teže ranjeno. Krvav je bio i župnik don Tomislav Majić koji je pritjecao u pomoć ranjenima. Katedralni župni ured postavio je spomen-ploču u predvorju katedralne kripte sv. Josipa, gdje su se nalazile vjeroučenice pripremajući se za sat vjeronauka. Današnji katedralni kapelan, mr. don Davor Berezovski, kao bogoslov priredio je prikaz događaja, skupio izgovorene propovijedi i svjedočanstva roditelja, ranjenih vjeroučenica i drugih, razne članke o pogibiji, veličanstven sprovod unatoč ratnom vremenu te objavio spomen-knjigu u povodu 10. obljetnice njihove pogibije, 2004. Uvod je napisao tadašnji župnik don Marko Kutleša. Ostala je i živa uspomena na taj svjedočki događaj: biskup je svake godine o obljetnici, ako je bio u Mostaru, slavio sv. Misu za pokojne osmoljetkašice i izrekao prigodnu riječ. I ove je godine biskup u miru Ratko predvodio sv. Euharistiju, pozdravio roditelje poginulih djevojčica, njihovu rodbinu i sve nazočne, a koncelebrirali su župnik don Luka Pavlović i don Marko Kutleša. U katedrali velik broj vjernika u propisanu razmaku zbog korone. Nakon sv. Mise vjernici su se iz katedrale spustili u predvorje kripte gdje je izmoljeno Vjerovanje i psalam Iz dubine. Biskup je izmolio molitvu za pokojne biskupe Petra, Pavla i Marka kojih smrtni ostatci leže u grobnici kripte. Na stolu ispod spomen-ploče ostalo je više upaljenih lampiona, simbola nade u život vječni.
Prenosimo neke misli iz prigodne propovijedi:
U današnjem prvom misnom čitanju izgovorene su riječi sv. Pavla apostola učeniku mu Titu, koji je došao iz poganskoga svijeta, vjerojatno iz Antiohije. Apostol je svoga izvrsna učenika katehizirao, pripremao, cijenio kao suradnika i postavio ga za biskupa na Kreti, kao što je učenika Timoteja odredio za biskupsku katedru u Efezu. I Tit i Timotej bili su Grci, pogani, kojima je Pavao pomogao na putu u kršćanstvo.
U pročitanu odlomku Poslanice Titu učitelj Pavao podsjeća svoga učenika na činjenicu kakvi su bili pogani, između kojih je i on izdvojen, i kakvim su načinom živjeli prije prelaska na kršćanski Put. On piše u prvom licu množine:
„Jer i mi nekoć bijasmo 1/nerazumni, 2/nepokorni, 3/lutalice, 4/robovi raznih požuda i naslada, 5/živjeli smo u zlu 6/i u zavisti, 7/odvratni bili, 8/mrzili jedni druge“ (Tit 3,3). – Eto osam područja općega zla, sve jedno gore od drugoga. Ljudi mogu i dalje živjeti kao pogani koji ne znaju ni za Boga ni za Božji zakon. Svojstvo je zla da razara sve oko sebe i prenosivo je i na druge. Kao ona trula jabuka u vreći koja zatruje svih 20 zdravih jabuka, a nijedna zdrava jabuka, ni sve zajedno, nisu kadre ozdraviti onu pokvarenu.
– Nepokornost s roditelja prelazi na djecu, cijela obitelj oboljela od kuge neposluha.
– Robovanje požudama zarazivo iz jednoga mjesta u drugo, cijelo selo okuženo, u karanteni koja traje ne četrnaest dana, nego četrdeset godina.
– Čitave doze zavisti prelaze s generacije na generaciju, jednako zavidni i mladi i stari, mnogi na respiratoru, ali ne odustaju od jala; eto čovjek i umre, ali zavist ostaje, traži nove žrtve.
– Vraška mržnja s jedne osobe prelazi na drugu – kako? – kašljanjem i kihanjem: iz jednoga naroda u drugi, iz jedne republike u drugu, živa pandemija. Mržnja se pretvori u medijsku galamu i pobunu, a pobuna izazove pravi rat, u kojem se jednako ubija i one zle i ove dvije bezazlene djevojčice osmoga razreda, Danijelu i Antoniju, koje su na današnji dan prije 26 godina došle u katedralu da nauče nešto Isusova vjeronauka. I uz njih dvije poginule, ranjeno ih još osam istoga razreda. Geleri mržnje nakanili su pobiti svih pedesetero vjeroučenika VII. i VIII. razreda; ne raniti, nego usmrtiti.
Temelj vjerničkih dužnosti. „Ali kad se pojavila dobrostivost i čovjekoljublje Spasitelja našega, Boga, on nas spasi ne po djelima što ih u pravednosti mi učinismo, nego po svojem milosrđu: kupelji novoga rođenja i obnavljanja po Duhu Svetom koga bogato izli na nas po Isusu Kristu, Spasitelju našemu, da opravdani njegovom milošću budemo, po nadi, baštinici života vječnoga (3,4-7).
Apostol Pavao kaže misionaru Titu: Biskupe, sada kao pravi kršćani, koji drže do svoga dostojanstva, moramo svratiti osobitu pozornost na to da nas je
Isus stavio u nov odnos prema Bogu. Do dolaska Kristova na ovaj svijet Bog je bio prikazivan
– kao Kralj pred kojim ljudi stoje u strahu i trepetu;
– kao Sudac pred kojim očekuješ presudu;
– kao Kaznitelj zbog i najmanjega prekršaja što ga ljudi počine.
A Pavao ističe i Titu i svima čitateljima Isusove misli:
Bog jest naš Kralj, Kralj kraljeva, ali je On, na prvom mjestu, naš Otac. To znači mi smo njegovi sinovi, a ne robovi. I trebamo se sinovski ponašati.
Bog jest naš Sudac koji dijeli pravdu, ali On je, u prvom redu, naš Dobročinitelj koji nam dijeli i milosrđe. Očekuje od nas i raskajano srce i poniznu dušu.
Bog jest naš Kaznitelj zbog zla koje počinimo, ali on je i naš Nagraditelj koji nagrađuje svaku čašu vode ponuđene žednomu, svaku koru kruha darovana gladnomu, svaku gestu liječenja pokazana prema bolesnima.
Isus je očitovao ljudima Božju dobrostivost. Dobrostivost je plemenitost veća od obične dobrote. Dobrostiv je superlativ od pridjeva dobar, dobar na kvadrat. Bog je dobrostiv jer nam je dao dušu i tijelo; razum i slobodnu volju; zdravlje i sposobnosti da živimo, mičemo se i jesmo. A nismo to mi ničim zaslužili, jer nas nije ni bilo, nego On je to u stvaranju poduzeo od sebe, od svoje dobrostivosti i velikodušnosti. I očekuje od nas da s Njime surađujemo Njemu na slavu, sebi na spasenje duše i tijela.
Isus je očitovao Božje čovjekoljublje. Bog ljubi ljudski rod kao svoje veličanstveno djelo koje se razvija uza sudjelovanje čovjekova razuma i slobode. On se brine za čovječanstvo i prati ljudski hod. Njegovo sunce granja nad dobrima i nad zlima. Njegova kiša pada nad pravednima i nepravednima. Ti ćeš reći: a pandemija? Pa i pandemija. On njome ravna kao što ravna suncem ili kišom, oblakom i vjetrom. On nas upozorava da se čuvamo virusne zaraze koja napada naše tjelesno zdravlje i uništava naš zemaljski život. Ali nas još više opominje da se čuvamo zaraze grijeha koji napada naše duhovno zdravlje i uništava naš vječni život.
Mi se danas ovom sv. Misom sjećamo svih u ratu izginulih, kojih je vjera samo Bogu znana, i Bogu ih preporučujemo, napose ove dvije učenice, koje su poginule na vjerskom zadatku, na vjeronauku, i usmrćene u predvorju Božje kuće, Gospine katedrale. Neka ih sve po Gospinu zagovoru, Gospodin privede k svjetlu svoga lica.
Izvor: Crkva na kamenu
