Zašto ova prepiska?
Očekivao sam reakciju don Ivana Turudića na moj tekst kojim sam popratio njegov u najmanju ruku neprimjeren i neukusan osvrt na nedavno održan Mariološko-marijanski kongres u organizaciji HMI-a u Međugorju, ali sam se nadao malo drukčijem odgovoru. Nakon što sam pomno pročitao tekst, shvatio sam da je to jalova prepiska koja ne vodi ničemu, pa sam zamalo odustao od bilo kakve daljnje rasprave. Naime, u cijelom tekstu nisam našao ni jedan pravi odgovor na stvarna teološka pitanja vezana uz Međugorski fenomen koji se više od 40 godina odvija pred našim očima i koji je pokrenuo vjerničke mase diljem svijeta, a od nas traži odgovor osjetljiv za sve one koji su u taj fenomen na bilo koji način uključeni, od vidjelaca preko župe Međugorje, franjevaca koji u njoj pastoralno djeluju, pa sve do zadnjeg hodočasnika koji s vjerom i ljubavlju prema Bogu i Gospi pohodi ovo mjesto.
Umjesto toga, tu se docira o općem pitanju privatnih objava i o tome kako se Crkva u svojoj povijesti postavljala prema njima te o pravu mjesnoga biskupa Ratka Perića da o svemu tome ima svoje osobno mišljenje. Ta razina rasprave već odavno nije više ni aktualna ni bilo kome potrebna, osim onima koji slijepo niječu sve čemu crkvena javnost svjedoči više od 40 godina. Najkasnije slanjem Papina osobnog vizitatora u osobi pok. nadbiskupa Hosera Crkva je svima dala do znanja da je prepoznala dobre duhovne plodove Međugorja i da ih želi zaštititi i nad njima dalje bdijeti. Na to su se hrvatski biskupi bili obvezali svojom izjavom na zasjedanju BKJ u Zadru 1991. godine, a što je biskup Perić, čija je uloga u svemu tome trebala biti najvažnija, svojim samovoljnim tumačenjem posvema poništio.
Ključno je pitanje, zašto je Perić to učinio i tako se našao u sukobu s drugim biskupima, koji opet sa svoje strane nisu na to reagirali. Ipak, zahvaljujući najviše ulozi kardinala Ratzingera na čelu Kongregacije za nauk vjere i kasnijeg pape Benedikta XVI. Perić nije uspio u namjeri da Međugorje proglasi fratarskom izmišljotinom i prijevarom, niječući bilo kakav utjecaj onostranosti. Umjesto da uspije u svojoj namjeri, Perić je već odavno za Vatikan postao posve irelevantna osoba u donošenju suda o događajima u Međugorju.
Kad sam don Ivanu savjetovao da “iziđe iz Perićeve sjene” mislio sam na to, ali i na nešto još važnije. Nije mi jasno kako i on i mnogi drugi ne mogu prepoznati Perićevu patološku opterećenost franjevcima, koja je bitno utjecala i na njegov pogled na Međugorje. Zato ću don Ivana podsjetiti, a neupućene čitatelje upoznati s nekim važnim činjenicama u pogledu Perićevih upornih pokušaja da u Rimu ocrni Međugorje i o reakcijama Rima na to.
Ključna uloga kardinala Ratzingera, kasnijeg Benedikta XVI.
Naglašavajući pravo mjesnoga biskupa da o privatnim objavama na području svoje biskupije izrekne sud o njihovoj autentičnosti, don Ivan Turudić kaže: “Koliko je poznato biskupi Žanić i Perić o međugorskom fenomenu su svoj sud na temelju rada Komisija provodeći savjetovane procedure više puta javno izgovorili i napisali.” Ta tvrdnja samo naizgled odgovara činjeničnom stanju. Istina je da je biskup Žanić osnovao ne jednu već dvije komisije. Prvo je kratko postojala četveročlana, koju je potom proširio za devet novih članova, preuzimajući sam predsjedanje na njihovim sjednicama, što je po sebi neobično, ako rad komisije treba biti neutralan i objektivan. Kao član obiju komisija, mogu po savjesti reći da je njihov rad bio vrlo površan, zahvaljujući najviše stavu samoga biskupa Žanića. Umjesto da članove komisija potiče da događaje istražuju na licu mjesta, u susretu i dijalogu s vidiocima i franjevcima u Međugorju, on ih je štoviše odvraćao od odlaska u Međugorje. Zar već nije čudno što ni jedna od brojnih sjednica komisije nije održana u Međugorju, već sve u prostorijama Ordinarijata u Mostaru, a na njima se raspravljalo o materijalima koje bi Biskup unaprijed pripremio za dotičnu sjednicu?
Još više sam se čudio Žanićevu požurivanju komisije da što prije završi svoj rad i da javnim glasovanjem svaki član dizanjem ruke izrazi svoj stav za ili protiv autentičnosti. Usprotivio sam se takvom načinu glasovanja i, uz podršku još nekolicine članova, postigao da glasovanje bude tajno i u pisanom obliku obrazloženo. To se dogodilo sredinom 1985. Biskup Žanić je sa svoje strane prethodno obećao da će rezultate glasovanja čuvati u tajnosti, jer komisija i tako ima samo savjetodavnu ulogu, a on kao mjesni biskup izriče mjerodavan sud. No kad je vidio da je većina članova glasovala negativno, odmah se time u javnosti počeo hvaliti, požurivši u Rim s tim rezultatima.
U Rimu ga je čekalo razočaranje, jer prefekt Kongregacije za nauk vjere kardinal J. Ratzinger, koji ga je u više navrata molio da ne žuri sa svojim sudom, nije prihvatio njegov negativan sud, već je cijelu stvar povjerio predsjedniku BKJ kardinalu Kuhariću, zatraživši od njega da formira novu komisiju koja će cijelu stvar proučavati ozbiljno i temeljito. Ratzinger je naime, otkako je 1982. došao na čelo Kongregacije pažljivo pratio što se zbiva u Međugorju i svojim vlastitim kanalima dobivao prave informacije.
To potvrđuje njegov čuveni dijalog s poznatim vatikanistom Messori-jem koji je objavljen u obliku knjige. Upitan od Messori-ja što misli o Međugorju, koje “stoji u središtu svjetske javnosti zbog opetovanih ‘ukazanja’, koja su, bez obzira jesu li istinita ili nisu – već privukla milijune hodočasnika, ali su i dovela do žalosnog sukoba između franjevaca koji vode tu župu, i mjesnog Biskupa”, Ratzinger odgovara: “Na tom području danas je više nego ikada strpljivost načelo naše Kongregacije.” Podsjetivši zatim kako ukazanja nisu nužna za kršćansku vjeru, jer već imamo objavu koja je zaključena s Isusom Kristom, Ratzinger ipak naglašava kako ukazanja “između ostalog pokazuju da objava – premda jedincata, zaključena i prema tome nenadmašiva – nije nešto mrtvo, već nešto živo i vitalno. Uostalom, bez obzira na Međugorje, o kojemu ne mogu donijeti sud, budući se taj slučaj još uvijek proučava, jedan je od znakova našega vremena što se ‘Marijina ukazanja’ množe u cijelom svijetu.”
Dok Ratzinger pokazuje otvorenost prema ukazanjima i privatnim objavama te preporuča strpljivost u ophođenju s njima, postavlja se pitanje, zašto don Ivan Turudić i njegov teološki uzor Ratko Perić imaju posve suprotan stav. Oni pritom zaboravljaju brojne pučke pobožnosti nastale na temelju privatnih objava, a u liturgiji Crkve neke vrlo važne svetkovine. Spomenimo samo svetkovinu Tijelova koju je Crkva uvela potaknuta privatnom objavom sv. Julijane iz Liègea ili svetkovinu Presvetoga Srca Isusova nastalu na temelju Isusova ukazanja Margareti Alacoque.
O načinu rada komisije na razini BKJ u javnosti se nije ništa znalo. Znalo se samo da je za njenog predsjednika bio imenovan banjalučki biskup Franjo Komarica. Može se samo pretpostaviti da je i on Kongregaciji za nauk vjere slao neke zaključke koji nisu nigdje objavljeni. Početkom ratnih sukoba na području bivše države posve je zamro i rad te komisije, ako ga je uopće i bilo. Zadarska deklaracija je jedini dokument koji se može smatrati nekim plodom toga rada, a o daljnjoj sudbini te deklaracije sve je već rečeno. Zanimljivo je da njezin tekst nije nikad objavljen u službenim glasilima Vatikana, što bi moglo značiti da Vatikan nije bio zadovoljan ni njom.
Uloga međunarodne komisije kardinala Camilla Ruini-ja
Potvrdu za tu tvrdnju nalazim u činjenici da je J. Ratzinger, sada u ulozi pape Benedikta XVI., 2011. zadužio kardinala Camilla Ruini-ja da osnuje Međunarodnu komisiju za proučavanje događaja u Međugorju. Komisija se sastojala od 11 visokih crkvenih prelata (kardinala i nadbiskupa) te 4 stručnjaka s različitih područja. Nakon četiri godine rada komisija je posebno istaknula važnost prvih 7 dana, za koje su članovi velikom većinom ustvrdili da imaju nadnaravni uzrok, a ostalo su ostavili daljnjem temeljitom proučavanju. Rezultate glasovanja na završnoj sjednici komisije, premda se izvješće smatra tajnim, objavio je vatikanist David Murgia u obliku male knjižice koja se u elektroničkom izdanju može naći i nabaviti na Amazonu.
Tu su rezultati glasovanja predstavljeni kako slijedi: Esito della votazione riguardo alla soprannaturalita degli inizi del fenomeno Su queste basi, la Commissione Internazionale ha proceduto alla votazione – a scrutinio segreto – circa la questione an constat de supernaturalitate degli inizi del fenomeno, che ha dato il seguente risultato: su 15 presenti e votanti (11 Membri e 4 Esperti), 10 Membri e 3 Esperti: constat de supernaturalitate; 1 Esperto: nondum decernendum; 1 Membro: constat de non supernaturalitate. Pertanto la Commissione Internazionale, a maggioranza, ritiene gli inizi del fenomeno di Medjugorje non riducibili a sole dinamiche umane ma aventi un’origine soprannaturale. Nije li indikativno da prigodom toga završnog glasovanja o Međugorju mjesni biskup Ratko Perić ni na koji način nije bio pitan. Dakle, sam sebe je diskvalificirao kao vjerodostojnog i mjerodavnog svjedoka.
Uloga pape Franje
Kardinal Camillo Ruini je rezultate glasovanja proslijedio Kongregaciji za nauk vjere kojoj je na čelu bio kardinal Gerhard Ludwig Müller koji je, kako se čini pod utjecajem Perićeva prijatelja Manfreda Hauke-a, mariologa s Teološkog fakulteta u Luganu u Švicarskoj, bio obasipan negativnim informacijama o Međugorju. On je po svojoj dužnosti, nakon što sam prouči rezultate rada Ruini-jeve komisije, te rezultate bio dužan proslijediti papi Franji kojemu, nakon svega, kao poglavaru Crkve pripada pravorijek. Ali došlo je do nezavidne situacije unutar spomenutog trokuta Perić – Hauke – Müller, jer je glasovanje bilo suprotno njihovim očekivanjima i željama.
Kardinal Müller kao pročelnik Kongregacije za nauk vjere odlučio je rezultate glasovanja zamagliti i tako od pape Franje sakriti istinu. Kad je Franjo otkrio taj komplot, Müller je izgubio njegovo povjerenje i doskora je bio bivši pročelnik Kongregacije. Rim je zamijenio svojom Bavarskom. A da bi Međugorje zaštitio od Ratka Perića, Franjo je tamo poslao svog osobnog vizitatora u osobi poljskog umirovljenog nadbiskupa Henryka Hosera, kojega je nakon njegove smrti naslijedio talijanski umirovljeni nadbiskup Aldo Cavalli. Njihova nazočnost u Međugorju znak je i jamstvo da Crkva cijeni dobre duhovne plodove Međugorja, a događanja koja još traju prepušta strpljivom promatranju i proučavanju. To je aktualni status Međugorja i od toga bi trebalo u svim raspravama polaziti, a ne pokušavati svim silama sve vratiti na početak.
Ne mogu proniknuti kakvi su osjećaji sadašnjeg biskupa Palića kad gleda da je u njegovoj blizini, u jednoj od njegovih župa, od Vatikana postavljen čovjek da bdije nad nečim što u toj biskupiji nije shvaćeno i prihvaćeno, i to kao nadbiskup u hijerarhiji jedan stupanj iznad njega. Mi franjevci u Međugorju nismo ponosni na to. Bilo bi nam draže da je Međugorje dio naše zajedničke duhovne baštine i da se u njemu možemo ponositi svojim mjesnim biskupom, a on u svijetu Međugorjem kao svojom župom koja je, zahvaljujući Gospi, postala župom svijeta. Put do toga može biti i dug i kratak. Sve ovisi o nama i našoj dobroj volji.
Sveti Pavao kao Turudićev krunski svjedok
Zašto sam ipak odlučio reagirati na tekst don Ivana Turudića, najviše je kriv ili pak zaslužan sv. Pavao kojeg on citira na početku i na kraju svoga teksta, namjenjujući mu tako krunsku ulogu u potvrdi ispravnosti svoga pristupa cijeloj problematici. Otkako sam se prije pedeset godina za potrebe svoje doktorske disertacije počeo intenzivnije baviti svetim Pavlom, on me je jednostavno zarobio i zato sam tužan što su njegova ljubav prema evanđelju, njegov apostolski žar u službi navještaja evanđelja i dubina njegove teološke misli premalo prisutni u Crkvi, što mu je u njoj nekako namijenjena rubna uloga. Zato mi je uvijek drago vidjeti kako se netko poziva na Pavla, kao don Ivan Turudić u svom odgovoru meni.
Nažalost to bijaše samo varljiv dojam na prvi pogled, jer čim počeh čitati shvatih da je pozivanje na Pavla u ovom slučaju sakaćenje njegove misli, prava izdaja. Zašto? Don Ivan započinje svoj tekst: “Sve provjeravajte: dobro zadržite, svake se sjene zla klonite!” (1 Sol 5,21-22). Manje upućen čitatelj otvorit će Pavlovu poslanicu i doista će naći te riječi, ali možda neće odmah uočiti da je to samo završni dio Pavlove misli koja počinje s dva isto tako kratka retka prije toga i koja glasi: “Duha ne trnite, proroštva ne prezirite. Sve provjeravajte: dobro zadržite. Svake se sjene zla klonite!” (1 Sol 5,19-21).
Pavao time završava niz praktičnih opomena upućenih toj maloj zajednici vjernika u Solunu, mahom obraćenika iz poganstva. Iako je prethodno imao velikih poteškoća u svojoj zajednici u Korintu s pravilnim služenjem darovima Duha (karizmama), Pavao se ne boji Duha i njegovih darova, već tu malu zajednicu hrabri da Duha ne trnu i proroštava ne preziru, već da sve provjeravaju, lučeći istovremeno dobro od zla. Braneći postupke dvojice biskupa, Žanića i Perića u njihovu odnosu prema Međugorju, don Ivan je imao dobar razlog krivotvoriti Pavla. Njih dvojica su naime činili sve kako bi svako djelovanje Duha utrnuli, proročki govor ušutkali, da bi onda mogli reći kako ničega nije ni bilo.
Navodeći tako pojedine svetopisamske riječi, istrgnute iz užeg i šireg konteksta, može se doći do apsurdnih tvrdnja. Tako se primjerice starozavjetnom psalmistu može pripisati da tvrdi kako “nema Boga”, ako se uzme samo drugi dio njegove misli (usp. Ps 53,1). Isto tako se i Isusu može podvaliti koješta, ako se njegova riječ istrgne iz konteksta, kao primjerice: “Ta bit će odsada petorica u jednoj kući razdijeljena: razdijelit će se… otac protiv sina i sin protiv oca, mati protiv kćeri i kći protiv matere, svekrva protiv snage i snaha protiv svekrve” (Lk 12,52-53). Uzeta sama za sebe, ta riječ se može shvatiti kao da je to bio cilj Isusova dolaska, a u kontekstu ona je ustvari upozorenje kakve mogu biti posljedice prihvaćanja i neprihvaćanja njegova evanđelja unutar iste obitelji.
I završetak don Ivanova teksta zaslužuje kratki osvrt, pogotovo što opet navodi isti Pavlov tekst. On zaključno piše: “Na kraju, smatram dopuštenim propitivati privatne objave i sve što se njih tiče na temelju 1 Sol 5,21-22 i cijelog Svetog Pisma, tradicije Crkve, vjerovanja, liturgije u sintoniji s naukom Crkve i samoga značenja pojma kongres. I bilo bi mi zadovoljstvo kad bi se zadržala akademska razina te se raspravljalo argumentirano a ne logičkom zabludom ad hominem.”
Don Ivan kao da se bori s vjetrenjačama. Njemu nitko nije osporio pravo “propitivati privatne objave”, ali je on osporio pravo svim drugima u privatnim objavama otkriti i priznati nešto nadnaravno i za Crkvu korisno. Nadalje, ostaje zagonetka kako će mu to uspjeti na temelju širokog konteksta “cijelog Svetog Pisma”, kad u Pavlovu slučaju nije uzeo u obzir najuži kontekst, već ga svjesno zaobišao? Ako je to “akademska razina” koju on zaziva, tada se svjesno odričem te razine. To me asociralo na olovna komunistička vremena kada je bio ukorijenjen izraz “poštena inteligencija”, a to su bili oni kojima je ideologija bila važnija od znanstvenih argumenata. Čovjeku koji je mislio svojom glavom to je toliko išlo na živce da je svoj kritički intoniran tekst obojen hrvatskim domoljubljem izazovno potpisao s “nepoštena inteligencija” (Božidar Violić). Tako i ja više volim biti zajedno s neznalicama nego s don Ivanom na njegovoj “akademskoj razini”.
Fra Ivan Dugandžić
Fra Ivan Dugandžić je odgovorio. Pročitavši njegov odgovor iz dva razloga smatram neprimjerenim nastaviti raspravu: 1. ne želim upasti u zamku kvalifikacija bilo koje osobe; 2. ne pronađoh ništa kvalitetno i od važnosti za temu zbog koje je rasprava počela. Sterilnost odgovora i nametanje, prema fra Ivanu, jedinog ispravnog rješenja Međugorskog čvora na temelju plodova i brojki bez sagledavanja cjeline, na što se čak i poziva, zatvorilo je svaku mogućnost rasprave u kojoj bi čitatelj i moja malenkost naučili nešto novo. Selektivno pozivanje i prizivanje autoriteta može ići u nedogled. Neprimjereno je koristiti nepouzdane kuloarske podatke o događajima i osobama za ozbiljnu raspravu. O pitanjima koja je fra Ivan otvorio, a nisu bila predmetom naše rasprave, čitatelje upućujem na nekoliko linkova gdje mogu pročitati nešto više:
https://www.vjeraidjela.com/kojim-autoritetom-nadbiskup-hoser-proglasava-medugorje-svetistem/
https://www.vjeraidjela.com/sto-uopce-znaci-priopcenje-svete-stolice-da-su-odobrena-hodocasca-u-medugorje/
Društvo i Crkva često djeluju po zakonu spojenih posuda. Žalosti činjenica da kod nekih odgovornih osoba u Crkvi sve više prevladava potreba za populizmom a sve manje za traženjem istine. Sapienti sat!
Don Ivan Turudić
