U sarajevskom franjevačkom mjesečniku Svjetlo riječi, studeni, 2017., na posljednjoj stranici, čitam epimeteju prof. dr. sc. Ivice Raguža. Je li ta mitološka epimeteja nastala od onoga Epi-meteja koji “naknadno domišlja” za razliku od brata mu Pro-meteja koji “unaprijed smišlja”? Već po naslovu “Contra svećenika i redovnika” naslućujem kamo profesor smjera svojom epimetejom i zamišljam kao da bi ovdje moglo biti razgovorna tvoriva. Čitajući taj članak s posljednje stranice, javljaju mi se neka pitanja koja izravno postavljam profesoru, a odgovore na njih uzimam iz naznačena teksta.
– Don Ivica, u Starom Zavjetu svećenik Eli, čuvar svetišta zvanog Šilo, čudi se revnoj molitvi nerotkinje Ane pitajući je: je li “pijana”? A ona ne može ostati od zanovijetanja sluškinje joj Penine, koja s njezinim mužem Elkanom ima više djece. Čini li Ti se da i danas ima svećenika, ravnodušnih i opuštenih u zvanju, koji su takvi kao prečasni Eli, rektor nacionalnoga svetišta u Šilu, da pravu duhovnost Aninu smatraju opijenošću? I kolik je njihov broj, postotak?
I. Raguž: “Poput Elija, i danas mnogi svećenici dremuckaju, smatrajući ozbiljnu duhovnost pijanošću, dremuckaju ravnodušni u svojem pozivu, dremuckaju opušteno.”
– Velečasni, malo me zbunjuješ tim mnoštvom: “mnogi svećenici”! Ti si svećenik. Profesor na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Đakovu, Sveučilišta u Osijeku. Dekan Fakulteta. Učitelj u Izraelu, u đakovačkom Šilu. Držiš predavanja po našim simpozijima širom domovine. Vodiš duhovne rekolekcije, vježbe. Što misliš koja su dva najveća svojstva, razlučna znaka – signa distinctiva katoličkih svećenika za razliku od drugih religijskih predvodnika, pogotovo od naslovnika drugih laičkih životnih zvanja i zanimanja?
I. Raguž: “Dva su najveća zla u današnjih katoličkih svećenika i redovnika: novac i častohleplje.”
– Doktore, sv. Pavao ne slaže se s Tobom kada kaže da je, ne srebro/”novac” korijen svih zala, nego “srebroljublje” (1 Tim 6,10). Nemala razlika. Kako se to “srebroljublje” ili, kako Ti kažeš, “novac” manifestira u katoličkih redovnika i svećenika? I kolikima je to primarna svećenička zadaća i redovnička karizma? Koji je njihov postotak? U čemu Ti kao profesor, dekan, predavač, duhovni vođa mlade bogoslove poučavaš kakvi trebaju biti? S kim se družiti? S obijesnim bogatašima u Metropoli ili s nevoljnim siromasima na Periferiji? Koga zapošljavati? Kakvu odjeću nositi? Kakva vozila voziti? I koliko se takvi jučerašnji bogoslovi, današnji svećenici i redovnici drže Tvojih uputa s katedre i s oltara?
I. Raguž: “Treba otvoreno reći da svećenici i redovnici pripadaju vrlo malom broju građana (barem u Hrvatskoj) koji žive kao bogataši, iznad prosjeka većine građana. To mnoge svećenike navodi da se ponašaju poput obijesnih bogataša: druže se samo s bogatašima i dobrostojećima (pogledaj samo tko im je društvo!), smeta im kuknjava običnih ljudi (Lk 18,39!; bogataši ne kukaju), financiraju i zapošljavaju rodbinu sve do trećega koljena – kao pravi ‘dobrotvori’, kupuju i nose ‘markiranu’ odjeću te voze raskošne automobile.”
– Profesore, opet sam neugodno pogođen tvrdnjom da “mnogi svećenici” žive poput “obijesnih bogataša”. Kakav je utjecaj toga vraškoga “novca” ili mamone na svećenike i redovnike? Na što ih vi, profesori na fakultetima i poglavari u bogoslovijama, posebno upozoravate: čega se treba držati? Što im Ti konkretno savjetuješ? O tome u članku ne govoriš.
I. Raguž: “…novac, taj mamon, pretvara svećenike u plaćenike, u Jude koji misle jedino na svoju kesu, a ne na Krista i svoje vjernike. Mamon upropaštava većinu svećenika i redovnika, guši im svećeničku dušu.”
– Dekane, ponovo sam iznenađen tvrdnjom da “novac” upropaštava “većinu svećenika” i “guši im svećeničku dušu”. Razumijem Tvoju frustriranost zbog neučinkovitih pouka takvim bogoslovima i zbog neuspješnih predavanja takvim svećenicima, ako ih doista toliko ima, zato si vjerojatno “novac” i stavio na prvo mjesto. Spomenuo si i drugi signum distinctivum svećenika i redovnika, častožuđe, barem u Hrvatskoj, na nas u BiH vjerojatno nisi mislio, kako bi to definirao i prikazao u praksi?
I. Raguž: “Većinu bogatih svećenika i redovnika novac ne zadovoljava jer novac ne pruža još crkvenu moć, a ona se postiže čašću. Zato se među svećenicima i redovnicima vodi bespoštedna borba za čašću: kako doći do časti profesorske službe na fakultetu, zaposliti se svim silama i biti profesor – teolog, kako postati kanonik, monsinjor, dobiti časnu i uglednu župu, biti gvardijan, biti čašćen i hvaljen u provinciji, medijima.”
– Veleučeni! Ti puno toga postižeš od mladosti svojim redovitim školovanjem, svom snagom svojom i svim sposobnostima svojim, i to “za malo muke” zadobio si “dobra velika”, kako bi rekao Mudrac (Mudr 3,5): i došao do časti profesorske službe na fakultetu! I zaposlio se kao profesor – teolog! I čašćen i hvaljen u medijima! Običan narod misli da svećenici i redovnici govore o onomu što im je zadaća i da su i oni sami u to uvjereni. Međutim, Ti kao izvrstan poznavatelj i učitelj svećenika (u Hrvatskoj) misliš li da je to njihovo stanje i uvjerenje posve iskreno? Kamo vodi ta “bespoštedna borba” za profesurama, kanonikatima, monsinjoratima, gvardijanatima? Ne pada mi ni na kraj pameti da Ti vodiš “bespoštednu borbu” s nekim kandidatom za đakovačkim kanonikatom. Ima li među njima, tom većinom svećenika i redovnika, farizeizma ili, ne daj, Isuse – ateizma?
I. Raguž: “Zastrašujuće je častohleplje među svećenicima i redovnicima: usta puna Boga, Krista i Crkve, a zapravo samo težnja za čašću, čisti ateizam.”
– Ti kao fundamentalni teolog i duhovni pisac imaš li još nešto dodati što sam Te zaboravio pitati, a smatraš vrlo važnim s obzirom na svećenike i redovnike?
I. Raguž: “Treba ovdje spomenuti još nešto jako važno. Kada se svećenici i redovnici nakon odreknuća (ređenje, redovnički zavjeti) ponovno žele vratiti i uživati u onom što sasvim normalno i prirodno čine vjernici laici, tada sa sobom povuku mnoštvo nečistih duhova i onda bude ‘gore nego na početku’ (Lk 11,24-26). Vjerujte, nitko ne može tako zapasti u ovisnost o novcu kao svećenik, rijetko tko u takvu bludnost kao svećenik (sve vrste perverzija) i rijetko tko u takvu neposlušnost kao svećenik (pametovanje, politizacija, tvrdokornost, sebičnost).”
– Čudio sam se da ne spominješ bludnosti, trećega u popisu Sedam glavnih grijeha. Ali evo i nje, te bludnosti, i to uključujući “sve vrste perverzija” u palih svećenika i redovnika! To bi bila također njihova karakteristika, ali samo kada se zarede ili polože zavjete i otpadnu, ako sam dobro pratio? Ti kao cijenjeni teolog, gdje vidiš uzrok tomu? Pogađa li Tebe osobno kao svećenika takva napast, to “mnoštvo nečistih duhova”, koje su i drugi svećenici i redovnici imali prije nego su ih povukli među vjernike laike? Kako se tomu odupireš i što preporučuješ drugima?
I. Raguž: “Vjerojatno je uzrok tomu posebna oholost svećenika i redovnika: kao što nitko ne može biti tako ohol kao pali anđeo Lucifer tako nitko tako izokrenut i poremećen kao pali svećenik i redovnik: u bogatstvu, bludnosti i neposlušnosti. Ah, misterij zla! I mi se onda još na Zapadu, u Europi, čudimo odakle ateizam u kršćanskim, katoličkim zemljama. Znam da to nije jedini razlog, ali nije li zapravo europski ateizam, ako hoćete i agresivnost prema kršćanstvu, ne samo posljedica (!) nego nastavak onoga skrivenoga, ali tako agresivnog ateizma među svećenicima, redovnicima?”
– Mnogopoštovani! Čini mi se da je Tvoja teološka hiperbola prejaka, ono s palim Luciferom i palim svećenikom ili redovnikom. U čemu zapravo vidiš spasonosan izlaz, teološko-crkveno rješenje toga “misterija zla” među svećenicima i redovnicima u Hrvatskoj, u Europi? Kako to liječiti? Možeš li Ti kao profesor, predavač, dekan, teolog pomoći svojom mudrošću i primjerom da se ta neposlušno potopna, oholo babilonska i preverzno gomorska situacija s mnoštvom nečistih duhova barem malo ublaži?
I. Raguž: “Ne znam, možda je dobro da takvoga svećeništva, redovništva i nestane u Europi, da možda Gospodin iz kamenja stvori nova duhovna zvanja” (svi citati na str. 82).
Poštovani don Ivica! Ne će Gospodin iz kamenja stvarati nova duhovna zvanja, svećenička i redovnička. Nego ih je darovao i prepustio vama svećenicima i nama biskupima i drugim poglavarima da mu kao novozavjetni vinogradari dajemo “urod u svoje vrijeme” (Mt 21,41).
Ne smiješ očekivati da Gospodin od kamenja stvara nova zvanja, jer nam je Spasitelj izričito zapovjedio: “Molite dakle Gospodara žetve da pošalje radnike u žetvu svoju” (Mt 9,38).
Ne će, vjerujemo, i to fundamentalno teološki vjerujemo, uništiti ni svećenstva ni redovništva u Europi, kako Ti misliš da bi bilo “možda dobro”.
Kao što ne bijaše drugoga znaka doli znaka proroka Jone Ninivljanima, tako ne će biti drugoga znaka osim Sina Čovječjega ovomu naraštaju (Lk 11,29). Sina Čovječjega i njegova Evanđelja i njegova djela Otkupljenja.
Svaki bi biskup, i provincijal, i svećenik, i redovnik, i vjernik s te 82. stranice toga franjevačkog časopisa željno očekivao malo više “svjetla riječi”, a Ti kao svećenik, a urednik kao redovnik, zasipate nas ovakvim “porodom od tmine”!
Umjesto da, poput Jošue i Kaleba, vas dvojica unosite nadu i optimizam u redove zajednice, vi nastupate kao demoralizatori svojih čitatelja u cijeloj domovini i u Crkvi koja nije vaša nego Kristova, za koju niste prolili kapi krvi, a Krist je za nju prolio svu svoju krv!
Nemaš pravo što “mnoge svećenike i redovnike” smatraš srebroljupcima i častohlepnicima, a one pale svećenike i redovnike oholima, bludnicima i neposlušnicima.
Ne pokazuješ “bespoštedne borbe” s misterijem zla i u sebi i oko sebe s pomoću onih metoda koje nam je Krist ostavio: otkupiteljske sakramente, Božje milosrđe, tražeći od nas iskrenu pokoru i nepokolebljivu vjeru, nego se upuštaš u nedopustive osude. Kako se ne bojiš da ovako kako Ti mjeriš druge danas, sutra bude mjereno Tebi? (Mt 7,2).
Volio bih u ovakvim Tvojim popularnim člancima pročitati više ohrabrenja u dobru, više “obrazloženja nade” koja je u nama (1 Pt 3,15), više kritičke istine s ljubavlju izrečene (Ef 4,15). Ti to znaš, samo ako hoćeš.
Srdačan pozdrav iz Mostara
† Ratko Perić, biskup
Izvor: Crkva na kamenu
