Potrošačko društvo i Božić

Foto: mirror.co.uk

Već desetljećima mnogi misleći ljudi upozoravaju da za vjeru veću opasnost predstavlja potrošački mentalitet Zapada nego neki bezbožni režimi, kakav je bio i kod nas onaj komunistički. Gledano iz komunističkoga gulaga Zapad je bio društvo iz snova, prava “čarolija”, kako se mnogi danas vole izražavati, iako uopće ne znaju što bi trebala značiti ta riječ. Međutim, taj tzv. zapadni svijet sve više pokazuje svoje pravo lice, te uviđamo da je uistinu mnogo opasniji od bezbožnoga komunizma. U tim komunističkim sustavima narod je progonjen, te je zbijao svoje redove, povukao se u skrovitost svoga doma, čuvao obitelj i ostale vrijednosti i čekao nekakvo oslobođenje. Izvanjski gledano, religija je stradala, ali zapravo vjera je jačala. Mogli su štošta zabraniti čovjeku, ali mu nisu mogli iz duše iščupati vjeru. Ovaj zapadnjački potrošački mentalitet ima obrnute učinke. U njemu je religija dobro došla za prodaju svega i svačega. Znači, ne samo da nije zabranjena, nego je i poželjna, ali u tim okolnostima vjera strahovito strada. Sve je više “religije” koja donosi unosan posao, a sve je manje vjere od koje čovjek živi.

U više navrata ovih smo dana mogli slušati razna izvješća koliko će Hrvati potrošiti za Božić. Pretpostavke idu i preko 12 milijardi kuna. Jedna mala Hrvatska od četiri milijuna stanovnika u tako kratkom razdoblju potrošit će toliki novac. Gotovo nestvarno. Očito, neki će dobro naplatiti onu svoju čestitku: Sretni vam blagdani! Veliko je pitanje hoće li ta potrošnja, te silne milijarde i ti pokloni imalo pridonijeti produbljenju vjere i sreći čovjekovoj? Ovaj rast potrošnje uglavnom se povezuje s “rastućim optimizmom” na ekonomskom području. Ljudi “očekuju bolje”. Opet se nameće pitanje: Što je to bolje? Ako se čovjekov boljitak svede samo na pun novčanik, vrlo brzo ćemo se razuvjeriti u ispravnost postavljene teze. Prema tom razmišljanju one “mega zvijezde” iz raznih profesija, od sporta do filma, bili bi najsretniji ljudi na svijetu, a svako malo čujemo kako si je netko od njih oduzeo život. Imali su “sve” (osim jednoga), bilo im je “bolje” u svemu (osim u jednome) – nisu imali duševnoga mira i zadovoljstva, nisu imali Boga, nisu imali Božića.

Prateći hrvatske medije čovjek stvarno ostane osupnut činjenicom kako se i danas, bez obzira što je Hrvatska članica Europske unije, s nekakvim divljenjem govori o Europi. Pa se onda može čuti: Ovako je to kod nas, a u Europi je drukčije. Pitamo se je li Hrvatska geografski uopće u Europi, a onda nameće nam se još veći upitnik je li članica te famozne Unije? Ta kuknjava uistinu iritira. Eto, u Hrvatskoj se živi jadno i bijedno, a tamo negdje “u Europi” život je “čarolija”. Skoro se počnemo pitati je li moguće da u toj dalekoj Europi ljudi uopće umiru? Međutim, gledano sa strane, iz prikrajka, svakomu je jasno da je ta Europa kakvu smo poznavali već gotovo mrtva, i to isključivo zbog toga što s božanskoga prijestolja pokušava srušiti Boga i na to prijestolje intronizirati Mamona (demona), materijalno bogatstvo. Udaljila se od Izvora života, te svoju dušu pohlepno pokušava nasititi materijalnim stvarima, koje ne samo prazne novčanik nego i čovjekovu dušu. Veliku zapadnjačku civilizaciju kao cjelinu, koja lagano umire, ne možemo promijeniti, nemoguće ju je vratiti na Izvor pitke vode, zato je još veća odgovornost na svakomu pojedincu da nešto učini za sebe i svoju obitelj kako bi se očuvao od prokletstva koje se zove materijalna nezasitnost i pohlepa. Tek tada će nam – biti bolje!

Božo Goluža

Izvor: Crkva na kamenu