HRASNO – U svetištu Kraljice Mira u Hrasnu u srijedu 5. kolovoza 2026. služena je sveta Misa za poginule i stradale dijecezanske svećenike i bogoslove u Drugom svjetskom ratu i poraću: 1. Don Antu Bakulu, iz Posušja, zadnjeg župnika u župi Gornje Hrasno, ubijenog 1942.; 2. Don Nikolu Bošnjaka, iz Biograca – župa Ljuti Dolac, ubijenog 1945.; 3. Don Antu Krešimira Buconjića, iz Drinovaca, ubijenog 1945.; 4. Don Lovru Konjevoda, iz Hutova, nestalog 1945.; 5. Don Martina Krešića, iz Vinina – župa Hrasno, ubijenog 1945.; 6. Don Andriju Majića – mlađega, iz Drinovaca, ubijenog 1945.; 7. Don Jerku Nuića, iz Drinovaca, ubijenog 1945.; 8. Don Mitra Papca, s Pušišita – župa Stolac, poginulog 1951.; 9. Don Vidu Puticu, iz Prapratnice – župa Hutovo, ubijenog 1942.; 10. Don Ivana Raguža, iz Stoca, ubijenog 1945.; 11. Don Iliju Tomasa, iz Drinovaca, ubijenog 1942.; 12. Don Marijana Vujnovića, s Pušišta – župa Stolac, ubijenog 1944./1945.; 13. Don Antu Zrnu, iz Duvna, ubijenog 1945.; 14. Don Stanka Čotića, iz Lisica – župa Humac, umrlog od tifusa 1943.; 15. Antu Jukića, bogoslova iz Posušja, ubijenog 1945. i 16. Srećka Čotića, bogoslova iz Lisica – župa Humac, ubijenog 1945. Trojica od njih, don Ante, don Vide i don Ilija ubijena su u četničkom naletu 1942., jedanaestorica su ubijena, odnosno nestala 1945., don Stanko je umro 1943. od tifusa, a don Mitar poginuo u namještenoj željezničkoj nesreći 1951.
Svetu Misu u suslavljenju domaćeg župnika don Vinka i trinaest svećenika slavio je biskupski vikar za Trebinjsko-mrkansku biskupiju i župnik u Trebinju don Ante Luburić. S obzirom na velike ljetne vrućine okupio se lijep broj vjernika. Misa je slavljena u Hrasnu, središnjoj župi i svetištu Trebinjsko-mrkanske biskupije u kojoj je svaki od njih četrnaestorice jedno vrijeme pastoralno djelovao i u kojoj je većina od njih vršila posljednju pastoralnu službu. Postoji također još jedan razlog za slavljenje ove mise u Hrasnu. Naime, sedmorica od njih četrnaestorice su rodom ili su pastoralno djelovali u župi Hrasno. Na početku misnog slavlja svećenike i okupljeni puk pozdravio je župnik don Vinko koji je istaknuo radost što smo se danas okupili i što možemo svetom Misom zahvaliti Bogu za dar četrnaestorice svećenika i dva bogoslova stradalnika Drugog svjetskog rata i poraća. I don Ante je na početku propovijedi istaknuo da smo se okupili „kako bismo zahvalili Bogu za živote četrnaestorice svećenika i dva bogoslova naše mjesne Crkve, kojih svjedočanstvo života čuvamo ovim spomenom.“ Potom je na temelju današnjih čitanja, iz knjige proroka Jeremije u kojoj su odzvanjale riječi „Ljubavlju vječnom ljubim te, zato ti sačuvah milost“ i evanđelja o vjeri žene Kanaanke govorio o Spomenu za svjedoke vjere i rodoljublja, Danu pobjede i domovinske zahvalnosti i Gospi Snježnoj – Kraljici Mira. Govoreći o spomenu svjedoka vjere i rodoljublja istaknuo je: „Danas ne spominjemo u prvom redu kako su preminuli, nego kako su živjeli. Smrt je bila posljednje poglavlje njihove ovozemne biografije, ali nije njezin smisao. Smisao je njihova života bio Krist, kojemu su ostali vjerni u svakodnevnim obavezama. A ta ih je svakodnevna vjernost pripravila i za najveće kušnje. … Zato nas danas njihovi životi ne pozivaju prije svega na divljenje, nego na nasljedovanje. Oni ne traže da budemo oduševljeni njihovom prošlošću, nego da ozbiljno preispitujemo vlastitu sadašnjost. Najveći spomen koji im možemo podignuti nije od mramora ni od bronce, nego od vlastite vjernosti Kristu.“ Na kraju svete Mise vjernici su na izlazu iz crkve mogli uzeti spomen-letak posvećen četrnaestorici svećenika stradalih u ratu i poraću s njihovim fotografijama i kratkim biografijama.
mk
Donosimo cjelovitu propovijed don Ante Luburića:
Četrnaestorica svećenika
Mostarsko-duvanjske i Trebinjsko-mrkanske biskupije
ubijeni, nestali ili umrli od ratnih posljedica
od 1942. do 1951.
Hrasno – Gospa Snježna, 5. kolovoza 2026.
Draga braćo i sestre!
Draga braćo svećenici,
poštovana rodbino naših pokojnih Duma, braćo i sestre!
Postoje Misna slavlja gdje se na osobit način susreću prošlost, sadašnjost i budućnost. Današnja sveta Misa jedno je od takvih slavlja. Okupljeni smo kako bismo zahvalili Bogu za živote Četrnaestorice svećenika i dva bogoslova naše mjesne Crkve, kojih svjedočanstvo života čuvamo ovim spomenom. Istodobno slavimo spomendan Gospe Snježne. Danas zahvaljujemo za dar slobode u prigodi Dana pobjede i domovinske zahvalnosti. Ali, prije svega, slavimo Kristovo otkupiteljsko otajstvo, jer samo u svjetlu Kristove muke, smrti i uskrsnuća ljudska povijest poprima svoje puno značenje.
Zato današnje slavlje nije tek povijesni spomen. Crkva se okuplja da u svjetlu Božje riječi prepozna Božje djelovanje u povijesti. Kršćansko sjećanje nije nostalgija, nego čin vjere. Ono nas ne zatvara u jučer, nego nas osposobljava da vjernije živimo danas i sutra.
1. Spomen na svjedoke vjere i rodoljublja.
Upravo zato današnje prvo misno čitanje iz Knjige proroka Jeremije postaje ključ za razumijevanje svega što danas slavimo. Narodu koji je izgubio domovinu, koji je proživio rat, razaranje i progonstvo, Bog ne upućuje prijekor nego riječi koje ulijevaju nadu: „Ljubavlju vječnom ljubim te, zato ti sačuvah milost.“
To je jedna od utješnijih rečenica cijeloga Svetoga Pisma. Ona govori da Božja ljubav ne ovisi o promjenama ljudske povijesti. Carstva nastaju i nestaju. Ratovi ostavljaju rane, ljudi mogu biti nevjerni, ali Bog ostaje vjeran. Njegova se ljubav ne umanjuje ni onda kada čovjek prolazi kroz najteže kušnje i patnje.
Koliko su samo te riječi bliske povijesti naše mjesne Crkve! I ona je tijekom 20. stoljeća prolazila kroz teška razdoblja: ratove, progone, raseljavanja, rušenja crkava i nestajanje čitavih katoličkih zajednica. Vi stariji sjećate se one tužne uzrečice: od Trebinja do Mostara nigdje dume ni oltara! Nerijetko se činilo da ljudsko zlo ima posljednju riječ. E nema! Posljednju riječ uvijek ima Bog koji sudi.
U tom svjetlu promatramo i živote pokojnih svećenika, svjedoka vjere i rodoljublja. Njihova veličina ne počinje u času njihove smrti, nego mnogo prije – u vrijeme vjerna služenja Bogu i narodu. Prije nego što su im imena zapisana u povijesnim knjigama, bili su pastiri povjerena im puka. Svakodnevno su molili svećenički Časoslov, slavili sv. Misu, naviještali Evanđelje, dijelili sakramente, hrabrili obeshrabrene i nosili terete svojih vjernika. Njihovo je svećeništvo obilježeno ustrajnom vjernošću koju svijet često ne primjećuje, ali koju Bog vidi i nagrađuje.
Zato ih danas ne spominjemo u prvom redu kako su preminuli, nego kako su živjeli. Smrt je bila posljednje poglavlje njihove ovozemne biografije, ali nije njezin smisao. Smisao je njihova života bio Krist, kojemu su ostali vjerni u svakodnevnim obvezama. A ta ih je svakodnevna vjernost pripravila i za najveće kušnje.
To je prva poruka današnje Božje riječi i prvoga dijela naše zahvalnosti: Bog ostaje vjeran svome narodu, a čovjek postaje velik kada u toj Božjoj vjernosti ustraje svega svoga života.
Upravo zato danas zahvaljujemo za ovu Četrnaestoricu svećenika. Oni su životom posvjedočili da je Božja milost jača od svakoga straha, a Božja ljubav trajnija od svake ljudske nepravde.
Ako nam je prorok Jeremija danas pokazao Božju vjernost čovjeku, današnje Evanđelje nam pokazuje kako izgleda čovjekova vjera i vjernost Bogu.
Pred Isusa, kako čusmo, dolazi žena Kanaanka (u današnjem Libanonu). Ona, strankinja, nije pripadala izabranom narodu. Ali nosila je u srcu ono što je važnije od svakoga ljudskog podrijetla – nepokolebljivu vjeru u Isusa čudotvorca. Došla je zamoliti Isusa da izliječi njezinu teško oboljelu kćer. Gospodin kao da šuti. Zatim kao da je odbija. Napokon izgovara riječi koje zvuče vrlo tvrdo. Ipak, ta žena ne odustaje. Ne osjeća se pogođenom. Ostaje pred Gospodinom, ponizna i ustrajna, vjerujući da je i najmanja mrvica njegove milosti dovoljna da bolesnica ozdravi.
Zato Isus na kraju izgovara riječi koje rijetko u Evanđelju nalazimo: „O ženo, velika je vjera tvoja! Neka ti bude kako želiš“ (Mt 15,28).
U toj se ženi zrcali ono što je odlikovalo i živote naših vjernih svećenika. Ni oni nisu uvijek služili u lakim vremenima. Njihovo je svećeništvo bilo obilježeno siromaštvom, nesigurnošću i ratnim stradanjima.
Kada danas izgovaramo njihova imena u Molitvi vjernika i u Spomenu pokojnih u Kanonu Mise, pred nama prolaze životi ljudi koji su svojim služenjem ispisali jedno od najtežih poglavlja povijesti ove biskupije. Svako od tih imena krije godine vjerna rada. Tek na kraju njihova zemaljskog puta došla je velika kušnja koja ih je učinila prepoznatljivima i u povijesti.
Posebno mjesto u toj povijesti zauzima Hrasno. Nije slučajno što upravo ovdje slavimo ovu sv. Misu. Sedmorica od ove Četrnaestorice duboko su povezana s ovom župom: neki rođenjem, drugi dugogodišnjim pastoralnim djelovanjem. Još je znakovitije da su šestorica među njima potekla iz Trebinjske biskupije. To nas podsjeća da i mala mjesna Crkva može iznjedriti velike svjedoke Evanđelja.
Zato nas danas njihovi životi ne pozivaju prije svega na divljenje, nego na nasljedovanje. Oni ne traže da budemo oduševljeni njihovom prošlošću, nego da ozbiljno preispitujemo vlastitu sadašnjost. Najveći spomenik koji im možemo podignuti nije od mramora ni bronce, nego od vlastite vjernosti Kristu.
U tom je i središnja poruka današnjeg Evanđelja.
Velika vjera nije samo u tome da čovjek u Boga vjeruje kada sve teče dobro.
Velika je vjera ostati uz Boga i onda kada šuti, kada ne razumijemo njegove putove i kada se čini da je teret križa teži od naših snaga. Upravo takva vjera nosila je bezimenu Kanaanku. Takva je vjera nosila i ovu Četrnaestoricu svećenika. A takva je vjera potrebna i nama danas.
Braćo i sestre, nije slučajno da se današnje Euharistijsko slavlje događa upravo na dan kada se spajaju tri velika spomena: spomendan Gospe Snježne, Dan pobjede i domovinske zahvalnosti te molitveni Spomen naših pokojnih svećenika, o kojem smo upravo govorili.
2. Dan pobjede i domovinske zahvalnosti
podsjeća nas koliko je sloboda dragocjen Božji dar i koliko je skupo plaćena. Zato danas zahvaljujemo Bogu za sve koji su branili dostojanstvo čovjeka, slobodu naroda i pravo na život u miru. Zahvalnost nije samo kršćanska krjepost nego i domoljubna obveza. Narod koji ne zahvaljuje lako zaboravi koliku cijenu imaju mir i sloboda.
Mi kao kršćani trebamo znati da nijedna zemaljska pobjeda nije potpuna ako ne vodi prema pobjedi nad grijehom.
Može narod obnoviti porušena sela i gradove, a izgubiti dušu.
Može narod očuvati granice, a izgubiti obitelji.
Može narod steći blagostanje, a izgubiti vjeru. Upravo zato Crkva uvijek podsjeća da je najveća pobjeda ona koju Krist ostvaruje u ljudskom srcu.
Naši pokojni svećenici to su dobro razumjeli. Njihova je najveća želja bila da Krist ostane živ u srcima ljudi. Znali su da se budućnost jednoga naroda čuva u obitelji, u crkvi, u školi, u poštenu životu, u novim svećeničkim i redovničkim zvanjima.
Danas zahvaljujemo i svima koji su tijekom desetljeća brižno prikupljali dokumente, svjedočanstva i povijesnu građu o ovim svećenicima. Time nisu očuvali samo podatke nego i dostojanstvo života i rada ovih svjedoka vjere. Istina je uvijek službenica pomirenja kada je prosvijetljena Evanđeljem. Zato se Crkva ne boji istine. Ona ne pamti zlo nego moli za svoje neprijatelje; čuva uspomenu radi zahvalnosti i odgovornosti.
3. Gospa Snježna – Kraljica mira. U tom svjetlu posebno nam progovara današnji spomendan Gospe Snježne. Predaja kaže da je Blažena Djevica Marija svojim znakom pokazala mjesto na kojem će biti podignuta bazilika Svete Marije Velike u Rimu. Nije važno sámo čudo snijega – zato Snježna – usred ljeta, 5. kolovoza 435. kada je (prije 1591. g.) posvećena najveća Gospina crkva u Vječnom gradu. Važnija je poruka toga događaja: Bog uvijek ostavlja znakove svoje prisutnosti i vodi svoj narod onda kada se čini da puta više nema.
Marija je i tijekom cijele naše crkvene i narodne povijesti bila upravo takav znak nade. Pod njezin su plašt dolazili naraštaji vjernika u vremenima kušnje, rata, epidemije i progona. Tako bijaše i u ovom kraju.
Koliko je puta upravo krunica bila posljednje što je ostajalo u rukama ljudi kada su izgubili gotovo sve drugo!
Koliko je majki učilo svoju djecu prvim molitvama!
Koliko je svećenika započinjalo i završavalo dan moleći Mariju da ih održi u vjernosti njezinu Sinu!
Vjerujemo da su i ova Četrnaestorica svećenika kao sinovi Crkve i hercegovačkog puka rasli u marijanskoj pobožnosti. Zato danas, pod zaštitom Gospe Snježne, njihove duše ponovo povjeravamo njezinu majčinskom zagovoru kod Presvetoga Trojstva.
Dogodine, ako Bog da, Trebinjska biskupija slavi 50. obljetnicu proglašenja svetišta Kraljice mira ovdje na Hrasnu. Neka bude s Božjim blagoslovom.
Braćo i sestre, na kraju se vraćamo riječima s kojima smo započeli: „Ljubavlju vječnom ljubim te.“
To je Božji odgovor na svaku ljudsku prolaznost. Ljudi odlaze, naraštaji se mijenjaju, povijest prolazi, ali Božja ljubav ostaje.
Ona je nosila proroka Jeremiju.
Ona je ohrabrila kanaansku ženu.
Ona je vodila Blaženu Djevicu Mariju.
Ona je davala snagu ovoj Četrnaestorici svećenika, a ona želi nositi i nas.
Neka zagovor Djevice Marije, Gospe Snježne i Kraljice mira, prati našu mjesnu Crkvu.
Neka Gospodin udijeli vječni pokoj ovoj Četrnaestorici svojih vjernih službenika, a nama milost da jednoga dana s njima sudjelujemo u gozbi njegova nebeskoga Kraljevstva.
Amen.
Izvor: Crkva na kamenu
