Često čujemo kako je Mostar “grad slučaj”, a evo od prije nekoliko dana neki govore kako smo dobili novi “grad slučaj” – Stolac. Ma, nisu ovi gradovi nikakvi slučajevi nego je ovo slučajna država, odnosno država slučaj. Poimanje demokracije u ovom bivšem turskom vilajetu uistinu pripada dalekoj (vilajetskoj) prošlosti, i to nekakvih dalekih krajeva, koji s modernom Europom i današnjim europskim shvaćanjem demokracije nemaju nikakve veze. U demokratskom društvu sve je poznato: koga se može birati, tko može birati, kako se rade izbori i tko je nositelj vlasti. Na europskom kopnu jedino u Mostaru ne vrijede pravila demokracije, pa se tu treba oko nečega “dogovarati”. Osnovni postulat demokracije jest da je na izborima pobjednik onaj tko dobije najviše glasova. Eto, u Mostaru to ne vrijedi. Zato se pitamo, je li ovdje “tamni vilajet” prošlost ili sadašnjost i budućnost?
U Stocu se dogodilo nešto za što smo mislili da se ovdje više ne će događati. Kandidat za mjesto načelnika općine šamara i izudara predsjednika općinskoga izbornog povjerenstva i još neke članove i nikom ništa. Čovjek se (za sada) slobodno kreće i ispija kave, a njegove žrtve u bolnici. Još gore od ovoga jest pokušaj opravdavanja ovoga čina koji smo čuli od najviših predstavnika stranke kojoj taj mladić pripada. Taj nasilnik kaže otprilike: jesam ih izudarao, ali ja nisam kriv. Ovo nekako sliči na postupke obijesnoga djeteta, koje šamara svoje vršnjake, i uporno tvrdi da su drugi krivi, a njegov otac za sve “nestašluke” svoga mezimčeta uvijek nalazi opravdanje: “Ne ćete valjda reći da je moje dijete učinilo nešto loše, pa ono je uzorno u svemu”. Čudna logika, i to odraslih ljudi. Oni su naumili da je došlo vrijeme da njihova stranka preuzme vlast u Stocu, i tko je sada taj tko im se može suprotstaviti? Na koji način doći do vlasti? Nije uopće bitno, ako treba čak i šamaranjem i razbijanjem nosova.
I na kraju, još gore i od šamaranja i od pokušaja aboliranja svoga “razmaženog partijskog djeteta” jest činjenica da su se gotovo svi sarajevski mediji uključili u zaštitu toga nasilnika, njegovih postupaka pa onda i njegove stranke. I to zovu novinarstvom! Možda čak i profesionalnim? Jadna je ovo država, jadne su njezine institucije, jadno je njezino novinarstvo. Eto, upravo zato ova će država još dugo, dugo biti država slučaj.
Izvor: Crkva na kamenu
