Na istoku je svitala veličanstvena zora. Pred njom se povlačio sivi suton i bježao u zakutke dolina. Sitne zvjezdice gasile se na nebištu pred jačim sjajem. Mjesec je blijedio gledajući dolazak svoga sjajnoga gospodara koji i njega rasvjetljuje. Na istočnom obzorju izbila je zlatnožuta blistava traka, a iznad nje prekrasni skrletni odsjevi po ostatcima oblačića. Naskoro se pomolio kao plameni kralj sjajan sunčani kolut i prosuo zlatno svjetlo po proljetnom licu zemlje. U svaki kutak poslao je koju zraku svjetla da razotkrije krasotu svega stvorenja. Na svakom listu zacakliše se rosne kapi, a svi cvjetovi otvoriše svoje lati da se zagledaju u sjajnoga vladara na plavom svodu.
I šume se probudiše, a od svih strana i sa svih grana zazvonio je razdragan cvrkut iz ptičjih grla. Svaka ptica svojim je glasom dovikivala ljudima: “Pjevajte Gospodu jer stvori divote!” (Iz 12,5). Iznad svih glasova odjekivao je po gaju biserni glas raspjevanoga slavuja. Danas je pjevao iz svega grla pogledavajući prema svom gnijezdu gdje je slavujica sjedila na jajima:
– Jesi li, draga, sigurna u gnijezdu?
– Jesam, dragi moj, jer gnijezdo savismo u dobru zaklonu.
– Jesu li jaja pod tobom već zagrijana? – opet će slavuj ćirilijavim glasom.
– Topla su, i naša dječica već se pomiču u njima! – otpjeva mu slavujica.
– Jesi li gladna mila moja!? Da ti opet donesem koje zrno ili crvića?
– Nisam gladna, nego sam željna tvoje divne pjesme!
Slavuj podiže glas do najviših nota. Skakutao je s grančice na grančicu, izvodio pjesmu sve miliju. Cijeloj šumi htio je najaviti da će uskoro biti otac. Svježi listići oko njega podrhtavali su od slavujeva zanosnoga pjeva. Ostale ptice slušale ga i nastojale dostići to divno grlo, ali prvaka ne možeš nadvladati. Jedino je kukavica gunđala protiv njegova pjevanja:
– Što se taj prstić od ptice toliko razgalamio?
– E pa on očekuje dječicu svoju! – odgovoriše kukavici ostale ptice.
– Onda bih i ja morala pjevati jer i moja su jaja negdje po vašim gnijezdima, otkuka kukavica.
– Ti i ne znaš gdje su ti djeca pa ti ne preostaje drugo nego kukati za njima – otpjevaše joj ptice.
– Naskoro će vaša djeca zakukati kad se moji ptići izvale! – zlobno dobaci kukavica.
Tu prijetnju ptice ne razumješe, ali će se kasnije uvjeriti, bar neke od njih, da je kukavica i njima podvalila svoja jaja.
Oko podneva pojavila se u šumici nova prijetnja. Četa dječaka ušla je u šumsku sjenu i sva pjesma najednom utihnu. Na glavama im nekakve papirnate kape s perjem gusaka i purana, a u rukama kojekakvo oružje: jedan s lukom i strjelicom, drugi s drvenim mačem, treći s kopljem na grahovu kolcu, četvrti – neki debeljko – s praćkom na gumeni potez. Čim je slavuj opazio četu dječaka, poleti prema gnijezdu da upozori slavujicu na opasnost. To ga otkrije pogledu onoga debeljka koji odmah uperi praćku s kamenčićem i pogodi slavuja na grani. Okrvavljena ptičica pala je na suho šumsko lišće i trzala se u samrtnom hropcu.
Dječaci su zagrajali od veselja i potrčali do umiruće ptičice. Onaj s praćkom slavio je pobjedu i pokazivao mrtvoga slavuja pred nosovima grlatih derana: “Ja sam ga pogodio, nek znate!” Nosao je naokolo mrtvo ptiče dok mu i to ne dodija te baci malašno truplo u šumski potok da ga voda odnese.
Po granama zavladala je teška šutnja. Od strave umuknuše svi glasovi ptica. Slavujica je uzalud čekala, uzalud dozivala svoga dragoga pjevača. Mladi su proključali koricu jaja te izbacili glavice, a mati se uzradovala da će ih pokazati ocu koji će zapjevati svoju najradosniju, najljepšu pjesmu… Dugo je čekala i napokon spoznala da je onaj udarac ubio njezina dragana. I zatuži tužna mati tužnu pjesmu žalovanku:
– Ubiste mi ljubav moju, ljudi okrutnici! Zar vam je smetala njegova divna pjesma? Kud ću sad jadna sama u gnijezdu s ovim gladnim ptićima?
Nije mogla dalje od puste žalosti.
Navečer se dječaci vratiše kućama. Nikome se ne usudiše pričati o lovu u šumi i o ubijenom slavuju. Nešto ih je grizlo u duši, nešto kao stid pred samima sobom, kao ukor mrtvoga slavuja.
Izvor: Preuzeto iz knjige: Antun Weissgerber, Sva stvorenja slave Boga, Mostar, 2007.
