Križni put
Uvodna molitva
Braćo i sestre! Pred nama je 14 Isusovih križnih postaja. Za nama je 14 stoljeća povijesti pune križeva i patnje našega naroda. Isusov povijesni Križni put suđenja, mučenja i umiranja trajao je otprilike noć i dan. Naša ljudska suđenja i sramoćenja ne prestaju do preminuća.
Nadahnute riječi proroka Izaije sedam stoljeća prije Krista nagovješćuju da će doći blago vrijeme da se ratni mačevi prekuju u radne plugove, a ratnička koplja u radničke srpove (2,14), te da nam svima „mir bude djelo pravde” (Iz 32,17). Neka nam dojučerašnja stradališta postanu sutrašnja uskrsna stajališta i naša vjernička sastajališta i svetišta. Neka to bude izraz obnove našega krsnoga saveza, naših obećanja – vjerničkih, redovničkih i svećeničkih – da ćemo ne samo i dalje obdržavati Deset Božjih zapovijedi, nego nastojati izbliza slijediti Krista, koji nas u Duhu Svetome vodi u Očev dom.
Isuse Kriste, Spasitelju naš, pomozi nam da te ponizno i sabrano, poput tvoje Majke Marije, slijedimo na tvome Križnom putu.
Smiluj nam se, Gospodine!
Prva postaja: Isusa osuđuju na smrt
Svećenik:
Pilat reče Židovima: „Ja ne nalazim na njemu nikakve krivice. A u vas je običaj da vam o Pashi nekoga pustim. Hoćete li dakle da vam pustim kralja židovskoga?“ Povikaše na to: „Ne toga, nego Barabu!“ A Baraba bijaše razbojnik. Tada Pilat uze i izbičeva Isusa. A vojnici spletoše vijenac od trnja i staviše mu ga na glavu; i zaogrnuše ga grimiznim plaštem…
Pilat ponovo iziđe i reče im: „Evo vam ga izvodim da znate: ne nalazim na njemu nikakve krivice.“ Iziđe tada Isus s trnovim vijencem, u grimiznom plaštu. A Pilat im kaže: „Evo čovjeka!“ I kada ga ugledaše glavari svećenički i sluge, povikaše: „Raspni, raspni!“ Kaže im Pilat: „Uzmite ga vi i raspnite jer ja ne nalazim na njemu krivice.“ Odgovoriše mu Židovi: „Mi imamo Zakon i po Zakonu on mora umrijeti jer se pravio Sinom Božjim“. Reče Isus Pilatu: „Ne bi imao nada mnom nikakve vlasti da ti nije dano odozgor. Zbog toga ima veći grijeh onaj koji me predao tebi“.
Od tada ga je Pilat nastojao pustiti. No Židovi vikahu: „Ako ovoga pustiš, nisi prijatelj caru…“ Čuvši te riječi, Pilat izvede Isusa i posadi na sudačku stolicu na mjestu koje se zove Litòstrotos – Pločnik… i reče Židovima: „Evo kralja vašega!“ Oni na to povikaše: „Ukloni! Ukloni! Raspni ga! – Crucifìge! … Tada im ga preda da se razapne“ (usp. Iv 18,39-19,16).
Vjernik:
Gledamo dva čovjeka kako stoje sučelice: moćni Pilat sa zlatnom krunom na glavi i nemoćni Isus s trnovim vijencem oko glave. Jedan obučen u sudački grimiz nepravde, drugi zaogrnut grimizom ruganja. Pilat tri puta izjavljuje da Isus nema nikakve krivice, i želi ga se riješiti. A upravo je to nemoguće: moraš se prema Njemu opredijeliti! Pilat je učinio više teških nepravdi: razmijenio Barabu za Isusa, osudio nevina Isusa na bičevanje, okrunio ga trnovinom, zaogrnuo plaštem kao luđaka, poslušao židovske svećenike: dao ga razapeti. Sudac proglasio Čovjeka nevinim i potom Ga osudio na smrt. Evo nečovjeka!
– Evo Čovjeka – Ecce homo! Evo nepravedna upravitelja! – Evo pravedna Kralja svijeta! Ovdje je sam Osuđenik imao pravo suditi i sudca Pilata i sve tužitelje svoje koji ga na smrt osudiše. Pilat bi dobro učinio da je poslušao svoju ženu! Ali njemu upraviteljska stolica bijaše draža od katedre morala. Ovako u povijesti mnogi Pilati osuđuju mnoge pravednike i cijele narode. A Isus ne bijaše samo Pravednik i nije se pravio Sinom Božjim, kako ga optuživahu, nego On jest Sin Božji.
Pomolimo se.
Isuse Sine Božji! Molimo te za oproštenje zbog uvrjeda i osuda kojima smo presuđivali i pogrđivali tebe, tvoga Oca i Duha Svetoga; što smo druge ogovarali i klevetali. Neka nam tvoja snaga pomogne da mi ljudi opraštamo uzajamna kriva suđenja. Daj da nam tvoja podnesena osuda pomogne sada i na Dan suda.
Smiluj nam se, Gospodine!
SUD
PILAT PERE SVOJE SUDSKE RUKE
I OSTA MU U SVIJETU SLIKA:
DA TE, KRISTE, PREDAO NA MUKE
OSUDIV TE KAO PRAVEDNIKA.
Druga postaja: Isus prima na se križ
Svećenik:
U ono vrijeme dozva Isus narod i učenike pa im reče:
„Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom“ (Mk 8,34).
„I tko ne nosi svoga križa i ne ide za mnom, ne može biti moj učenik!“ (Lk 14,27).
„Uđite na uska vrata! Jer – široka su vrata i prostran put koji vodi u propast, i mnogo ih je koji njime idu. O kako su uska vrata i tijesan put koji vodi u Život, i malo ih je koji ga nalaze!“ (Mt 7,13-14).
„Zaista, zaista, kažem vam: ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod. Tko ljubi život svoj, izgubit će ga. A tko mrzi život svoj na ovome svijetu, sačuvat će ga za život vječni… Ako mi tko hoće služiti, počastit će ga moj Otac“ (Iv 12,24-25).
Vjernik:
Govoraše Isus radoznalim Grcima. Govoraše svemu narodu. Govoraše Isus učenicima svojim: Zrno samo po vlastitoj smrti donosi rod. Tko sebično zemaljski život voli, izgubit će ga svega. A tko Isusu u životu služiti želi, počastit će ga Otac nebeski. Križ, odreknuće, hod, uska vrata, tijesan put, sluga, učenik, to su sastojci križnoga životnoga puta. Ono što je Krist druge učio, to je i sam osobno činio. Svi su nam evanđelisti prenijeli Isusove uvjete spasenja: Tko hoće za mnom, neka se odriče samoga sebe, neka danomice uzima križ svoj i neka ide za mnom! Krist je prvi, mi smo za njim. On ide ispred nas na Kalvariju noseći svoje grede za raspeće, a mi za njim posrćući pod svojim privremenim ili doživotnim križevima, za koje toliko puta možda nismo osobno ni krivi, nego smo ih našli ili nam ih je netko drugi bacio na leđa, ali sve sa znanjem i dopuštenjem Providnosti Božje. Priznajemo također da smo toliko puta i sami krivi. Izvan križa – spasa nema. Niti ima životnoga puta bez oštra kamenja i trnja. Može nam se činiti da je nošenje križa ludo. Ali ludo Božje mudrije je od najpametnijega ljudskoga.
Pomolimo se.
Kriste, ti si na svoja ramena primio križ koji smo ti mi grješnici sramotno dosudili. Ali ti si svojim križem svijet otkupio. Oprosti nam grijehe kojima smo stavljali križ na tuđa ramena i pribijali druge na križ patnje i sramote. Daj da i mi svoj dnevni križ uključujemo u tvoj Križni put, da nam prihvaćanje tvoga križa i nošenje vlastitoga donese blagoslov i spas.
Smiluj nam se, Gospodine!
KRIŽ
PRIMAŠ, KRISTE, GREDE NA RAMENA
DA NA KRIŽU ZAGRLIŠ SVE LJUDE:
DA SVA ZEMLJA BUDE OTKUPLJENA
I SVIMA NAM SPASOTVORNO BUDE!
Treća postaja: Isus pada prvi put pod križem
Svećenik:
Iz Tužaljki: 1 i 3:
Skuti su mu uprljani…, duboko je pao, a nikoga da ga tješi.
„Pogledaj, Gospode, moju nevolju: jer neprijatelj likuje“ (1,9).
…Evo, Gospode, pogledaj kako sam prezren (1,11).
Svi vi što putem prolazite, pogledajte i vidite, ima li boli kakva je bol kojom sam ja pogođen (1,12).
… Predao me Gospod u ruke njihove, ne mogu se uspraviti (1,14).
Pogledaj, Gospode, u kakvoj sam tjeskobi, moja utroba strepi, srce mi se u grudima grči (1,20).
I tada zazvah ime tvoje, Gospode, iz najdublje jame (3,56).
Vjernik:
Kroza starozavjetne Jeremijine proročke Tužaljke i jadikovke slušamo krik Sina Čovječjega – Druge Božanske Osobe pred Licem Prve Božanske Osobe u Duhu Svetome. Utjelovljeni Sin Božji koji je predan rimskoj vlasti „iz zavisti“ (Mt 27,18), pada pod križem i obraća se Ocu svomu tražeći utjehu. Sina Jedinorođenoga, kojega je Otac iz ljubavi poslao da otkupi čovječanstvo, ljudi su uprljali, u nevolju ga gurnuli, likuju nad njim. A On: pogođen, prezren, zgrčen, oboren na zemlju, vapi za izbavljenjem, a ni od kuda riječi utjehe. Križni put i jest hod na kojemu nema ništa utješna doli nerazumljiva grča u grudima, neizostavna pada i sramotna raspeća. Isusu je na Križnome putu svaka postaja bila sve teža patnja. Ali bio je duboko svjestan da je s Ocem sjedinjen, da ga Otac ne napušta, makar mu se ponekada učinilo kao da je ostavljen. Otac ga je jedini moćan podignuti i uspraviti.
Pomolimo se.
Isuse, koji si pod teretom križa u svome tijelu doživio prvi pad nȁ zemlju, molimo te za sve one koji su iz našega naroda s ovih prostora pali u Prvom svjetskom ratu poginuvši ili preminuvši od kugle ili kuge, od gladi i bolesti, od neistine i nepravde. Molimo te, primi njihovu žrtvu i sve ih uvedi u dom milosrđa Oca nebeskoga. [Milosrdni Isuse, tebe Sluga Božji nadbiskup Stadler posebno štovao dok si bio Mali: u Betlehemu, u Egiptu, u Nazaretu. Pomozi mu svojom božanskom ljubavlju na njegovu putu do časti oltara!]
Smiluj nam se, Gospodine!
JEDAN
ZA TE REČE SVEĆENIK IZ HRAMA:
„BOLJE JE DA SAMO JEDAN PLATI,
DA PRISILNO RAZAPNU GA SAMA,
NEGO DA NAM ČITAV NAROD PATI!“
Četvrta postaja: Isus susreće svoju svetu Majku
Svećenik:
Susretoše se sveti pogledi u jednoj jeruzalemskoj ulici. Sjȅtȋ se Marija staroga Šimuna proroka, koji joj u Hramu na dan Isusova Prikazanja prije više od trideset godina proreče: Ovaj je postavljen „za znak osporavan“, da se razotkriju namisli ljudskih srdaca. „A i tebi će samoj mač probosti dušu“ (vidi Lk 2,34–35). Evo toga časa, evo toga mača.
Vjernik:
Za vrijeme svečana Govora na Gori, iznad Kafarnauma u Galileji, ali i na bilo kojem drugom mjestu Isusova naviještanja Kraljevstva Božjega, mogao se čuti spontan glas iz puka, i to ne samo jedne ushićene majke, koja nije mogla odoljeti a da i iz svega srca ne izrekne pohvalu Isusu i njegovoj Majci: „Blažena utroba koja te nosila i prsi koje si sisao!“ A Isus bi takvima odgovorio: „Još blaženiji oni koji slušaju riječ Božju i čuvaju je!“ (Lk 11,27-28).
A sada, na ovome Isusovu Križnom putu, rijetko je koja žena izdržala a da nije uzdahnula: „Tužna majko, što si dočekala da pred sobom vidiš Sina ovako izranjena i izmučena!“ Iako nam evanđelisti ne opisuju susret Isusa i njegove Majke Marije, kršćanska predodžba nikada nije mogla ne zamisliti toga prizora na usponu na Golgotu kamo ga je njegova Majka pratila i uz križ stajala.
Razmišljamo o susretu boli najuzvišenijega Sina i najponiznije Majke. S jednakom vjerom u Boga kao ono u Hramu, Marija, Isusova Mati, i ovdje prikazuje svoga Sina Ocu nebeskomu: Od tebe je došao, k tebi se vraća, Oče, evo službenice tvoje, neka se ispuni tvoja sveta volja!
Ona duboko vjeruje da Bogu ništa nije nemoguće i da je Bog moćan iz sramote proizvesti slavu, a iz križa krunu. Ne možemo sebi ne predočiti da se Blažena Gospa u jednome trenutku nije otrgla iz skupine žena, prošla pokraj vojnika, pristupila k svomu Sinu, koji je nemoćan teturao, i poljubila ga u krvavo čelo: „Sine, jednako te ljubim svim srcem svojim kao kada sam te čudesno začela i rodila, dojila, u Egipat nosila i u Nazaretu odgajala!“ Da su Isus i Marija išta na glas izrekli, evanđelisti bi vjerojatno zapisali Isusove riječi: „Izdrži, Ženo!“, i Marijine riječi: „Izdrži, Sine!“
Pomolimo se.
Isuse, molimo te ljubavlju tvoje Majke, da nam oprostiš sve naše nepoštovanje koje smo svojim pogrdama upućivali tebi, Božjemu Sinu, i tvojoj Majci, Bogorodici Mariji. Oprosti svim našim roditeljkama koje se nisu pokazale majkama prema svojoj začetoj djeci! Oprosti svim majkama koje ne bijahu odgojiteljice svoje rođene djece! Oprosti svima nama što nismo uvijek htjeli i našli načina da pomognemo svima takvim majkama u njihovoj nevolji.
Smiluj nam se, Gospodine!
SRCE
SUNCE MLADO, DIJETE MOJE MILO,
SVOJ BIH ŽIVOT ZA TE RADO DALA;
SAMO DA BI TEBI LAKŠE BILO,
SRCE BIH TI SVOJE ŽRTVOVALA.
Peta postaja: Šimun Cirenac prisilno nosi križ za Isusom
Svećenik:
Pošto ga izrugaše, svukoše mu grimizni plašt, obukoše mu njegove haljine pa ga odvedoše da ga razapnu. Izlazeći, nađu nekoga čovjeka Cirenca, imenom Šimuna, oca Aleksandrova i Rufova, koji se vraćao s polja. I prisile ga da prihvati njegov križ. I stave na nj križ da ga nosi za Isusom (Mt 27,32; Mk 15,21; Lk 23,26).
Vjernik:
Je li Šimun iz afričke Cirene tada došao za Pashu u Jeruzalem i prvi put čuo za Isusa? Ne znamo. Svakako, toga se popodneva na Veliki petak Šimun Cirenac vraćao s polja. Približavajući se gradu Jeruzalemu prije mraka, da ga ne zatekne zakon nehodanja subotom, jer je Pasha s petka prenesena na Subotu i zvala se „velika subota“ (Iv 19,31), naletio je na veliki ulični metež. Vidi kako Jednoga silno tuku i vuku. A On izbičevan, izranjen, trnovom krunom okrunjen, mirno podnosi nemile udarce. I dok Šimun iz te vreve gleda umaknuti, rimski ga vojnik uhvati za ruku i naredi: De, pomozi Osuđeniku nositi križ! I tako prinude Šimuna, koji se, očito, otimao, kao što se i svaki od nas izmiče svom snagom svojom i vlastitom križu, a kamoli ne će tuđemu. Bijaše to za Šimuna pravi veliki petak. Može se pretpostaviti kako se Šimun namrštio i na vojnike i na samog Osuđenika, kojemu mora nositi križ da ga na nj razapnu. Prisilno nosi križ i razmišlja: gle, u što nehotice upadoh, sad će sigurno i mene na raspelo! Nije mogao ni pomisliti da su ga Rimljani primorali da nosi križ jednomu Pravedniku kojega su proglasili „zlikovcem”.
I na ovoj postaji Isusu je bilo teško što se jedan njegov sunarodnjak otima da mu barem malo pomogne nositi drvo križa. Kada se Isus jednom obazreo i prodornim ga pogledom prožeo do mozga, do srca, Šimun je ostao zatečen i uhićen. Ovdje je Šimuna „uhvatio” Isus, a ne rimski vojnik! Je li Šimun pročitao Isusov pogled? I je li Šimun postao Isusov učenik koji je za Isusom nosio križ?
Nitko nije imao takve povlastice da pomogne Isusu nositi njegov osobni križ kao taj slučajni prolaznik, poljodjelac Šimun Cirenac. A evo i on prisiljen! Pretpostavljamo da su mu vojnici oduzeli križne grede, stavili ih ponovo na Isusa, da bi pod njima padao, dizao se i tako ih donio na svoje stratište.
Pomolimo se.
Gospodine, koji si govorio da je tvoj jaram sladak i breme tvoje lako, dopustio si da ti usputni Cirenac prisilno ponese križ, protiv kojega se on bunio. Pomozi svim sinovima i kćerima našega naroda, koji su proživjeli Križni put od bilo kojega našega brijega do Bleiburga, pokraj raznih jazovki i golubinki, da im taj prinudni križni hod kroz vlastitu domovinu pomogne u njihovu spasenju u vječnoj domovini. Učini nas da svoj križ nosimo rado i radosno!
Smiluj nam se, Gospodine!
SUZE
KAKO TI JE, KRISTE, BILO DRAGO
KAD CIRENAC KRIŽ TVOJ NA SE UZE.
A KAKO LI SAŽALNO I BLAGO
KADA VIDJE PRISILNE MU SUZE.
Šesta postaja: Veronika pruža Isusu rubac
Svećenik:
A neka žena dvanaest godina bolovaše od krvarenja, mnogo pretrpjela od pustih liječnika, razdala sve svoje i ništa nije koristilo; štoviše, bivalo joj je sve gore. Čuvši za Isusa, priđe mu među mnoštvom odostraga i dotaknu se njegove haljine. Mišljaše: „Dotaknem li se samo njegovih haljina, bit ću spašena“. I odmah prestane njezino krvarenje te osjeti u tijelu da je ozdravila od zla.
Isus odmah u sebi osjeti da je iz njega izišla sila pa se okrenu usred mnoštva i reče: „Tko se to dotaknu mojih haljina?“ A učenici mu rekoše: „Ta vidiš kako te mnoštvo odasvud pritišće i još pitaš: ‘Tko me se to dotaknu?’“ A on zaokruži pogledom da vidi onu koja to učini.
Žena, sva u strahu, svjesna onoga što joj se dogodilo, baci se preda nj pa mu kaza sve po istini. On joj reče: „Kćeri, vjera te tvoja spasila! Pođi u miru i budi zdrava od svojega zla!“ (Mk 5,25-34).
Vjernik:
Ovaj izvorni evanđeoski prikaz doživljavao je u pobožnoj mašti vjernika razna tumačenja, domišljaje vezane čak i s Isusovim Križnim putom. Tako nam, ne Evanđelje, nego kršćanska predaja prenosi da neka žena, imenom Veronika, u svojoj obitelji njegovaše bolesna člana. Kada ču da je Isus osuđen na smrt, požuri da ga zatekne živa i zamoli ga da joj izliječi tu dragu osobu. Pruži Isusu rubac da uzme njegove krvi i da je privije na ranu svoga bolesnika. Kada rubac uze, primijeti da se u rubac upila slika Isusova krvava lica. Isus joj dade ne samo pomoć za taj njezin slučaj, nego joj dade i svoju osobnu sliku kao trajan spomen Križnoga puta. Taj nas prizor potiče na razmišljanje i zaključak da nijedno dobro djelo učinjeno Isusu i njegovima ne ostaje bez nagrade, tj. bez medalje s Isusovim likom. Svaka dobra usluga, svaki rubac utjehe nosi ujedno Isusov pečat i sliku njegova presvetoga Lica.
[Sluga Božji Stadler prepoznao je Kristovo Lice u patnicima, siromasima i malenima. Nije se uplašio mnoštva problema svoga vremena, nego je pružio rubac milosrđa onima koji su krvarili od nepravde i bijede. Mali mu je Isus dao srce pastira i ruke koje su dijelile sve: imanje, snagu, život. Utemeljivši Služavke Maloga Isusa ostavio je Crkvi trajan rubac utjehe na kojem se ogleda Isusovo Presveto Lice.]
Ali, više od same svoje krvave slike u platnu, Isus nam je ostavio svoje sakramentno Tijelo i Krv u presvetoj Euharistiji da se njome hrane duše naše za život vječni.
Pomolimo se.
Isuse Kriste, Mučeniče krvlju obliveni, nisi uskratio ni pomoći svoga srca ni slike svoga lica onima koji ti se obraćaju. Hvala ti na tom daru. Oprosti nam sve naše propuste kada nismo pružili rubac utjehe svomu bližnjemu, susjedu, narodu, da otare svoje znojno, umorno ili krvavo lice.
Smiluj nam se, Gospodine!
RUBAC
VERONIKA TEBI RUBAC PRUŽI,
I TEK SI GA STAVIO NA LICE,
SLIKOM JOJ SE ČUDESNOM ȌDUŽI:
ZGLȄDAŠE SE TVOJE UBOJICE!
Sedma postaja: Isus pada drugi put pod križem
Svećenik:
Prorok Izaija:
Ne bijaše na njem ljepote ni sjaja da bismo se u nj zaglédali, ni ljupkosti da bi nam se svidio (53,2).
Prezren bješe, odbačen od ljudi, čovjek boli, vičan patnjama, od kog svatko lice otklanja, prezren bješe, odvrgnut (53,3).
Zlostavljahu ga, a on puštaše, i nije otvorio usta svojih.
Ko janje na klanje odvedoše ga (53,7).
A on je naše bolesti ponio, naše je boli na se uzeo, dok smo mi držali da ga Bog bije i ponižava (53,4).
Za naše grijehe probodoše njega, za opačine naše njega satriješe.
Na njega pade kazna – radi našeg mira, njegove nas rane iscijeliše (53,5).
Vjernik:
Pred sobom gledamo novi fizički pad Isusov. I bez obzira jesu li rimski vojnici uzeli križne grede od Šimuna Cirenca i ponovo ih navalili na Spasitelja, Isus se kao čovjek jedva držao na nogama od noćašnjega ispitivanja, jutrošnjega bičevanja, prijepodnevnoga suđenja i zlostavljanja te popodnevnoga nošenja križa i posrtanja pod križem u punoj svijesti da će uskoro na taj križ biti uzdignut. I nikakvo čudo što se izmučeni Gospodin ponovo našao na zemlji, nemoćan, prezren i satrven. Ali u njemu je životna snaga kojom je napunio svoj duh u sinovskom razgovoru s Ocem svojim nebeskim. Svojim ponovnim dizanjem s pločnika, bez ičije pomoći, Isus nam daje primjer i snagu da ne ostanemo na zemlji, nego da se darom njegovih sakramenata i milosnih blagoslova iznova dižemo i penjemo prema kalvariji spasenja.
Pomolimo se.
Gospodine Isuse, kod Sedme postaje tvoga drugoga fizičkog pada pod križem, molimo te za sve one koji su iz ovih naših biskupija i cijeloga našeg naroda tjelesnim životom pali ili nestali za vrijeme Drugoga svjetskog rata: primi žrtve naših vojnika i vjernika, desetina i stotina tisuća osoba iz hrvatskoga naroda, koji je stoljećima čeznuo za slobodom, mirom, jedinstvom i blagoslovom tvojim.
Smiluj nam se, Gospodine!
PAD
IDEŠ, KRISTE, PRITISNUT TEŽINOM,
DESNU DRŽIŠ NA SVOME RASPELU,
A OKRIJEPLJEN MAJČINOM BLIZINOM,
LIJEVOM TRAŽIŠ NA TLU OSLON TIJELU.
Osma postaja: Isus opominje jeruzalemske žene
Svećenik:
Za Isusom je išlo silno mnoštvo svijeta, napose žene koje plakahu i naricahu za njim. Isus se okrenu prema njima pa im reče: „Kćeri Jeruzalemske, ne plačite nada mnom, nego nad sobom plačite i nad djecom svojom. Jer evo, idu dani kad će se govoriti: ‘Blago nerotkinjama, utrobama koje ne rodiše i sisama koje ne dojiše.’ Tada će početi govoriti gorama: ‘Padnite na nas!’ i bregovima: ‘Pokrijte nas!’ Jer, ako se tako radi sa zelenim stablom, što li će biti sa suhim?“ (Lk 23,28-31).
Vjernik:
U silnu mnoštvu svijeta, koji je pratio Isusa na raspeće izvan grada, našlo se više žena koje su išle za njim plačući i naričući. Ali kao da se Isusu nije svidio taj njihov plač, jer nije bio posve ni iskren ni suosjećajan. U Jeruzalemu je bilo više udruga ženâ koje su po narudžbi išle za osuđenikom i naricale svoje brojanice, da se ne kaže da je itko ispraćen bez tužaljki. Zato se Isus osvrnu na taj umjetni plač i izreče oštru opomenu: „Kćeri Jeruzalemske, ne plačite nada mnom, nego nad sobom plačite i nad djecom svojom“ (Lk 23,28).
Evo jednoga plača koji je na krivom mjestu, iz krivih razloga. Bog prima naše suze samo ako su prolivene ne nad Njim – Njemu one ne trebaju – nego nad nama samima, nad našim grijesima, nad našom djecom koja nisu na dobru putu. Hoće se suze pokajnice, suze koje teku iz skrušena srca. Jesmo li kadri pustiti takve prave i iskrene suze, kako nas Isus opominje?
Ako Isus, koji je sama nevinost i pravednost – stablo u zelenilu – ovako trpi, što li će tek biti s izopačenim čovječanstvom, koje se osušilo u svojim grijesima i skrivilo Isusovu smrt?
A koji dan prije toga reče Isus: Jeruzaleme, Jeruzaleme, koliko li puta htjedoh okupiti djecu tvoju kao što kvočka okuplja piliće pod krila, i ne htjedoste. Evo, napuštena vam kuća! (Mt 23,37–38). Gospodin proročki gleda u budućnost, bližu i daljnju, isprepletenu vjerom i nevjerom, okorjelošću srca i odbacivanjem Božjega zakona i puta. Ali Božja je jača: Svi ćemo stati pred sudište Božje! I: Svaki će od nas za sebe Bogu dati račun! (Rim 14,10.12).
Pomolimo se.
Gospodine Isuse, sav je narod izrekao osudu nad tobom, osuđujući ujedno i sama sebe: „Krv njegova na nas i na djecu našu!“ (Mt 27,25). Mi na putu svome iz dna duše vapimo: Krv tvoja za nas i za djecu našu, za našu prošlost, sadašnjost i budućnost, za naš vječni život! Oprosti nam sva naša licemjerstva! Oprosti što plačemo za nečim za čim ne smijemo plakati, a ne žalimo za onim za čim moramo žaliti.
Smiluj nam se, Gospodine!
GLUMA
NARIKAČE UZDIŠU I KRIČE
KȎ DA ŽALE CVIJET MLADOSTI TVOJE,
TI IM, KRISTE, S OPOMENOM REČE:
„OPLAKUJTE SEBE, I SVE SVOJE!“
Deveta postaja: Isus pada treći put pod križem
Svećenik:
Iz Evanđelja sv. Mateja:
Dođe Isus s njima u predio zvan Getsemani i kaže učenicima: „Sjednite ovdje dok ja odem onamo pomoliti se“… Spopade ga žalost i tjeskoba. Tada im reče: „Duša mi je nasmrt žalosna. Ostanite ovdje i bdijte sa mnom!“
I ode malo dalje, pade ničice moleći: „Oče moj! Ako je moguće, neka me mimoiđe ova čaša. Ali ne kako ja hoću, nego kako hoćeš ti“.
I dođe učenicima i nađe ih pozaspale pa reče Petru: „Tako, zar niste mogli jedan sat probdjeti sa mnom? Bdijte i molite da ne padnete u napast! Duh je, istina, voljan, no tijelo je slabo“. Opet, po drugi put, ode i pomoli se: „Oče moj! Ako nije moguće da me čaša mine da je ne pijem, budi volja tvoja!“ I ponovo dođe i nađe ih pozaspale, oči im se sklapale. Opet ih ostavi, pođe i pomoli se po treći put ponavljajući iste riječi… (Mt 26,36-44).
Vjernik:
Isus u Maslinskom vrtu u noći s Velikoga četvrtka na Veliki petak, udaljen od apostola koliko bi se kamenom dobacilo, sam pada ničice na molitvu Ocu svomu nebeskomu. I to pada ne jednom nego tri puta. Svaki put moli istu molitvu: da ne ispuni želju svoje ljudske naravi, koja bježi od križa, nego da izvrši volju Očevu. I svaki put usrdnije moljaše. Čak dotle da kapi krvi bijahu pomiješane sa smrtnim znojem. A ovdje, na svome Križnom putu prema Golgoti, Isus pada pod teretom dviju unakrižnih greda, i to ne jednom, nego po treći put, kako nam kršćanska predaja prenosi. Ali se opet podiže da dovrši započeto djelo. Molitva mu je snagu dala. Otac ga u svemu uslišava, zato što je Ocu poslušan do smrti.
Isus je apostolima dva puta uputio iste riječi: „Molite da ne padnete u napast!” (Lk 22,40.46). Mi, grješnici, umjesto da padamo na koljena na molitvu, kako Isus i od nas traži, mi padamo u napast, u grijeh, i to ne jednom, nego toliko puta. A on od nas očekuje da ponovimo njegov molbenički zaziv: Oče, ne kako ja hoću, nego kako ti hoćeš! Da i mi ispunimo Božji plan!
Pomolimo se.
Gospodine Isuse, hvala ti za molitvu koju si izgovorio ne samo za sebe nego i za sve nas: Mi te, Kriste, kod ove Devete postaje tvoga fizičkoga pada napose molimo za svu onu našu braću i sestre, znance, prijatelje i branitelje naše koji su pali u vrijeme ovoga posljednjega rata, na domovinskome braniku. Po njihovoj plemenitoj žrtvi i smrti odagnaj od ovoga naroda zlo rata, a daj nam svima trajan i pravedan mir, koji je djelo tvoga otkupljenja.
Smiluj nam se, Gospodine!
SVJETLO
TVOJ JE, KRISTE, TREĆI PAD POD KRIŽEM
IZVOR SNAGE SVAKOMU TKO PADA,
SVJETLO ONOM TKO LUTA PRED CILJEM,
NE ZNA IZIĆ IZ ŽIVOTNOG JADA.
Deseta postaja: Isusa svlače
Svećenik:
Pošto vojnici razapeše Isusa, uzeše njegove haljine, razdijeliše ih na četiri dijela – svakome vojniku po dio. A uzeše i donju haljinu, koja bijaše nešivena, satkana u komadu s vrha do dna. Rekoše zato među sobom: „Ne derimo je, nego bacimo za nju kocku, čija će biti“. To se dogodilo, da se ispuni Pismo, koje veli: „Razdijeliše među se moje haljine, a za moju odjeću baciše kocku“. Vojnici dakle upravo tako učiniše (Iv 19,23-24).
Vjernik:
Svakoga osuđenika pratila su na stratište po četiri vojnika. A svaki je Židov na sebi nosio obično pet komada odjeće i obuće: sandale, donju haljinu, opasač, ogrtač i pokrivač na glavi. Četirima vojnicima pripala su četiri predmeta Isusove odjeće. Ali svaki se od vojnika najviše polakomio za Isusovom nešivenom haljinom. Zato su vojnici, nakon uobičajene podjele, bacili kocku da vide komu će ta haljina pripasti, da pljačka bude potpuna. Pogađa nas ravnodušnost vojnika koji se kockaju ispod križa na kojem se Krist tri sata muči i umire. Ljudi bez srca, bez osjećaja, bez pameti. Zainteresirani samo za ono što će im kockom pripasti. A to se sve odvija pred očima Isusove Majke, koja mu je tu nešivenu haljinu s ljubavlju otkala i majčinski darovala kada je pošao propovijedati Kraljevstvo Božje. Vrijedno se također podsjetiti da su takve nešivene haljine nosili veliki svećenici. Ovdje i haljina pokazuje za Isusa da je on Pravi i Veliki svećenik, od kojega je svako svećeništvo na zemlji.
Razmišljamo kod ove Desete postaje, gdje Isusa svlače i haljine mu razvlače, koliko je osoba u povijesti čovječanstva svojevoljno prokockalo svoje dostojanstvo, čistoću srca! Koliko smo puta mi u svojim željama i djelima udarili na Šestu ili Devetu Božju zapovijed koja nas svakodnevno opominje: Ne sagriješi bludno! Ne čini preljuba! I koliki su u stalnoj pogibelji da prokockaju ne samo svoje haljine, novac, kuću, nego i vječni život?
[Sluga Božji Stadler godine 1913. doživljava prijetnju vlastitoga „razvlašćenja“ sa sarajevske katedre: neshvaćen, osporavan i ranjen u svom poslanju. Optužen politički, oklevetan moralno, ozloglašen novčano, iz crkvenih redova i iz društvenih stranaka. Odlazi u Rim. Susret s Papom. Sv. Pio X. posredstvom pomoćnoga biskupa Ivana E. Šarića daje mu ne obećanje uspjeha, nego riječ o ustrajnosti: Manet et manebit – Ostaje i ostat će na svom nadbiskupskom sjedištu!].
Pomolimo se.
Raspeti Isuse, tebe su vojnici na križu razodjenuli i kockom tvoje haljine nemilosrdno raznijeli! Oprosti nam sve što smo u svojoj zemaljskoj razgolićenosti, bludnosti i ludosti sagriješili mišlju, riječju i djelom: na području Božjih zapovijedi koje čuvaju dostojanstvo tijela i osobe, na području tvojih blaženstava, osobito onoga koje se odnosi na čistoću srca da bismo Boga mogli gledati, na području svojih vlastitih obećanja i zavjeta, napose da ćemo paziti i bdjeti nad svojim osjetilima da ti u svemu omilimo.
Smiluj nam se, Gospodine!
LICE
GDJE JE, KRISTE, TVOJE VEDRO LICE?
GDJE SU OČI VATRENE A BLAGE?
TIJELO TVOJE PREKRIŠE MODRICE:
SAD RASPETO, A SINOĆ BEZ LJAGE.
Jedanaesta postaja: Isusa pribijaju na križ
Svećenik:
I dovuku Isusa na Golgotu, što znači Lubanjsko mjesto. I nuđahu mu piti vino sa žuči pomiješano. I kad okusi, ne htjede piti. Tada ga razapeše. Sjedoše ondje i čuvahu ga…
A s njime razapeše dva razbojnika – jednoga njemu zdesna, drugoga slijeva, a Isusa u sredini. Tako se ispunilo Pismo, koje veli: Bi ubrojen među zlikovce. Kada ga razapeše, bijaše treća ura. A Isus je govorio: „Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine!“ (Lk 23,34):
Uz križ su Isusov stajale Majka njegova, zatim sestra njegove Majke, Marija Klèofina, i Marija Magdalena. Kad Isus vidje Majku i kraj nje učenika kojega je ljubio, reče Majci: „Ženo! Evo ti sina!“ Zatim reče učeniku: „Evo ti majke!“ I od toga časa uze je učenik k sebi (Iv 19,25-30).
Jedan od one dvojice razapetih zločinaca također ga je pogrđivao: „Nisi li ti Krist? Spasi sebe i nas!“ A drugi ovoga prekoravaše: „Zar se ne bojiš Boga ni ti, koji si pod istom osudom?“ Onda reče: „Isuse, sjeti me se kada dođeš u kraljevstvo svoje“. Reče mu Isus: „Zaista, tebi kažem: danas ćeš biti sa mnom u raju“ (Lk 23,39-43).
Vjernik:
Najuzvišenija riječ s križa, koja je središte otkupiteljskoga djela, bijaše Isusova molitva Ocu: „Oče, oprosti im jer ne znaju što čine!“ Isus ispričava cijelo čovječanstvo zbog neznanja. Doista, kada bi čovjek znao kakvo je zlo u očima Božjim grijeh, okanio bi se ludila griješenja!
Uz križ stajahu četiri žene u kojima je ljubav pobijedila svaki strah. Tu je bila Marija, žena Klèofina [vjerojatno onoga Kleofe: Lk 24,18]. Zatim Saloma, sestra Gospina i majka sinova Zebedejevih. Potom Marija Magdalena koju je Isus oslobodio sile nečastivoga, i koja nikada nije mogla zaboraviti dobročinstva koje joj je Isus iskazao. I Marija, Isusova Majka, na koju Isus sinovski misli i u svojim posljednjim trenutcima, predajući je Ivanu i svima nama za majku.
Nevini Isus bijaše razapet između dvojice palestinskih razbojnika. Židovske i rimske vlasti to su namjerno učinile da bi što više ponizile Isusa ubrajajući ga među zlikovce.
Razbojnike je u životu povezivalo zlo, ali im je završna sudbina različita. Onaj lijevi – Gizma – ostao je neobrativ do posljednjega trenutka, pogrđujući Isusa. A onaj desni – Dizma – zatražio je od Isusa oproštenje i primio ga. Prvi vidljivi plod Otkupljenja.
Pomolimo se.
Gospodine Isuse, hvala ti za riječi kojima si zatražio oproštenje od Oca za sve one koji ne znaju što čine kada tebe razapinju. Po zagovoru svoje Majke Marije, koja hrabro stajaše uz tvoj križ, oprosti nam grijehe kojima smo druge pribijali na križ i na stup sramote; što smo druge izrugivali, što nismo bili kadri tražiti oproštenje.
Smiluj nam se, Gospodine!
VJERA
„NEBO ZOVEŠ, ALI ONO ŠUTI!“ –
RUGA TI SE ONAJ S LIJEVOG BOKA;
ONAJ ZDESNA VJEROM, KRISTE, ŽUDI:
„SJETI ME SE KOD MILOSNOG BOGA!“
Dvanaesta postaja: Isus umire na križu
Svećenik:
Narod je ondje stajao i promatrao, dok su ga prolaznici mašući glavama grdili i govorili: „Ti, koji razvaljuješ hram i za tri ga dana iznova gradiš, spasi sam sebe! Ako si Božji Sin, siđi s križa!“
Jednako su ga tako ismijavali i svećenički glavari s pismoznancima govoreći među sobom: „Druge je spasio, a sebe ne može. Krist Kralj Izraelov! Neka sada siđe s križa, da vidimo i povjerujemo… Uzdao se u Boga! Neka ga sad izbavi, ako mu je mio! Tȁ govorio je: ‘Sin sam Božji!’“ (Mt 27,40-43).
Ismijavali su ga i vojnici.
Bilo je oko šest sati, kada nasta tama po svoj zemlji sve do devet sati, jer sunce pomrča. Oko devet sati povika Isus iz svega glasa: „Eloì, Eloì! lema sabaktàni?!” – „Bože moj! Bože moj! Zašto si me ostavio?!“… (Mk 15,33-34).
Nakon toga, kako je Isus znao da je sve dovršeno, da bi se ispunilo Pismo, reče: „Žedan sam“. A ondje je stajala posuda puna octa. I natakoše na izopovu trsku spužvu natopljenu octom pa je primakoše njegovim ustima. Čim Isus uze ocat, reče: „Dovršeno je!“ I prignuvši glavu, predade duh (Iv 19,28-30).
Ostanimo kratko u šutnji.
Vjernik:
Evanđelja otvoreno prikazuju kako je Isus patio na križu i što su mu sve ljudska neodgovorna usta prigovarala. Rugaju mu se prolaznici a da uopće ne znaju o čemu se radi. Rugaju mu se u onome u čemu je on najjači: Sin Božji, koji će u tri dana svoj razvaljeni tjelesni šator ponovo sagraditi u Hram uskrsloga tijela. Rugaju mu se veliki svećenici i pismoznanci, majstori u izvrtanju istine i izricanju laži na Isusa. Da je sišao s križa, oni bi mu najmanje vjerovali, jer mu nisu povjerovali ni u jedno čudo, samo bi ga još više ismijavali. Rugaju mu se vojnici koji se poigravaju sa životom i sa smrću.
A ono što nas najviše zadivljuje jest Isusova snaga kojom odolijeva na križu: odolijeva ljudskom pljuvanju i ruganju, odolijeva lažima i klevetama, odolijeva dok ne ispuni volju Božju do savršenstva. Ponavlja psalmistove riječi: Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio? Ali zna da ga Otac ne može napustiti. Zato će s neobičnim uzvikom izgovoriti i svoju sedmu, posljednju, riječ na raspelu: „Dovršeno je“ (Iv 19,30). Dovršeno je djelo koje mu je povjereno. Ljudima je zaslužen i ponuđen vječni spas. Tko se želi spasiti, neka pristupi k Izvoru!
Pomolimo se.
Isuse na križu raspeti i preminuli! Mi ti vjerujemo upravo zato jer nisi sišao s križa, jer nisi htio odgovoriti grlatosti galamdžija ispod križa, nego si izdržao dostojanstveno do svršetka, odolio do smrti. Neka i tvoja Crkva, koliko god bila raspeta na križu, uvijek bude u obrani Božjih zapovijedi i ćudoređa, u službi jedinstva Božjega naroda, da hrabro odolijeva svijetu kao što si ti odolijevao na svome raspelu.
Smiluj nam se, Gospodine!
KRV
PO ŠTO TI JE HALJINA VEZENA,
KRVLJU, ZNOJEM POSVE NAKVAŠENA?
– KOCKA JOJ JE, KRISTE, DOSUĐENA,
JER JE LJUDSKA NE ĆE PLATIT CIJENA!
Trinaesta postaja: Isusa skidaju s križa
Svećenik:
„Kako bijaše Priprava“ [Mk 15,42; Iv 19,31], da ne bi tijela ostala na križu subotom [kada se te godine slavila Pasha], Židovi zamoliše Pilata da se raspetima prebiju golijeni i da se skinu. Dođoše dakle vojnici i prebiše golijeni prvomu i drugomu koji su s Isusom bili raspeti. Kada dođoše do Isusa i vidješe da je već umro, ne prebiše mu golijeni, nego mu jedan od vojnika kopljem probode bok i odmah poteče krv i voda (Iv 19,31-37).
Kada se već spustila večer, dođe k Pilatu Josip iz Arimateje. Bio je to čovjek bogat, dobar i pravedan, ugledan vijećnik, koji je također iščekivao kraljevstvo Božje. Bio je također učenik Isusov, ali kriomice, od straha pred Židovima, i nije privolio na njihovu odluku. Tada se odvaži, pristupi k Pilatu i zamoli ga za tijelo Isusovo. Pilat se začudi, da je već umro, pa dozva stotnika i zapita ga, je li odavna umro. Doznavši to od stotnika, darova Josipu mrtvo tijelo. Josip dakle kupi platno, pođe i skine Isusovo tijelo. Dođe također i Nikodem i donese oko sto litara smjese mire i aloja.
Uzmu dakle tijelo Isusovo, skinu ga, poviju s miomirisima u povoje, a Josip ga umota u čisto platno, kao što to Židovi običavaju kod ukopa“ (Mk 15,42-46).
Vjernik:
Isus je preminuo i trebao je biti pokopan. Njegovi prijatelji bijahu odviše siromašni da bi mu mogli dostojno iskazati posljednje počasti. Uto se jave dvojica uglednika, Josip iz Arimateje i Nikodem. Za obojicu Evanđelja kažu da su kriomice bili Isusovi učenici. Nisu se mogli takvima pokazati za Isusova života, jer su bili članovi židovskoga Vijeća. Evo ih sada, nakon Isusove smrti, izišli iz svoje skrovitosti i pokazali se na Kalvariji. Josip je posudio svoj novi grob, a Nikodem je dao platno da se povije tijelo Isusovo. Jesu li ova dvojica vijećnika bila na noćašnjem zasjedanju Velikoga vijeća? Jesu li bili odsutni da ne daju glasa za Isusovu smrt? Pismo kaže da nisu dali svoj pristanak na židovski i rimski postupak. Ipak, više vrijedi u očima ljudskim cvijet poštovanja živoj osobi, nego cvjetni vrtovi mrtvoj. Čovjeku je draža riječ zaslužne pohvale za života, nego najpohvalniji nekrolozi na sprovodu.
Ali što Isus nije učinio za života, to je postigao u smrti. Lijek križa počeo je djelovati odmah nakon preminuća. Od Josipa i Nikodema, dvojice jučerašnjih strašljivaca, pojaviše pravi junaci. Otkupljenje je vidljivo na djelu među ljudima. Josip je zatražio od Pilata Isusovo tijelo da ga položi u svoju grobnicu, a Nikodem je mrtvo tijelo umotao u platno s miomirisima.
Pomolimo se.
Gospodine Isuse, tvoja je žrtva na križu u ljubavi dragovoljno i savršeno prinesena, potpuno po volji Oca nebeskoga. Molimo te, primi i blagoslovi sve naše žrtve, dragovoljne i nesvojevoljne, i oprosti nam sve pobune naše ljudske naravi protiv žrtve, križa i Božje volje.
Smiluj nam se Gospodine!
NADA
U KRILO TE PRIMA MATI TVOJA:
„NE BÚDI SE TAKO DUGO, SINE,
DOK OTEČE POTOK SUZA, ZNOJA,
I S USKRSOM NE PRESTANU TMINE!“
Četrnaesta postaja: Isusa polažu u grob
Svećenik:
A na mjestu gdje Isusa razapeše, bijaše vrt, i u vrtu nov grob što ga Josip isklesa u stijeni, grob u kojem još nitko ne bijaše položen. Ovdje dakle zbog židovske Priprave, i jer grob bijaše blizu, polože Isusa. Josip zatim navali na grobna vrata velik kamen i otiđe. Bio je dan Priprave, a velika je subota svitala (Iv 19,41-42).
Sutradan, to jest dan nakon Priprave, sabraše se glavari svećenički i farizeji kod Pilata te mu rekoše: „Gospodaru, sjetismo se da onaj varalica još za života kaza: ‘Nakon tri dana uskrsnut ću.’ Zapovjedi, dakle, da se grob osigura sve do trećeg dana, da ne bi možda došli njegovi učenici, ukrali ga pa rekli narodu: ‘Uskrsnuo je od mrtvih!’ I bit će posljednja prijevara gora od prve“. Reče im Pilat: „Imate stražu! Idite i osigurajte kako znate!“ Nato oni odu i osiguraju grob: zapečate kamen i postave stražu (Mt 27,62-66).
Vjernik:
Pismo naglašava da je bio dan Priprave, koja je trajala u petak od 3 do 6 popodne. Da tjelesa ne bi ostala nepokopana, i da se ne bi povrijedila subota, Židovi požuriše da se Isusa pokopa. Dvije su stvari čudne u ovoj odluci glavara svećeničkih i farizeja.
Prva, oni otiđoše k Pilatu sutradan, tj. u subotu, da ga zamole za osiguranje groba. To znači da su prekršili najveću svetinju, zakon subotnjega mirovanja, kako bi dokrajčili Isusa i nakon groba. Nema toga Božjega zakona koji oni ne bi pogazili samo da zatru Isusovo ime i djelo.
Druga stvar, kao da i sami vjeruju da će Isus uskrsnuti pa se pobrinuše da mu se grob zapečati i na nj straža postavi, da ga slučajno učenici ne ukradu i onda reknu da je uskrsnuo. Ali nema više te straže i vojske, nema toga pečata ni Pilata, nema toga groba ni lanca, koji će moći zaustaviti Isusa u grobu. Već je novo doba na pomolu, osvit novoga stvaranja.
Žene, koje ispratiše Isusa, vidješe da je sve na brzinu napravljeno radi subote. Pričekaše nedjeljno jutro da pođu na grob i dostojno iskažu Isusu posljednje pogrebne počasti. Ali nije trebalo…
Marija, Majka Isusova, povuče se u subotnju samoću, u tišinu boli. A boli njezinoj ne bijaše kraja. Kleči, moli, vjeruje, predaje svoje muke u Božje ruke. Neka se, Bože, tvoja volja vrši! Kakva je to bila veličanstvena vjera, ljubav i predanje! Evo nenadmašiva primjera koji može pomoći svakomu od nas, koji želi takve pomoći. Ne čudimo se ako Marija za dvije noći nije ni oka stisnula. Budna čekaše zoru uskrsnuća. I dočeka.
Pomolimo se.
Isuse, mučeni i umrli, siromašni, čisti i poslušni, koji nisi imao ni svoje kolijevke, ni svoga groba, koji si postao siromašan i poslušan poradi nas i radi našega spasenja, pomozi nam da te u svemu savršeno nasljedujemo i u svemu posve omilimo.
Smiluj nam se, Gospodine!
LJUBAV
I PROMATRA DOBRI BOG ŠTO STVORI:
IGRA KOJU U LJUBAVI ZAČE,
OKOV SMRTI KRISTA NȄ ZATVORI:
ON USKRSNU, A SMRT SAMA PLAČE!
Završna molitva
Oče sveti, zahvaljujemo ti na ovoj pobožnosti Križnoga puta u čast tvoga ljubljenoga Sina za dobro svih sudionika, za svu braću i sestre, za žive i pokojne.
Oče milosrdni, blagoslovi snagom svoga Duha cijelu hrvatsku domovinu, sav hrvatski katolički puk na ovim prostorima. Od srca zazivamo nebesku milost i trajan mir na sve ljude i narode koji s nama životnu dijele sudbinu.
Oče pravedni, to te od svega srca molimo po Isusu Kristu, tvomu Sinu, utjelovljenomu, mučenomu, umrlomu i uskrslomu, koji je jučer, danas i u vijeke vjekova. Amen.
Ratko Perić, biskup emeritus
Izvor: Crkva na kamenu/https://www.vjeraidjela.com/
