Dobivši veliku podršku Velike Britanije, kako u političkom tako i u materijalnom pogledu, partizani su sve više jačali. Završne ratne operacije počele su, što se tiče našega područja, u jesen 1944. te nastavljene u proljeće 1945. Mostar je bio u rukama partizana 15. veljače 1945.
Kako se pojedina linija gubila, vojska se povlačila prema sjeveru. Zajedno s vojskom povlačilo se i stanovništvo. U narodu je zavladao veliki strah da će ako padnu u ruke partizana biti pobijeni jer su partizani u mjestima koja su osvajali činili zločine nad onima koje su zatekli. Prema jednom izvješću Centralnog komiteta Komunističke partije Hrvatske (CK KPH) od 17. siječnja 1945. povjerenici OZNE (Odjeljenje za zaštitu naroda) na području Dalmacije su “dobili direktivu, da prilikom oslobađanja uhapse što više ljudi, jedan dio od tih, koji ispunjavaju potrebne uslove, likvidiraju, a ostali dio puste na slobodu”. Slično se događalo i na području Hercegovine. Tadašnji mostarsko-duvanjski biskup Petar Čule svjedoči: “Po dolasku u svako selo OZN-a je dala pobiti po nekoliko ljudi, da drugima zada strah. U Mostaru svi su zatvori odmah bili puni. Zatvorenici su bili uglavnom Hrvati – katolici.” Fra Lucijan Kordić, član Hercegovačke franjevačke provincije, također za Mostar svjedoči da je u njemu nakon “pada” 15. veljače 1945. zavladao “noćni strah, obračunavanje, osveta i pokolji. Gdje god su partizani dospjeli, počeli su s paušalnim likvidiranjem ljudstva, zatvorima i kaznama bez ikakva, pogotovo nepristrana, pravedna suda”.
Cijeli članak možete pročitati u tiskanom izdanju.
Izvor: Crkva na kamenu