Kada u ovome kontekstu gledamo na strukturu Crkve, jasno nam je otkuda napadi na crkveno ustrojstvo. Ako taj i takav svijet ne treba Crkvu moliteljicu, Crkvu vjere u jednoga Boga, nego je može podnijeti isključivo kao socijalnu instituciju, onda je jasno zašto ne voli, ne želi i ne može prihvatiti crkvenu hijerarhiju. Zbog ovoga se u Crkvi rađa vrlo opasna struja, pokušaj približavanja svijetu koji je treba kao socijalnu ustanovu. Štoviše, pribjegava se populizmu, odnosno jeftinu prikupljanju bodova za vlastitu promidžbu, ali bez ikakva pokrića. Pojedini crkveni predstavnici ulažu mnogo napora, energije, vremena, a često i novca kako bi pokazali da su “uz narod”, tj. da razumiju njihove probleme, a zapravo to njihovo djelovanje uglavnom se svodi na popularizaciju sebe i svoga djelovanja. Oni koji ne rade na vlastitoj promidžbi, često su optuživani da žive “daleko od naroda”, da ih za narod nije briga i da žive u nekakvu svome zatvorenom svijetu. Vjera zasnovana na pukoj “horizontalnoj teologiji” gubi svaki smisao, jer je vjera u svojoj biti okrenuta prema vertikali. Kada se na tu vertikalu nadoda horizontalna nota, dobivamo križ kao simbol spasenja.
Cijelu kolumnu možete pročitati u tiskanom izdanju.
Izvor: Crkva na kamenu