Hvala Bogu na pozivu i svećenicima na odzivu

Skloni smo, po našim osobnim mjerilima i vagama, stavljati svećenike pod povećalo i prosuđivati ih. Poznata je priča kako je jedan seljak predvečer sjeo na prag svoga doma i uživao u svježem povjetarcu. Pokraj njegove kuće zavojiti je put vodio u grad. Slučajni je prolaznik opazio seljaka i pomislio: “Ovo mora da je neka lijenčina. Ništa ne radi i cijeli dan sjedi na pragu.” Malo kasnije prolazio je drugi čovjek i pomislio: “Seljak je pravi don Juan. Po cijele dane sjedi, gleda djevojke u prolazu i zadirkuje ih.” Najzad je prošao šumski radnik te pomislio: “Ovaj je čovjek zacijelo marljiv radnik. Trudio se cijeli dan i sada se s pravom odmara.” Kaže priča kako o tom seljaku nema podrobnijih podataka. Međutim, mnogo toga se može zaključiti o trojici ljudi koji su prolazili: prvi je bio lijen, drugi ne baš visoka morala, a treći je bio marljiv radnik.
Kao u ovoj priči, i naši su pogledi poput ovih prolaznika. Vidimo svećenike kroz prizmu osobnih predrasuda i mišljenja. Netko voli bolje propovjednike, netko one koji su više posvećeni karitativnom radu, treći vole one što grade crkve, četvrti one koji okupljaju mlade itd. Tko bi narodu ugodio! U jednom tekstu nepoznata autora navodi se kako savršen svećenik radi od ranoga jutra do ponoći, ali uvijek je svjež i odmoran; star je 29 godina, a ima 40 godina iskustva; izgara u radu s mladima, a najviše vremena provodi sa starijim ljudima; svim se srcem posvećuje redovitim polaznicima nedjeljne svete Mise, a sve vrijeme troši na obraćenje mlakih i rubnih kršćana; savršen svećenik dnevno posjeti desetak obitelji i bolesnika, ali je uvijek u župnom uredu kad ga netko treba i zadnja, ali možda i najčešća značajka savršena svećenika – on obično živi u susjednoj župi.

 

Cijelu kolumnu možete pročitati u tiskanom izdanju.

Izvor: Crkva na kamenu