Postoji odsutnost koja nas liječi, odmara, kada se prepuštamo relaksirajućim mislima ili odlutamo na svoje sretno mjesto. Takva je odsutnost zdrava samo ako nije konstantna, kada je ona uistinu stanka između trenutaka kada smo prisutni i produktivni.
Tek što smo ostvarili nešto za čime smo čeznuli, sreća se premjestila na drugo mjesto, a mi nasjedamo i nastavljamo tragati, umjesto da kažemo, odlučno i ponizno: Ja sam tu, u ovom trenutku, prisutan i zadovoljan, nesavršen, ali Bogu zahvalan, ništa što mi se događa nije slučajno, tu sam s razlogom i poslanjem većim od obične potrošnje.
Cijeli članak možete pročitati u tiskanom izdanju.
Izvor: Crkva na kamenu