Pravoslavni “novopapizam”

Gledište SPC

 

Pečat, 25. XII. 2020. – Bački episkop Irinej Bulović odgovorio je na više pitanja Milorada Vučelića, glavnoga i odgovornog urednika beogradskoga tjednika Pečat. Izdvajamo jedno od više ekumenskih pitanja i Episkopov odgovor, na hrvatskom.
– Još na Kretskom saboru ukazali ste na nedostatke u suvremenim pokušajima da Pravoslavlje dobije neku vrstu “istočnoga pape”, pa ste i objavili tekst o svojim neslaganjima s takvim pristupom. Kakvo ekleziološko stajalište treba zauzeti u naše doba da bismo izbjegli kušnje centralizacije, ali i anarhije?
Episkop Bulović: U čemu se bitno razlikuje pravoslavna i rimokatolička ekleziologija iako i jedna i druga priznaje postojanje prvenstva u Crk­vi? Rimokatolička Crkva prihvaća primat rimskog episkopa, pape, kao prvenstvo vlasti, kao vrhovni autoritet pri donošenju odluka koje se tiču Crkve u cjelini. Papa je praktično iznad Sabora biskupa: čak i kada bi bili sabrani svi rimokatolički biskupi i nešto odlučili, Papa ima načelnu mogućnost da stavi veto i da samo on donese odluku. Strukturu Rimokatoličke Crkve možemo slikovito prikazati kao piramidu u čijem se podnožju nalaze vjernici, iznad njih su svećenici, iznad ovih episkopi, a na samom njezinu vrhu nalazi se Papa. Ovakva struktura je našla svoj izraz u poznatoj latinskoj izreci Roma locuta, causa finita (Rim je izrekao, stvar je svršena). Istini za volju, “piramidalno” ustrojstvo Crkve znatno je ublaženo, premda ne i ukinuto, na Drugom vatikanskom saboru (1961.-1965.) tako što je prihvaćeno učenje Svetoga Pisma i svetih Otaca Crkve, u kontinuitetu njegovano i sačuvano u Pravoslavlju, da Crkvu sačinjava Narod Božji, koji obuhvaća sve njezine članove bez razlike – episkope, svećenike, monahe, vjernike…
Za razliku od ustrojstva Rimske Crkve, Pravoslavna Crkva ne sliči na piramidu. Prije bi joj odgovarala slika doma, velike kuće s mnogo stanova i ukućana, gdje svatko ima svoju posebnu ulogu. Posebno važnu službu vrše episkopi. Oni općecrkvena pitanja rješavaju na saborima, pri čemu nijedan od njih, čak ni onaj koji predsjeda na saboru, nije iznad sabora. Sve se odluke donose ili jednoglasno ili većinom glasova. Predsjedavajući nema pravo veta i može biti nadglasan, ali to mu ne oduzima dostojanstvo prvoga među episkopima. Njegovo prvenstvo nije prvenstvo vlasti nego prvenstvo časti. On jest prvi, ali ne prvi izvan ili iznad sabora nego prvi u saboru, “prvi među jednakima” (primus inter pares), a nikako ne “prvi bez jednakih” (primus sine paribus), na što već vjekovima pretendira Biskup “staroga” Rima, a odskora i episkop “Novoga Rima”, odnosno Konstantinopola, Carigrada, danas Istanbula.
Obje pretenzije su za pravoslavno shvaćanje prirode i ustrojstva Crkve neprihvatljive. Prema 28. kanonu Četvrtoga ekumenskoga sabora episkop Novoga Rima zadobiva isto “prvenstvo časti” koje uživa episkop Rima u tada jedinstvenoj Crkvi, ali se pri nabrajanju ili u diptisima nalazi na drugom mjestu, iza rimskoga biskupa, jer je rimsko prvenstvo časti starije i potječe iz apostolske epohe. Nijednom od njih kanon ne pripisuje prvenstvo vlasti. Takav pojam u kanonima Crkve uopće ne postoji. Ukratko rečeno, Crkvu odlikuje sabornost, a ne monarhija. Odnos između prvoga po časti episkopa i episkopskog sabora je pri tome dinamičan, ali jedini moguć: niti prvi može odlučivati sam, bez sabora, niti sabor sam, bez prvoga episkopa, kako nalaže 34. apostolski kanon. Bogočovječja ravnoteža i harmonija odlikuju ne samo Osobu Kristovu nego i Tijelo Njegovo, Crkvu Božju. Moj skromni konačni odgovor na vaše pitanje glasi: sabornost je jedini mogući prolazak velike historijske Lađe zvane Crkva između Scile centralizacije i Haribde anarhije. Tako episkop Irinej.
* Pravoslavci priznaju Papi “prvenstvo časti”. Pravoslavci po 28. kanonu Kalcedonskoga koncila 451. priznaju i Carigradskomu patrijarhu “prvenstvo časti”. Kanon 28. Kalcedona glasi: “Odluka o davanju jednake časti Carigradskomu patrijarhu i Rimskomu papi, jer je Carigrad ‘Novi Rim'” (papinski izaslanici nisu bili prisutni pri izglasavanju toga kanona i poslije su prosvjedovali protiv njega).
Biblijski: Petar se spominje više od 180 puta u Novom Zavjetu. Navodimo neka mjesta o prvenstvu vlasti, a ne časti.
U Cezareji Filipovoj: “Ti si Petar-Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju, i vrata paklena ne će je nadvladati. Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskoga pa što god svežeš na zemlji, bit će svezano na nebesima; a što god odriješiš na zemlji, bit će odriješeno na nebesima” (Mt 16,18-19).
– Ne radi se ni o kakvoj “počasnoj” Stijeni ni o kakvim “počasnim” ključevima, ni o kakvu “počasnu” vezanju-odrješivanju, nego o pravom i ozbiljnom ovlaštenju!
U Jeruzalemu: “Šimune, Šimune, evo Sotona zaiska da vas prorešeta kao pšenicu. Ali sam molio za tebe da ne malakše tvoja vjera. Pa kad k sebi dođeš, učvrsti svoju braću” (Lk 22,31-32).
– Ne radi se ni o kakvu Petrovu “počasnu” dolaženju-k-sebi, ni o kakvu “počasnu” učvršćenju braće, nego o najozbiljnijem upozorenju da se Prvak obrati Bogu, da u vjeri i ljubavi učvršćuje braću svoju, da se drži svoje ozbiljne zadaće, dužnosti, obveze i službe!
Na Genezaretskom jezeru, nakon Isusova uskrsnuća: Nakon doručka upita Isus Šimuna Petra: “Šimune Ivanov, ljubiš li me više nego ovi?” Odgovori mu: “Da, Gospodine, ti znaš da te volim”. Kaže mu “Pasi jaganjce moje!”. Tako tri puta i s jedne i s druge strane, samo što Isus obuhvaća i povjerava Petru i janjce i ovce (Iv 21,15-17).
– Ne radi se ni o kakvoj “počasnoj” ljubavi, ni o kakvu “počasnu” napasanju, ni o kakvim “počasnim” janjcima i ovcama, nego o najozbiljnijoj zadaći, službi, vlasti da se Petar brine za sve stado uskrsloga Krista. A da se radi o najozbiljnijoj stvarnosti, a ne o nekoj ljudskoj “počasti”, vidi se i po tome što je taj primat pastirstva stavljen u kontekst Pashalnoga misterija Kristova. Nije to individualna povlastica, nego preozbiljna služba koju uskrsli Gospodin prenosi s Petra na Lina, na Anakleta, na 5 Celestina, na 12 Pija, na 13 Lava i Inocencija, na 14 Klementa, na 16 Grgura i Benedikta, na 23 Ivana… sve do naših dana. Jer On je s njima i svim ostalima Papama “u sve dane – do svršetka svijeta”, reče Isus na posljednjem pozdravu s Apostolima (Mt 28,20). Kada su se Apostoli, naguravajući se pri ulasku u dvoranu Posljednje večere i svađajući se tko je od njih prvi po časti, tko će sjesti na prvu stolicu do Isusa, Isus ih je ozbiljno opomenuo tko je najmanji a tko najveći u kraljevstvu njegovu (Lk 22,27). Pravoslavci, koji toliko ističu “prvenstvo časti”, čak ga priznaju i Rimskom biskupu – Papi, ovih godina najdublje osjećaju svu dramu prolaska između carigradske scile i moskovske haribde!
Dogmatski: Petrova vlast koju mu je Isus dao ima dvostruko prvenstvo: nauka i prava. Primat doktrine i primat jurisdikcije, unatoč tomu što je ponekad bilo pojedinaca koji nisu bili ni dorasli svojoj uzvišenoj službi kao i onih koji su se, umjesto ponizna služenja, zaogrnuli odjećom auktoritarizma.
Povijesno: Kada se odstupalo od primata vlasti, zašlo se u herezu koncilijarizma (koncil iznad Pape!) ili u još katastrofalniju herezu dvojice ili trojice aktivnih i antagonističkih papa u isto doba! Ili u najkatastrofalniju shizmu: katolicizma i pravoslavlja 1204., kada je Papino ime ispušteno iz diptiha; između katolicizma i protestantizma od 1517. nadalje; katolicizma i anglikanizma od 1534. Svima je tim nekatolicima zajedničko da odbacuju Papin auktoritet. Pravoslavci su pokazali primjerom da se svojom “sabornošću” nisu mogli dogovoriti od 9. stoljeća do naših dana da održe jedan Svepravoslavni sabor. Pa i onaj na Kreti 2016. godine nije bio Svepravoslavni, jer su odustale od Sabora četiri Crkve: Antiohija, Bugarska, Gruzija i Rusija koje predstavljaju više vjernika nego svih onih ostalih deset Crkava koje su sudjelovale na Saboru na Kreti.

 

Izvor: Crkva na kamenu