Srbija trijumfira, a nema razloga

Beogradski novinar Rade Dragović u Večernjim novostima od 3. listopada 2016. pita se u naslovu svoga članka: “Je li Vatikan otpisao Stepinca?” I ovakav donosi prikaz:
“Katolici ne smiju pokušavati obraćati pravoslavce. Pokušaj nasilna vrbovanja vjernika velik je grijeh protiv ekumenizma”, riječi su Papine izgovorene u subotu, 1. listopada u susretu s vjernicima, a koje novinar tumači na svoj način. Poziva se također i na izjavu ministra vanjskih poslova Republike Srbije, koji je Papine riječi protumačio kao “najveću osudu i ogradu Vatikana od Stepinčevih postupaka”. Ministarstvo u svom priopćenju kaže da je Stepinac sudjelovao u “provođenju plana za rješavanje srpskoga pitanja, koji je iznio ustaški ministar Mile Budak – da trećinu Srba treba pobiti, trećinu protjerati, a trećinu pokatoličiti”. I nastavlja: “Riječi pape Franje potvrđuju da je Srbija bila u pravu kada se usprotivila rehabilitaciji Stepinca. Njegova rehabilitacija odnosno oslobađanje od krivice za zločine i pokrštavanje Srba nije moguća, a kamoli kanonizacija. Ako se poslije ovih riječi, da je u pitanju veliki grijeh, to i dogodi, onda je jasno da je to antisrpski akt, osim ako netko misli da je protiv Srba sve dopušteno. Gotovo da nema sumnje da će Papina izjava biti jedna od argumenata koje će upotrijebiti delegacija Srpsko-pravoslavne Crkve na Drugom sastanku Mješovite komisije za razgovor o Stepincu, koji će se održati u Zagrebu, 17. i 18. listopada ove godine.” Tako novinar, koji navodi i mišljenja iz srpske patrijaršije: “Papine riječi jačaju našu poziciju u razgovorima s katolicima. Nema sumnje da je Stepinac bio angažiran u prevođenju Srba u katoličku vjeru, a postoje pouzdani dokazi da unatoč znanju, nije učinio ništa da to spriječi.” Međutim, informira novinar, poznavatelji vatikanskih prilika navode da Papine riječi ne znače odustajanje Vatikana od Stepinčeve kanonizacije, za koju Vatikan tvrdi da je nemoguće zaustaviti. Ova je izjava prije svega upućena građanima bivših sovjetskih republika, gdje je još uvijek snažan duh prozelitizma ili vrbovanja.
Euharistijsko slavlje. – Na svečanoj sv. Misi koju je Sveti Otac predvodio na stadionu Meški u Tbilisiju u Gruziji, gdje može stati oko 27.000 gledatelja, bilo je oko 3000 katoličkih vjernika. Trebala je nazočiti i pravoslavna delegacija, s nekim vladikom i klerikom, ali se ona u posljednji trenutak povukla. Nije poslan nijedan predstavnik Patrijarhata autokefalne apostolske pravoslavne Crkve u Gruziji, jer im to njihovi kanoni priječe. Patrijarh Ilija II., nekoliko dana prije Papina dolaska, obavijestio je svoje vjernike o tom propisu. Bili su nazočni predstavnici drugih vjeroispovijesti.
Što je Papa kazao? U susretu s klericima i bogoslovima Gruzije u crkvi Velike Gospe u Tbilisiju Papa je rekao: “Problem ekumenizma. Nikada se ne svađati! Pustimo teologe neka studiraju apstraktne stvari teologije. Nego što ja moram činiti sa svojim prijateljem, susjedom, pravoslavnom osobom? Biti otvoren, biti prijatelj. Moram li ga silom obratiti? Postoji velik grijeh protiv ekumenizma: prozelitizam. Ne smije se nikada provoditi prozelitizam s pravoslavcima. Oni su naša braća i sestre, učenici Isusa Krista, a zbog povijesnih prilika tako složenih postali smo to što jesmo. I mi i oni vjerujemo u Oca, Sina i Duha Svetoga. Vjerujemo u Svetu Bogorodicu. I što moram činiti? Nikada ih ne osuditi. Nikada osuditi brata i sestru, nikada prestati pozdravljati ih kao pravoslavce.”
Što je to prozelitizam? – To je nečasno, nepošteno, nepravedno, nekršćansko vrbovanje ili pridobivanje tuđih vjernika ili uopće osoba ili skupina u svoju zajednicu. Kako? Novcem, obećanjem položaja, školovanjem, prijetnjom, ucjenom, prijevarom, protiv njihove savjesti. Sve što je pod prisilom ili prijevarom, ne vrijedi, štoviše: grijeh je! Takav je prozelitizam uvijek osuđivan u Katoličkoj Crkvi, napose i istaknutim riječima od Drugoga vatikanskoga koncila naovamo, a ne samo od pape Franje u Gruziji.
Na primjer u koncilskoj Deklaraciji o slobodi vjerovanja, Dignitatis humanae, br. 4: u širenju vjere “valja se uvijek uzdržavati od svakoga načina djelovanja za koji bi se moglo činiti da odiše pritiskom ili nečasnim ili manje poštenim nagovaranjem, osobito kada je riječ o neukima ili siromašnima”.
Već dvije godine nakon Koncila Papinsko vijeće za jedinstvo kršćana izdalo je Ekumenski direktorij, prvi dio, 1967. godine, a tri godine poslije i Ekumenski direktorij, drugi dio, 1970., gdje su iznesene odredbe u vezi s ekumenskim djelovanjem i poučavanjem ekumenske teologije na katoličkim učilištima. A onda je 1993. godine isto Papinsko vijeće objavilo revidiran Ekumenski direktorij u 218 brojeva sa 198 bilježaka. Tako se u br. 23 kaže: “Kriterij postupka stupnjevno i oprezno, bez izbjegavanja poteškoća jest također jamstvo da se ne popusti napasti indiferentizma ili prozelitizma, što bi značilo uništenje istinskoga ekumenskog duha”.
Ili u broju 79 f, gdje se određuje da se na fakultetu studira kao poseban problem u ekumenskoj teologiji: “prozelitizam”.
Ili u broju 125 istoga Direktorija u kojem se svraća pozornost Istočnim Katoličkim Crkvama da “izbjegavaju svaki prozelitizam, pa i onaj prividni”.
Papa Ivan Pavao II. i ekumenski patrijarh Dimitrios I. zajednički su odredili: “Odbacujemo svaki oblik prozelitizma, svako stajalište koje bi bilo ili moglo biti primijećeno kao pomanjkanje poštovanja” (Izjava od 7. prosinca 1987.).
To je napose istaknula Mješovita komisija za teološki dijalog između Katoličke Crkve i Istočne Crkve kao cjeline u Balamandu u Libanonu 1993. da prozelitizam ne može biti metoda ekumenizma: “Pastoralno djelovanje Katoličke Crkve bilo latinske bilo istočne ne ide više za tim da vjernike jedne Crkve prevodi u drugu” (br. 22). Prozelitizam i ekumenizam isključuju se.
Isto tako u 35. broju istoga dokumenta čitamo: “Isključujući za budućnost svaki prozelitizam i svaku volju za širenjem katolika na štetu pravoslavnih Crkava, Komisija se nada da je otklonila smetnju koja je navodila neke autokefalne Crkve da obustave svoje sudjelovanje u teološkom dijalogu”.
Prema tomu, Sveti Otac papa Franjo nije rekao apsolutno ništa nova u Tbilisiju, nego se samo ograničio na katolike kojih ima 112.00 među 3,5 milijuna pravoslavaca u Gruziji i od kojih se uglavnom ne može ni očekivati da će se prozelitski, tj. nasilno i korupcijski, ponašati prema velikoj većini pravoslavaca. Zar to nije kudikamo više upozorenje pravoslavnima da poštuju manjinske katolike, i latinskoga i istočnoga obreda, i ne oduzimaju i ono malo njihovih vjernika.
Ali ako jedan vjernik ili svećenik ili biskup, ili cijela biskupija, želi prijeći, sjediniti se s Katoličkom Crkvom, nije to prozelitizam, nego njegova ili njihova slobodna volja. Je li tako više tisuća anglikanskih vjernika sa župama i svećenicima i pojedinim biskupima u posljednje vrijeme pristupilo Katoličkoj Crkvi!? I omogućen im samostalan Ordinarijat. Ne radi se ni o kakvu prozelitizmu, nego o slobodnoj odluci u savjesti. I takve je vjernike s njihovim pastorima Sveta Stolica primila i našla im mjesto u Katoličkoj Crkvi.
Možda je upozorenje i zbog toga što se već odavno ne spominju katolici istočnoga obreda u Gruziji, koji su se iz pravoslavlja potkraj 18. stoljeća sjedinili s Katoličkom Crkvom i imali svoga vladiku – egzarha sve do 1937. godine – zvao se Shio Batmanishvi – koji je, zajedno s dvojicom svećenika latinskoga obreda, ubijen pod sovjetskim režimom. Tada je bilo oko 7000 vjernika bizantskoga obreda, a danas ih nitko ne spominje.
Gruzijski patrijarh Ilija II., rođen 1933., rukopoložen za biskupa 1967., izabran za patrijarha Pravoslavne Crkve u Gruziji, zvan i katolikos, djeluje kao čovjek kojega uopće nije zahvatio duh autentična ekumenizma. On se nije odazvao ni na Svepravoslavni sabor na Kretu u lipnju ove godine. Njegova teološka delegacija nije potpisala zajednički dokument na 14. zasjedanju Mješovite komisije za teološki dijalog u Chietiju u Italiji u rujnu ove godine, nego se morala dodati posebna bilješka o stavu Gruzijske Crkve. On je 28. rujna poslao okružnicu vjernicima da ne sudjeluju na svetoj Misi pape Franje. Usporedi sam stajalište pape Franje i patrijarha Ilije Drugoga.
Mješovita komisija Hrvatske biskupske konferencije i Srpske pravoslavne Crkve pod vodstvom Svete Stolice o ponovnu zajedničkom čitanju dokumenata koji se odnose na život i djelovanje nadbiskupa Alojzija Stepinca, proglašena blaženikom i mučenikom 1998. godine, ne će ni pospješiti ni spriječiti procesa Stepinčeve kanonizacije. Katolička Crkva argumentirano dokazuje na temelju povijesnih činjenica i spisa da nadbiskup Alojzije Stepinac nikada nije nastupao nečasno i nepošteno, prozelitski, u odnosu na pravoslavce. I za to je i mogao biti uzdignut na čast oltara kao blaženik, i kao mučenik. A sutra, kako čvrsto vjerujemo, i kao kanonizirani svetac.