GRADAC – Blažena Djevica Marija na nebo uznesena istina je katoličke vjere. Premda je ovu istinu vjere papa Pio XII. (papa: 1939.-1958.) tek 1950. proglasio obvezujućom za sve katolike, to je drevna vjera Crkve. Iz povijesti znamo ono što je zabilježeno i ono što nam je tradicija predala. Što se tiče svetkovine BDM na nebo uznesene – Velike Gospe, prvi tragovi slavljenja ove svetkovine zabilježeni su u 5. st., što ne znači da ova svetkovina nije slavljena i ranije. Početkom 5. st., 15. kolovoza u Jeruzalemu slavila se svetkovina Marije Bogorodice čije se slavlje uskoro prenijelo u baziliku Marijina usnuća gdje je prema predaji Marija napustila ovozemaljski život. Uskoro se slavlje proširilo po cijelom ondašnjem Istočnom Rimskom Carstvu. U Rimu je zabilježeno u 8. stoljeću i to pod nazivom Uznesenje Blažene Djevice Marije. Naziv Velika Gospa potječe s početka 11. st. i veže se uza sv. Stjepana, prvog ugarskog kralja (kralj: 1000.-1038.) koji je svoje kraljevstvo posvetio Blaženoj Djevici Mariji nazvavši je Velikom Gospođom.
I u župi Gradac svetkovina Velike Gospe slavi se od davnih vremena. Podataka iz srednjega vijeka nemamo, ali može se slobodno pretpostaviti da je već tada u Gracu, na mjestu današnje crkve, postojala crkva posvećena Velikoj Gospi. Prvi podatak o ovoj crkvi nalazimo 1620. godine. Naime, te godine je trebinjsko-mrkanski biskup Krizostom Antić (biskup: 1615.-1647.) posvetio crkvu Uznesenja B. D. M. u Gracu. Kako se u tursko vrijeme, sve do kraja 50-ih godina 19. st., nove crkve nisu mogle graditi, opravdano je pretpostaviti da je biskup Antić posvetio obnovljenu crkvu jer Turci nisu dopuštali, kako je već rečeno, gradnju novih crkava nego samo obnovu starih i to uz velike troškove i po vrlo strogim uvjetima. Naime, crkva je morala biti u istim mjerama kakva je bila ranije.
Ovogodišnje svečano misno slavlje u Gracu na Veliku Gospu slavio je hvarski biskup mons. Ranko Vidović. Biskupa Ranka za Gradac veže posebna uspomena. Kako sam svjedoči, on je u Gracu, po zagovoru B. D. Marije, ozdravio. Kad je bio mali, bolovao je i “trebao” je više puta umrijeti. Na majčin nagovor krenuo je s njom jedne prilike na hodočašće Gospi u Gradac. Nakon toga hodočašća i uz pomoć liječnika don Ranko je ozdravio. Bolovi koje je imao ranije nikad se više nisu pojavili. Ranko je kasnije postao svećenik Splitsko-makarske nadbiskupije i biskup hvarski. Inače, biskup Ranko je rodom iz Vidonja, sela u dolini Neretve, a stara je tradicija da Vidonjani hodočaste u Gradac za Veliku Gospu a Gračani za sv. Liberana na Vidonjske Gomile.
Uz biskupa Ranka Misu su suslavili gradački župnik don Antun Pavlović, neumski župnik i dekan trebinjskoga dekanata don Mladen Šutalo, don Stjepan Vuletić rođeni Gračanin koji pastoralno djeluje u Njemačkoj i urednik ovih novina don Milenko Krešić. Bilo je još prisutnih svećenika ali nisu mogli slaviti svetu Misu jer su morali ostati ispovijedati. Inače, u Gracu se o Velikoj Gospi ispovjedi mnogo hodočasnika najviše rodom Gračana iseljenih po raznim krajevima Lijepe naše i svijeta kao i vjernika iz drugih susjednih župa koji i dan-danas znaju doći pješice. Ispovijedalo se već prije rane Mise koja je bila u 8 sati te kasnije prije središnje svečane Mise. Teško je procijeniti koliko je bilo naroda ali, čini se da se ne će pogriješiti ako se kaže od 1500 do 2000.
Slavlju patrona Velike Gospe prethodila je trodnevnica u kojoj je prvi dan bila župna sveta ispovijed, a mogućnost za ispovijed je bila i ostala dva dana, kao i pohod i ispovijed starih i bolesnih po župi. Lijep broj župljana sudjelovao je u trodnevnici i na ispovijedi.
Na početku misnoga slavlja župnik don Antun uputio je riječi dobrodošlice biskupu Ranku, prisutnim svećenicima te na poseban način okupljenom narodu istaknuvši da je za Veliku Gospu Gradac “mjesto susreta, mjesto gdje obnavljamo naše zajedništvo i vjerničku povezanost”. Kako je već rečeno, župa Gradac je iseljenička župa. Najviše ih ima u Dubrovniku i Neumu. Koliko podrijetlom Gračana ima u Dubrovniku sam Bog zna. Sigurno jedan broj starih Dubrovčana nisu ništa drugo nego još stariji Gračani, a onima koji se još uvijek sjećaju svojih korijena iz Graca, kad bi se svi okupili, Stradun bi bio malen.
Biskup Ranko je na početku svete Mise pozvao vjernike da pristupe sakramentu svete ispovijedi i da se pokaju za svoje grijehe: “Kajanje je preduvjet da se može pristupiti ovim neizmjernim otajstvima. U zatvorenu posudu ne može ući novi sadržaj. Ako je moje i tvoje srce zatvoreno, blokirano zbog bilo koga ili bilo čega ne mogu primiti milost koju mi je Bog namijenio u ovom trenutku za ovaj dan… Na početku vas sve pozivam da se iskreno pokajemo za svoje grijehe kako bismo danas ovdje bili ne samo sudionici ovoga slavlja, dakle na broju, tijelom nazočni nego da bismo bili i stvarni dionici milosti koju nam Bog u izobilju želi danas podariti po zagovoru njegove i naše majke Blažene Djevice Marije.” U propovijedi je biskup Ranko ispričao svoje svjedočanstvo, koje donosimo, kako je po zagovoru Gospe Gradačke ozdravio, te je na kraju Mise zahvalio svima osobito predvoditeljima/‑cama pjevanja, grupi koju ne čine školovani pjevači nego djeca, djevojke i žene koji su svojim pjevanjem, zajedno s narodom uzveličali ovo misno slavlje.
mk